Lelić, „Božje selo“ vladika, svetaca i raskolnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 „Kad sam bio dečak, verovao sam u Boga, ali sad više ne moram da verujem, jer znam da Bog postoji.“ Riječi su to vladike Nikolaja Velimirovića, svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, jednog od najistaknutijih srpskopravoslavnih teologa posljednjih stoljeća. Mali Nikola je dječakom bio u rodnom Leliću, blizu Valjeva, danas selu s manje od 500 žitelja, za koje, međutim, zna cijela Srbija, kao i mnogi pravoslavci iz drugih zemalja. Dobar dio sela pritom nikako ne spada u onu staru formulaciju „zbijenog tipa“ nego je razbacano u brojne zaseoke od po nekoliko kuća u „čoporima“.

Lelić nije poznat samo kao rodno selo vladike Nikolaja nego i po još nekoliko „svetih ljudi“, a jedna od „prirodnih posljedica“ toga, dakako pozitivna, jesu tri manastira u seoskom ataru.

Najstariji je manastir Ćelije, smješten u brdovitom predjelu na lijevoj obali rječice Gradac. Predaja njegov nastanak smješta u srednjovjekovlje, a gradnju pripisuje srpskom i kasnijem kralju Srema, Srefanu Dragutinu, vladaru s kraja 13. i početka 14. stoljeća, istom onom koji je, vladajući i dobrim dijelom današnje Bosne, prvi pozvao franjevce da dođu u današnje bosanske krajeve. Ako narodnu predaju stavimo na stranu, manastir Ćelije se stvarno prvi put spominje u jednom osmanskom dokumentu iz 1560. godine. Kako su ovdašnji monasi bili i poprilično buntovni, manastir se ne može pohvaliti ni kontinuitetom, budući da ga je 1791., kao i mnoge druge crkve u valjevskom kraju, zapalio zloglasni Mahmut-paša Bušatlija, a monasi su bijegom morali spašavati živu glavu.

Do manastira se može autom, a ko želi kombinirati vjeru, prirodu i razgibavanje, može i uz 930 „strmih stepenica“, kako, uz upozorenje „Stani – Razmisli – Kreni“, stoji u podnožju zahtjevnog uspona. Glikostaza, tako se zove, a ime je dobila po „vječnoj“ igumaniji Glikeriji Janjić, koja manastirom upravlja duže od 60 godina, čak od 1962. Neka, mati Glikerija, hvala :) Manastir se ni da ni naslutiti na prilazu skrivenom u gustoj šumi, ali je zato slika manastirskog kompleksa, s prilično velebnom novom crkvom u središtu kompleksa, kad se ugleda u pitomoj kotlini, veličanstvena. Ispred ulaza, na lijepo oblikovanoj drvenoj ploči kakvih ima svugdje oko manastirske crkve, citat prote Mateje Nenadovića, a na zidovima donjeg pristupnog puta, od rijeke i stare crkve, mozaični prikazi srpskih svetitelja i vladara. Među njima, između svetog Stefana, kralja dečanskog, i Gospe s preozbiljnim dječačićem Isusom, i mileševski Beli anđeo.

Manastir je ženski, ali se za sat vremena u vidokrugu neće pojaviti nijedna monahinja, samo postariji pop. Nije o glavu, pogledima posjetitelja sve je „na izvol'te“, pa tako i – neka je nova nȍva – neusporedivo zanimljivija stara crkva Svetih Arhangela i ono što se ima vidjeti oko nje.

Dvojica su „glavnih junaka“ u Ćelijama, jedan crkveni, drugi svjetovni.  Crkveni je dr. Justin Popović (1894. - 1979.), odavno već poznat i kao Prepodobni Justin Ćelijski i sveti Ava Justin, rođenjem Vranjanac, dugogodišnji arhimandrit ovog manastira, teolog, sveučilišni profesor i veliki znalac djela Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Moglo bi se tomu dodati još mnogo, ali... S njim se sretosmo i ispred nove crkve, njegova sijeda brada vijori se iz mozaične lunete iznad ulaza. Neko ga je predstavio tako da djeluje kao živ, samo što ne progovori, što se ne može reći nakon susreta s njim pored stare crkve. Tamo je, naime, njegov grob, prekriven crvenim cvijećem, a na ovećem kamenom križu piše samo „Otac Justin“, pa je čak i to zaklonjeno njegovom slikom iz pozne dobi. Tako je urađeno po njegovoj izričitoj želji, ali mnogi svejedno u Ćelije dođu samo da bi vidjeli njegov grob i ondje se pomolili. Niko od njih ne propusti ući i u crkvu; tamo je, blizu oltara, kivot s njegovim moćima, odnosno zemnim ostacima, iz groba prenesenim 2014. U staroj crkvi stajat će do uređenja nove, sagrađene po njegovom naumu i testamentu.

