Baška Voda, žubor-potok ispod Biokova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima li iko ko se nije barem jednom okupao u Baškoj Vodi? Nema! Ma znao sam, ipak je to jedno od najpopularnijih mjesta na Makarskoj rivijeri, ali bih se isto smio opkladiti da ih ipak ima, jer se mnogi – naučili naopako i gotovo! – kupaju „u Baškim Vodama“ :)

Živa, slatka voda, kako joj se tepa samo zato što se razlikuje od slane, uz more je uvijek predstavljala gotovo pa čudo. Slave je kao da je zlatonosna ili barem nalik San Pellegrinu i Iluliaqu, a Baška Voda i više od toga; otud na najboljem mjestu na rivi višedjelna fontana i uz nju djevojka što klečeći, blago nagnuta naprijed, pere rublje. Ono: vi perite robu u moru, pojest će vam je sol, mi imamo toliko slatke vode da i gaće možemo prati u njoj :) Pralji debelu hladovinu pravi krošnjasto stablo bijele topole promjera nevjerojatnih 630 centimetara. Zima je i topola je trenutno bezlisna, ali ljeti – pralje su ipak nečujno odskakutale u povijest – napravi hlada za barem dvadesetak sunčača i kupača.

Bez vode ovdje ne bi bilo ni uređenih plaža, ni turista, a mornara možda i bi, pa nije čudno što je glavna – tako ovdje izvode pridjev od Baške Vode – baškovoška faca sveti Nikola. Evo ga na ulazu u lučicu, dugobrad i gorostasan, još i na visoku postolju, pa se pred njim osjećam kao da sam zalutao u Liliput. Ovdje je, osim što štiti mornare, i to, sudeći po natpisu na postolju, samo hrvatske, i zaštitnik župe i općine. Zašto li samo hrvatske, a ne, recimo, i ruske, šrilankanske ili turske kad se nađu u makarskom zaljevu, ispred njegove podignute ruke?! Izradio ga je Mladen Mikulin, autor zagrebačkog spomenika fra Grgi Martiću, javnosti posebno poznat po mramornom poprsju legendarnog Jima Morrisona na pariškom groblju Père Lachaise.

I neoromanička župna crkva, podignuta 1889., stavljena je pod zaštitu svetog Nikole. Pročelje u popriličnoj mjeri zaklanjaju stabla čempresa koja daju puno ovdje toliko potrebnog hlada, ali smetaju onima koji bi da naprave fotografiju crkve. Iznutra bijela, a gotovo svu boju ostavila su još dvojica umjetničkih velikana, Josip Botteri Dini kroz vitraje i Josip Bifel kroz križni put. Neko je u Baškoj Vodi imao jake veze, nije mala stvar „uganjati“ Mikulina, Botterija Dinija i Bifela da u jednom ipak malom mjestu ostave svoje velike tragove. I vitraji i slike križnog puta su povisoko, bolje za gledanja nego za slikanja, kako iz lađe, tako i s kora, na kome nalazim Gospu kao brižnu majku i Isusa kao znatiželjno djetešce koje se „ne gasi“.

Iako je kraj siječnja, jaslice su još uvijek tu, a i jelke su okićene, i to originalno, čipkom. Znam da Lepoglava nije jedina, da su Hvar i Pag također poznati po čipkarstvu, samo ne „na batiće“ već „na iglu“, odnosno od agave, ali čipka kao ukras za jelku, e, to dosad ne vidjeh. Imalo bi se šta i o dvama bočnim oltarima i oltarskim svetiteljima, a da se pojavio neko ko bi otvorio vrata župnog dvora, imalo bi se šta i o izložbi etnografskih i sakralnih predmeta. Nema nikog. Na zidu, blizu izlaza, spomen-ploča nekadašnjem župniku fra Petru Paviši, ubijenom potkraj 1943. na Hvaru. Ubila ga, stoji na ploči, komunistička mržnja.

Nekad je, ustvari gotovo stoljeće i pol, sve do izgradnje današnje župne, „centar svijeta“ bila malecka kasnobarokna crkva svetog Lovre. Odavno već je, iako se nije maknula s mjesta, strpana u zatvor okolnih zgradurina. Čak se potrefilo da se ovaj baškovoški kvart naziva Obor. Sreća je pa je „onima gore“ dragi Bog dao barem toliko pameti da je novogradnjama ne pritjesnu dozavrat. Podignuta je 1750., malo nakon što su Turci zasvagda odbačeni od obale, i to na ostacima nepoznate antičke građevine, čiji je dio, barem sudeći po pravilno oklesanom kamenju pri dnu, poslužio kao temelj crkvice. Sama nije za velikih riječi, mala seoska crkva sa zvonikom na preslicu, i to, izgleda nam, novijem, dok je dio stare ostavljen pored ulaza. Kad se, međutim, u obzir uzme i groblje ispred nje, a pravilne ploče ukazuju na srednjovjekovlje, plus borovina koja je natkriljuje, ambijent je za čistu peticu. Ima i jedan noviji, ali nikako novi spomenik, i njemu je barem stoljeće-dva, s nečitkim natpisom, ali od njega nema kvara. Nekom se prohtjelo da ga crvi pojedu baš ovdje.

