Putujte s nama
Od Nemșe do Copșa Mare: Pakistanci, srebrnjaci i crkve što su već pola milenija spremne za rat (Transilvanijom uzduž & poprijeko 16)
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kad smo odlučili pohoditi Transilvaniju, glavni motiv bile su saske crkve-utvrde, transilvanijski biseri stavljeni na UNESCO-ov popis svjetske baštine. E, pa, razletjesmo se po Brașovu, Branu, Racoșu, Prejmeru i Făgărașu, Sibiuu, Biertanu, Sighișoari…, a utvrđene crkve ostaše neko vrijeme „visjeti“ o oblacima.
Područje oko grada Mediașa, kome sam posvetio jedan putopis, načičkano je saskim tornjevima k'o jež bodljama. Iz Mediașa se spuštamo prema Moșni, računajući kako ćemo tu negdje zakonačiti pa ujutro krenuti u obilazak. Transilvanija je brdovita pokrajina i nema šanse, kao drugdje, smjestiti se na duže vrijeme, odnosno napraviti „bazu“, pa odatle zrakasto kružiti od mjesta do mjesta. Ali… Moșna je mjestašce s malo manje od 3.000 stanovnika i prenoćišta, makar pretresli čitavo mjesto, naprosto nema. Računamo da ćemo na nešto naići do 20 kilometara udaljenog Biertana, ali ni tu, ni u susjednom selu Copșa Mare nema čak ni kavane pored ceste koja bi nudila prenoćište. Mediaș nam je sad daleko, ali, budući da pada mrak, i nemamo baš nekog izbora.
Tračak nade ukazat će se u obliku ohrndanog putokaza za pansion na skretanju s ceste Moșna - Mediaș. Ne bi bio prvi od koga je ostala samo tabla, ali šta nam je – tu nam je, pa ćemo pokušati. Ako naiđemo na zaključana vrata, eno u prtljažniku vreće za spavanje, neće nam biti prvi put. Kolike su i koliko su guste rupe na lokalnoj cesti, ne bi nas iznenadilo ni kad tamo kamo idemo ne bismo zatekli nikog živog.
Nemșa se zove selo za koje do prije pola sata nismo ni čuli, a pansion, zove se „Liana“, za divno čudo, radi. S obzirom na položaj sela bogu iza peta, ne čudimo se ni što smo jedini gosti, što, međutim, ne znači da smo i jedini u pansionu.
Abadur Razzak Mia i Hsidoy Molla stigli su ovdje iz Pakistana. Krenuli su, kao i drugi, na migrantskom valu na kraju kojeg, kao u onoj pjesmi, „vječno sunce sja“, pogotovo ono sunce što grije dok se broje eura, ali su, evo, „zaglavili“ u selu koje bi teško mogli naći i na karti Rumunjske, kamoli Europe i svijeta. Vlasnicima pansiona nedostaje radne snage, a njih dvojica su se – na stranu sve predrasude o migrantima (koje uglavnom sami stvaraju) – pokazali marljivima i poslušnima. Zato ovdje imaju besplatan smještaj i hranu, a zauzvrat pomažu koliko i kako znaju. Dobiju, kažu, od zadovoljnog gazde i poneko pivo ili rakiju, ali nikako ne bi valjalo da njihova rodbina dozna da konzumiraju alkohol – vjera im, islam, ne dozvoljava takvo što „ni pod razno“. I tako „do daljnjeg“, a šta će biti to daljnje, zasad ne znaju ni njih dvojica.
S Abadurom i Hsidoyem podružit ćemo se nekoliko sati, a s jutra će nas u selu dočekati žestok mraz. Očekat ćemo, taman dok se popije kava s našim novim poznanicima koje sigurno nećemo sresti više nikad, pa ćemo prošetati selom. Evangelistička crkva-utvrda sazidana u 14. stoljeću, ali uvelike promijenjena prepravkama, dom kulture, odmah do pansiona, jedna tabla iz 2010. izbrisanih slova i u rumunjskom i u njemačkom tekstu i ista takva bista nekog zaslužnog Nijemca, nešto zanimljivih kuća i to je Nemșa.
Selo inače pripada općini Moșna. Mjestom uvjerljivo dominira jedna od najljepših transilanskih kasnogotičkih crkava, sagrađena od 1480. do 1486. godine i stavljena pod zaštitu svete Marije. Utvrda nije građena odmah nego od 1520., nakon što su Osmanlije počeli provaljivati i u Transilvaniju. Iznad devetmetarskih zidina strši pet šiljastih kula, a dvije se izdvajaju obrambenim dizajnom, s puno kosih puškarnica. U sklopu trobrodne crkve stoji i gotička kapelica starija od crkve, graditelj ju je, neki Andreas Lapicida, samo uklopio.