Drugi je, „svjetovni svetac“, Ilija Birčanin (1764. - 1804.), u „srpskom svijetu“ slavljen kao jedan od junaka Prvog srpskog ustanka, mada je stvarno 1804., čim su Turci „nanjušili“ da se sprema nešto krupno, prvi pogubljen od 72 kneza i narodna prvaka „targetirana“ kao vjerojatni organizatori onog „nečeg krupnog“, što će uskoro prerasti u ustanak. Događaj je općenito poznat kao „sječa knezova“. Glave ubijenih prvaka vođa janjičara Mehmed-aga Fočić izvisio je na svoj čardak pa u porti stare crkve u Ćelijama doista počiva Birčaninovo tijelo, ali bez glave. Srpski povjesničari uglavnom „zaboravljaju“ da su Birčanin i mnogi od pogubljenih mu drugova koju godinu prije „sječe knezova“ spašavali beogradskog Hadži Mustafa-pašu od janjičara, ali na kraju njegov vrat nisu spasili od janjičarske sablje, koja će malo potom presjeći i njihove vratne žile. To nije umanjilo vjeru ovdašnjeg naroda, a ni Srba u cjelini, u Birčanina, kao ni ono što je o njemu zapisao prota Mateja Nenadović, da se, naime, nakon što se našao u turskoj tamnici, ispostavilo kako je bio sasvim običan čovjek koga je bilo strah smrti i koji je vlastiti život volio nemjerljivo više nego vlastito junaštvo i dostojanstvo opjevane u narodnim pjesmama. Nenadović bilježi kako je molio Turke za milost, a sunarodnjake da sakupljaju novac za njegov otkup koliko god da Turci zatraže, čime je pod noge bacio i ponos i čast i sve ostalo što junaka čini junakom. Kako god, evo mu groba s hvalospjevnim zlatobojnim natpisom...

Puno je, nekoliko desetaka, nadgrobnjaka oko stare crkve, mnogi su, ili njihovi srodnici, smatrali kako su toliko vrijedni i toliko blizu samim nebesima da zaslužuju biti pokopani ne u tamo nekom groblju gdje će pored njih ležati i posljednja bijeda i fukara nego baš uz crkvu, mada se iz natpisa dade shvatiti da ima i kenotafa. Onaj major, onaj drugi prota, treći vojnik, četvrti učitelj, peti đak, pa regrut, rezervni poručnik, ona  žena voskara i „vešta babica“, druga svećenikova supruga...

Spuštamo se do manastira Lelić, zadužbine vladike Nikolaja, oca mu Dragomira i majke Ekaterine. Crkva posvećena Prenosu moštiju svetog Nikolaja Mirlikijskog Čudotvorca dugo je vremena bila „obična“ parohijska, građena od 1927. do 1929. na obiteljskom imanju Velimirovića, a manastirskom je postala tek 1996. Crtao ju je osobno vladika Nikolaj i nacrtao je u ponešto moderniziranom moravskom slogu, s križem kao osnovom i odvojenim zvonikom.

Naravno da je vladika ovdje glavna „zvijezda“ i da usitno i ugusto izrezbareni kivot s njegovim posmrtnim ostacima – uzalud im žitija puna podviga i čuda, mučeničke smrti, crkve i oltari – zasjenjuje sve svetitelje na ikonostasu, stupovima i zidovima. Niko ne prođe da ne dodirne kivot i poljubi ga. Vladika je na bolji svijet preselio 18. ožujka 1956. u ruskom manastiru svetog Tihona u Pensilvaniji, sahranjen je u srpskom manastiru svetog Save u Libertyvilleu kod Chicaga, a njegovi posmrtni ostaci u Lelić su preneseni kad su to dopustile političke okolnosti, 3. svibnja 1991. Iako se u mladosti, pa i u srednjim godinama, više puta sukobio s vrhom Srpske pravoslavne crkve, iako je bio logoraš u zloglasnom Dachauu, iznad svega toga nadvili su se njegov nepokolebljivi antisemitizam, neprijeporna antikomunistička povezanost s Milanom Nedićem, Dimitrijem Ljotićem, četničkim vojvodom Momčilom Đujićem i drugima sličnim, garnirana brojnim pridikama protiv partizana te blagoslivljanjem „ljotićevaca“ i četnika, zbog čega bi u novoj Jugoslaviji ili ostao bez glave ili robijao do kraja života. Tako preko Austrije i Engleske dospijeva u SAD. Svecem SPC proglašen je 2003.