Za 45 godina socijalizma i crkva, a i bog, i velikim i malim početnim slovom, „stanovali“ su na drugom kraju mjesta, na također antičkom uzvišenju Gradina. Pedesetak metara duge stepenice vijugaju do vrha. Na jednom mjestu zapisano je da ih je izgradilo Komunalno poduzeće „Gradina“, što u meni izaziva oduševljenje: tako se paze arheološki lokaliteti! Kad se pređe i zadnji stepenik, shvaćam da sam bio i ostao hlebinac: stepenice nisu sazidane i obložene nekim finim kamenom zbog antike već zbog partizanskog spomenika! Mišićavi, ali, izgleda mi, i neuhranjeni, oskudno obučen mladi partizan prkosno izmahuje kratkom puškom u stilu „Ko mi šta može!“ Ispod nogu mu, na fontani, imena poginulih baškovoških partizana pored kojih, kroz razbješnjele valove, plivaju ribice, a autor spomenika je, stoji na ploči, izvjesni Nuklearni :-O Riječ je o Banjalučaninu s beogradskom adresom Rajku Radoviću, kiparu izgleda u ona vremena pretplaćenom na Makarsku rivijeru, budući da je i autor „Krila galebovih“, monumentalnog partizanskog spomenika iznad susjedne Podgore.

Antičke zidine su nekad otkopane i skromno konzervirane pa ih mnogi koji se popne na Gradinu neće ni primijetiti, iako se radi o utvrdi ilirskog, a potom i rimskog naselja stvorenog u slatkovodnom obilju sadašnje Baške Vode. Arheolozi su utvrdili da prvi tragovi datiraju u doba oko 1300 godina prioje Krista, a život na Gradini ugašen je nakon provala barbarskih plemena tijekom 7. stoljeća nove ere.

Na info-tabli stoji da je ovdje nađeno mnogo što, keramičke posude, svjetiljke, alatke, novčići, amfore... i da se čuvaju u mjesnoj arheološkoj zbirci. Nalazimo muzej, točnije njegova zatvorena vrata, a slučajno susrećemo Tonija, koji tamo radi. Kaže nam da je u toku restauracija velikog broja eksponata i da je unutra „pravi džumbus“. Mi bismo da vidimo džumbus, ali od toga ništa: „Dođite kad sve bude završeno, pitajte u butigi kod 'Gradine' za Tonija i sve ćete moći vidjeti!“

Zbirka je dominantno arheološka i u vlasništvu je Općine, dok je druga, malakološka, blizu muzeja, privatna. Obitelji Jurišić i Akčić, barem što se tiče malakologije, spavaju zimske snove, čak su odstranjeni sati iz ploče s radnim vremenom. Ipak, za razliku od muzeja, kroz staklo se vidi nešto školjki, puževa i koječega, uključujući i nakit od navedenoga, kakav svake godine vidim na sajmu kristala i minerala u svom Kreševu. Fino je i za pohvalu što ljudi naprave privatne muzeje, još samo da ih neko, Općina ili ministarstvo, „pogura“ pa da ne čekaju sezonu da bi bili otvoreni. Mada, preživjet će se bez malakološke izložbe, ionako je svijet pun mekušaca u ljudskom obliku, dovoljno je proći ulicom i eto izložbe :)

U dolasku vidjesmo još jednu razmjerno noviju kapelicu, ali je ulica jednosmjerna, a ne da nam se kružiti, pokazuju nam gdje je Puntin i spomenik „Hrtvatska jedra“, podaleko je, a hajd' znaj šta se još krije u sporednim uličicama. Na obali ima ponešto zanimljivih starijih kuća, ali je broj jedan jedna skrivena u ponutrici mjesta. Ivan Zane Jurišić (1886. - 1958.) od škola je završio samo osnovnu, što ga nije spriječilo u želji da se, između bavljenja trgovinom i liječenja ovdašnjeg naroda, sav dadne na oblikovanje kamena i drveta. Samouk kao kipar, samouk kao trgovac, samouk kao narodni liječnik, a u svemu uspješan. Ima ga u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu i drugdje. Nisam, eto, jedini naivčina u Baškoj Vodi :) Svome mjestu ostavio je, na pročelju svoje kuće, kamene glave mještanki iz njegova doba, isklesane 1922. Nelijepe, grube, ispijene, tjeskobne, izmorene životom. Šteta, baš šteta, što su općinari dozvolili da pročelje nagrđuje firma nekakvog studija za masažu.