Najdojmljiviji detalj u manastiru, meni i u čitavom Leliću, jedna je freska. „Strašni sud Božji“. U katoličkim crkvama Strašni sud ili Posljednji sud nije baš odviše rijedak motiv, čak se i u crkvi u mom Kreševu nalazi jedna takva slika, i to iz prvih desetljeća 17. stoljeća, venecijanskog manirista flamanskog podrijetla Baldasarea d'Anna, ali je u pravoslavlju taj motiv gotovo raritetan. U središtu lelićkog Suda je, dakako, Isus, odozgo sve pomno promatraju Svevišnji, svetitelji i anđeli, s lijeve strane su mu, u razini nogu, mrtvi koji upravo ustaju iz grobova, a pod nogama ogromna zmija i dva đavola koji preuzimaju jadnike što nisu dobili propusnicu ni za čistilište, kamoli za raj, nego će drito u pakao. Jedan takav hudnik upravo je presuđen i đavao mu pokazuje presudu pa će ga povesti u svoje carstvo. U dnu slike predstavljeni su oni koji neće vidjeti raja: nemilostiv, podvodačica, gord, idolopoklonik, varalica, spletkašica, zelenaš, vračar, bludnica, krivokletnik, srebroljubac, ubica i još što ko. Osim u zmijinim ustima, završavaju i u ždrijelu lava s ljudskim izrazom lica te u krokodilskim čeljustima. Kompozicija slike odlična, svaki detalj na svom mjestu, izrazi lica pogođeni. Očekivalo bi se da je u pitanju neki znameniti umjetnik, a onda saznaš da nije u pitanju nikakav d'Anno nego su crkvu ikonopisali i freskopisali potpuno anonimni Krsta i Rafailo Nikolić, otac i sin, što bi se reklo priučeni „moleri“ iz Lazaropolja kod Mavrova u Makedoniji, koji u životu bezbeli nisu vidjeli ni zgradu neke likovne akademije, kamoli slušali predavanja i izlazili na ispite. Veliko djelo „malih“ ljudi, rekao bih.

U manastirskoj porti nekoliko je kapelica, a jedna je također zadužbina vladike Nikolaja, usput i mauzolej njegovih Velimirovića. U jednom kutu i potpisan je, i to kao episkop Nikolaj, a taj čin je zadobio još 1919. u Žičkoj eparhiji. Treba reći da Nikolaj nije jedini od Velimirovića s visokim činom: njegov nećak Jovan (1912. - 1989.) ovdje se, tada kao arhimandrit, kasnije episkop šabačko-valjevski, potpisao ispod spomenika svojim roditeljima. Druga, manja kapela je, pak, podignuta dvojici Nedića, Milutinu i Aleksandru, „svršenim velikim maturantima nestalim u ratu 1945. Podigoše ovu kapelu nesrećni roditelji“ Olga i Dušan, oboje učitelji iz Beograda, kojima je kapela također posljednje počivalište. Treća je spomenik Lelićanima i žiteljima okolnih sela poginulim 1912. - 1918. „za slobodu i ujedinjenje svoje otadžbine“, podignuta „uz veliku pomoć Nj. V. kralja Aleksandra I“, a četvrtu, novovijeku, stilom ni nalik ičemu u manastirskom kompleksu, zbog svega navedenog je najbolje zaobići.

Ne znam gdje hodočasnici kavenišu nakon što obave sve zbog čega su došli u manastire, ali bi prvo na popisu trebalo biti etno-selo „Radosavljević“, smješteno na blagoj strmini iznad manastira Lelić. Od toga, međutim, ništa: restoranska bašta prazna, kao i bungalovi, ispod kojih su razbacane cjepanice. Uzalud fantastičan pogled, uzalud domaća hrana na jelovniku, nema nigdje nikoga.