Dan lijep, zrak ugodan, halapljivo grabimo zalihe D vitamina, noge nam propadaju u pijesak praznih plaža. Na parkingu jedan „mercedes“ s ravnim „kljunom“. Ponosni vlasnik, kasnije ćemo ga vidjeti kako proveze „mercedes“, na šajbi ostavio podatke; godište 1969., a k'o da je sad ispod čekića. Među brodicama jedna „Biba“. Bit će da je ona Čelebića, iz pjesme.

Za Bašku Vodu znaju svi, ali mnogi nikad nisu čuli za Bast, selo iz kojeg je nastala i koje je naselilo Bašku Vodu. U kilometrima nije daleko, svega tri od magistrale, ali u nadmorskoj blizini jest; raspršeno ispod biokovskih stijena, bliže je nebu, ma samo što ga nije dohvatilo objema rukama, nego morskoj plaveti. Nije da Baške Vode nije bilo i prije toga, itekako jest, čak i luka ili prvi hotel, pogotovo škola i crkvas, ali je do 1962. i velikog zemljotresa koji je pogodio ovaj dio Dalmacije Bast bio „čaršija“, a Baška Voda seoce u koje su se iz Basta ponajviše spuštali siromašni ribari sa svojim magarcima. Sve je u Bastu starije, sve je u Baškoj Vodi za Bast „od prekjučer“. Čak i danas je službeni naziv župe Bast-Baška Voda.

Središte sela je na platou pored seoskog groblja i kasnobarokne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 1763. godine. Jedna usamljena kamena gromada i grob u kome leži nepoznat neko te križ u pristranku ispod njega orijentiri su okupljališta na kome u rano jutro, osim studeni od noćne bure, ne zatječemo nikoga. Na mjestu današnje crkve stajala je još starija, a prvi put se spominje 1621., u popisu ondašnjeg gospodara ovog dijela Jadrana, izvjesnog Osman-age. Malo nakon sredine 19. stoljeća je „naštiklana“, ali je ostala jednostavna. Iznad ulaza povelik sat, što baš i nije često na grobljanskim crkvama, ali šta mi znamo o zagrobnom životu, možda je i pokojnicima važno kad će svanuti, a kad se bavući mrak :)

Unutra se ne može, ali se ima šta vidjeti i ispred nje, ponajprije četiri stare grobne ploče s fino isklesanim štitovima, mačevima i polumjesecima, što ukazuje na to da groblje broji poprilično stoljeća. Nisu to, dakako, jedini zanimljivi nadgrobnjaci. Na jednom, naprimjer, stoji uklesano „Ovdi želi bit ukopan muž i žena“, a ispod je naknadno, da se ono gornje „podeblja“, dodano „i nitko drugi“. Spomenik su podigli Ribarevići, Ivan i Marija, a njihova djeca su – drugih imena nema – ispoštovali Ivanovu gramatički pomalo trapavo formuliranu želju. Divići su, pak, svoju grobnicu nazvali „vječnom kućom“, dok su Granići na svojoj poželjeli da svi pokopani tu skupno počivaju u miru Bođjem.

Nego, sjećate li se Mate Granića, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, onog što je toliko brinuo o bh Hrvatima da su mu Žepa i Žepče bili, što bi reci Rambo Amadeus, jedno te isto? A sjećate li se albino pijanista, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića? E, pa, obojica su rođeni u Baškoj Vodi, a obojici su korijeni iz Basta! Naiđosmo na puno grobova Josipovića, u starijoj inačici Jozipovića, a Granići se zove i zaselak Basta prema kojem nas upućuje žuti putokaz, ali baš puto-kaz, čak bi bolje bilo reći stazokaz, jer ceste nema. Nasred staze bog zna kad parkirana stara „lada“ bez tablica, koja je očito odavno dala od sebe sve što je imala i mogla.