Ako već nema osvježenja kod etno-Radosavljevića, ima kod jednog od njih, točnije u blizini njegova groba. Marko Radosavljević, i to ime i prezime nikom ne kazuje mnogo, ali kad se kaže vladika Artemije, mnogi će se sjetiti rata na Kosovu 1999., kao i brojnih medijskih napisa kroz kasnija dva desetljeća. Vladika Artemije rođen je 1935. ovdje, u „Božjem selu“, kako je Lelić znao nazvati kolega mu po činu Nikolaj. Životopis dug i sličan mnogim drugim sve do svibnja 1991., kad je izabran za episkopa raško-prizrenskog. Nakon što je na Kosovu izbio rat, Artemije je odlučno stao u obranu pravoslavlja i srpstva te protiv stvaranja albanske države u toj pokrajini. Najupečatljiviji potez bila je zabrana ondašnjem potpredsjedniku, a danas lutki na koncu duboke države, službeno k'o fole najmoćnijem čovjeku Sjedinjenih Američkih Država, Joeu Bidenu, da posjeti manastir Visoki Dečani. Vrh Srepske pravoslavne crkve, otprije kivan na njega zbog njegovih antiekumenskih stavova, poništio je odluku, ispričavajući se Amerima i famoznoj „međunarodnoj zajednici“. Kako Artemije ni narednih godina nije davao pardona, Sveti arhijerejski sinod najprije ga je, pod optužbom da „narušava poredak unutar SPC“ te da je nezakonski prodao određenu crkvenu imovinu Albancima, početkom 2010. privremeno razriješio upravljanja Raško-prizrenskom eparhijom i na njegovo mjesto postavio mnogima u nas dobro znanog malo prije toga umirovljenog episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Atanasija (i sam ga pamtim po jednom vrlo grubom postupku ispred manastira Tvrdoš). Tako to biva kad nekom – ovdje su se omraza međunarodnih zvaničnika i dotad prigušena srdžba vrha SPC stopili u jedno – „naletiš k'o kec na desetku“. Potom je isposlovano da mu se zabrani ulazak na Svetu goru. Iste godine je prisilno umirovljen, uz zadržavanje vladičanskog i arhijerejskog čina, ali Artemije nije mirovao nego nastavio još žešće. Epilog: Albanci ga nisu uspjeli otjerati s Kosova, ali jest njegova crkva! Poslan je daleko od svoje eparhije, u manastir Šišatovac na Fruškoj gori, ali se njegov glas itekako čuo i izdaleka, što je za posljedicu imalo skoro oduzimanje episkopskog čina i pretvaranje u običnog monaha s obrazloženjem da je „krajnje nerazumnim postupkom stupio na put otvorenog raskola i ustao na saborno jedinstvo Srpske pravoslavne crkve“. Kako ni od toga nije bilo nikakve fajde, konačno je 2015. i službeno izopćen iz SPC.

Nisu, međutim, svi vidjeli Artemija i njegovo djelovanje očima SPC, a jedan od njih je i Varnava, iguman Artemijeve zadužbine, manastira Nova Nikeja, za njega i njegove istomišljenike sjedišta Eparhije Raško-prizrenske u egzilu. Tzv. katakombalni manastir osnovan je 2019. i posvećen svetim ocima Prvog Vaseljenskog sabora, održanog 325. godine u Nikeji blizu Carigrada pa otud i pomalo čudan naziv.

Osim kave, na stolu će se naći i čašica rakije te zdjelica slatka. Varnava je – inače će me izgledom živo podsjetiti na Batu Živojinovića u filmu „Čudo neviđeno“ – potpuno na Artemijevom putu pa nakon sat vremena priče u mnogo čemu nismo suglasni. Može biti da je moj prijedlog da mi na odlasku dadne blagoslov – ne jednom sam, iako katolik, zamolio pravoslavnog popa i nijedan nije odbio – shvatio i kao malu provokaciju; od blagoslova ništa, za Varnavu su svi katolici „najobičniji šizmatici“, raskolnici, otpadnici od prave vjere, a prava vjera je za njega jedino pravoslavna. Srbija, pravoslavlje i Artemije igumanu su, izgleda mi, sasvim dovoljni za život. Ne odbija poziv da se – manastir još uvijek nema crkve, samo malu kapelu – zajedno fotografiramo na Artemijevom grobu na ledini, a cijelo vrijeme nastavljamo žustru raspravu. Artemije je inače na bolji svijet preselio krajem 2020.

Ne znam kako se zove selo kojim ću proći malo nakon što se pozdravim s igumanom Varnavom, ni po čemu nije izgledalo zanimljivo. Pored ceste restoran „Velika Srbija“. Možda bi se – uređen je u etno stilu – tu svratilo na kakvu dobru čorbu, samo da restoran radi. Ne samo da ne radi nego se, vidim dok pravim fotografije, „Velika Srbija“ već polagano ruši...