Malo iznad je još jedan, na kome piše da je to Granića ulica, kojom se također može samo pješice, i to do crkvice svetog Roka, zadnje građevine u selu, pod samim biokovskim stijenama, jednim dijelom čak i srasle sa živom stijenom, sagrađene nekad u 15. stoljeću „s elementima gotičkog stila“, kako stoji na info-ploči. Bit ćeda su ti elementi prisutniji u ponutrici nego izvana, gdje, od posebno zanimljivog, osim skladne zvoničke preslice, vidimo samo još zapis ugreban u zidu, vjerojatno vezan za neku od obnova. Iza crkvice niska kamena prizemnica, podignuta još 1726., nekadašnji, davno napušten župni stan.

Vraćamo se nazad u selo, vijugajući između kamenih kućica urušenih kamenih krovova. U jednoj takvoj, u koju se krov davno strovalio u nekadašnje sobičke, na zidu još stoji vješalica. Ispred jedne novije narančasti „fićo“, još stariji od one „Granićeve“ „lade“, a u donjem dijelu sela spomenik devetnaestorici poginulih partizana – četvorica su Jozipovići – i žrtvama fašističkog terora. Isto toliko je i Radića jer, ako ko ne zna, iz Baške Vode je i dr. Jure Radić, dugogodišnji i jedan od najbliđih suradnika Franje Tuđmana, šef njegova kabineta i tvorac Masleničkog mosta. Siguran sam da u Hrvatskoj nema ovako malog mjesta koje je iznjedrilo toliko visokih političara! Mora da su ovdašnji ljudi pametni vodom.

Kad mi se kaže da je nešto „nedaleko“ od naselja, najradije bih ga  klepio iza ušiju, a nerijetko bi isto čekalo i onog ko mi počne hvaliti makadamski put koji, po toj priči, samo što nije aerodromska pista. Govorim ovo iz stoput proživljenih iskustava, a u Bastu će se ponoviti još jednom.

„Nedaleko“ od sela nalaze se, naime, izvor Smokvena ili Smokvina, kako već gdje stoji, s penjačkom stijenom, arheološki lokalitet Grebišće s ukrašenim stećkom te dvije kamene kapelice puno mlađe od dosad spomenutih, svetog Ilije (1896.) i svetog Nikole (1926.). Dobroćudni mještanin na parkingu ispod crkve uvjerava nas sve što spomenuh, naime da ništa od navedenog nije daleko i – to ponavlja triput – da je put odličan i da slobodno krenemo.

A i šta bi putopis bio bez avanture! Ispočetka je makadam doista solidan, ali kad se počnemo penjati uzbrdo, na više mjesta nailazimo na vododerine koje će bez problema prijeći samo traktor i tenk, a mali auto teško. Domaćin je putom posljednji put vjerojatno prošao jesenas, prije kiša. Na uzbrdici ispod Smokvene, uzalud što vozimo u prvoj, kao po jajima, pod auta grelji po vododerini pa ćemo, čim se nekako, jedva, iščupamo iz nevolje, pogledati ostaje li iza auta trag, je li karter čitav. Srećom jest, inače, džaba nam sva pamet :) nismo baš pametni što bismo poduzeli.

Smokvena je izvor žive vode kakvih se po Bosni nađe na svakom koraku, ali su u morskom pojasu pravo blago, orijentir koji ponajviše odlučuje gdje će nastati naselje.  Odavno već je, budući zarobljena u rezervoar i odvedena u naselje, jedva živa, tek kroz nekoliko barica, ali i potočić dovoljan da se osvježe prolaznici i izletnici, oni su preko puta, u ovećem pripećku, podigli finu nadstrešnicu, te penjači. Iznad rezervoara je, naime, doslovno okomita stijena, a na info-ploči je prezentirano 28 penjačkih smjerova, odreda nazvanih po ovdašnjim rijetkim biljkama, pa ko šta voli, nek' izvoli.

Grebište i Smokvena, iako se u promidžbenim materijalima označavaju zajednički, ipak nisu isto, što nam govori putokaz na izlazu sa Smokvene. Nema šanse da se usudimo nastaviti autom, mada će se ispostaviti da je cesta puno bolje nego do Smokvene. Ritam dosta brz, noge nas dobro služe, ali Grebišta ni na vidiku, a o crkvicama da i ne govorimo. Kilometar, dva, tri, samo nepregledni suhozidi, nekadašnje njive i livade, sada u gustoj šumi. Ne znamo je li do famoznog stećka – oboje smo vidjeli na desetke nekropola i na stotine stećaka, za ovim smo navalili kao da je jedini na svijetu! – još kilometar ili deset i šta uraditi nego odustati.

U povratku još malo sjedimo za stolom preko puta Smokvene. Neko je nekad na kamenčiću promatrao Smokvenu i stijenu iznad nje pa sve to nacrtao i „začinio“ širokim osmijehom sunca. I ostavio ga da nas sačeka...