Za jedne od brojnih obnova, one izvedene 1780., „fizikaneri“ su, kopajući ispod poda sakristije, doživjeli „san snova“: našli su točno 380 rimskih srebrnjaka, datiranih od Nerona do Aleksandra Severa. Naravno da je blago pripalo zajednici, a ovaj kraj je arheološki poprilično poznat. Naime, u dijelu sela zvanom La Râpă ili, po naški, Klanac, otkriveni su ostaci pretpovijesnog naselja kulturne skupine Petrești, a na drugoj strani sela, na samoj granici, još jednog, kulturne skupine Coțofeni. Na još jednoj lokaciji nađena je ostava brončanih i željeznih srpova, a pored ceste što opasuje utvrdu ulomci glinenih posuda, keltska čaša i mač.
I još nešto zanimljivo: iste godine su, 1841., sagrađene dvije crkve, pravoslavna i grkokatolička, koje dijeli samo cesta. Zainatili se i pravoslavci i „unijati“ pa je izbio mali „rat za kamen“. Istodobno su jedni drugima nudili na uporabu svoju crkvu, a da oni drugi sagrade školu, samo što niko nikoga nije poslušao.
Do sjedišta male općine Valea Viilor, njemački Wurmloch, ima oko 25 minuta vožnje. Općina je nova, broji manje od 2000 stanovnika, a uza samo sjedište pripada joj još samo selo Motiș, odnosno, po njemački, Mortesdorf. Oba mjesta su stoljećima bila saska, ali su, kao i sva druga, davno ostala bez Sasa. Raspored službi ispred zaključanog ulaza, s brojem telefona koji bismo morali pozvati da bismo ušli, ali, naravno, nećemo, gotovo je jedino vidljivo njemačko u selu.
I Valea Viilor i Motiș imaju crkve utvrde, ali je ona u općinskom sjedištu moćnija. Godišta je tu negdje kao i ona Moșni, ali je gradnja utvrde započeta dvadesetak godina ranije, pa današnji izgled praktički odgovara onom što se ovdje moglo vidjeti još oko 1500. godine. To je prsten, poprilično nalik onom u Prejmeru, s kruništima na lukovima od opeke i impresivnim tornjevima na oba kraja te dva bastiona. Gotovo bi se moglo reći da je crkva, dozavrat „utonula“ u prsten, u svemu sporedna. Pogledat ćemo još dva novovijeka rumunjska spomenika i i za koju minutu već grabimo cestom prema sjeveru.
Pola sata nam treba do mjestašca Bazna, za Nijemce Baassen, također sjedišta seoske općine s otprilike 3.500 stanovnika koje se prvi put spominje u jednoj darovnici iz 1270. godine. Za razliku od ostalih utvrđenih crkava, a sve dosad spomenute su sagrađene u ravni, ovdašnja se nalazi na omanjem brdu pa izgleda bajkovito, pogotovo što je glavna obrambena kula, ujedno i zvonik, isturena naprijed, a kroz nju vodi i jedini ulaz u utvrdu. Vjerojatno je izgledala i impresivnije dok ogradni zid, krajem 19. stoljeća, nije sa osam-devet skraćen na svega oko dva do tri metra. Inače je crkva-utvrda starija od ostalih, čak iz druge polovice 14. stoljeća, što pokazuje natpis na jednom od zvona, ispisan goticom.
Djevojka koja mete stazu ispod crkve i škole do nje te dječačić što slučajno nailazi jedini su živi stvorovi koje ćemo sresti. Da je drugo doba godine sigurno bi bilo življe, jer je Bazna i banjsko mjesto. Metan je slučajno otkriven još u 17. stoljeću od nekih pastira, a onda se shvatilo i da su neke vode drugačije od drugih, točnije mineralne, s puno joda i soli; s takvom vodom ona globalistička pomama za jodom ovdje ne znači ništa. U kasnu jesen, međutim, i središte sela je mrtvo.
Pola sata je i od Bazne do Brateiua, njemačkog Pretaija, još jedne male općine koja se sastoji od središta i sela Buzd. U dva sela, po popisu iz 2021., žive točno 3.333 stanovnika. Nijemaca je ostalo svega jedan posto, točnije 24, a uz većinske Rumunje (57 posto), zamijenili su ih Romi, kojih ima čak 41 postotak. Otužno ispod stakla djeluje valjda davno postavljeni plakat na njemačkom koji mlade poziva da se prijave u radionice starih zanata – mladih, barem Nijemaca, više naprosto nema.
Oba sela, baš kao Valea Viilor i Motiș, imaju svoju utvrđenu crkvu. Ona u sjedištu općine je, sagrađena kao rimokatolička i posvećena svetoj Mariji Magdaleni, iz 14. stoljeća. I rumunjski i saski naziv sela ima etimologiju u latinskom izrazu „protodiakonus“, a Mađari su bili još konkretniji, nazvavši ga Baráthely, što bi u zeru slobodnijem prijevodu značilo Redovničko selo.
Valea Viilor se prvi put spominje 1283., mada je naselje mnogo starije, budući da se zna za rimsko groblje s ukopima između 380. i 454. godine. U crkvi još stoje slike iz 1481., a ovalni ogradni zid je u nekim dijelovima uklonjen kako bi se od gotova kamena sagradio seoski dom, pa je s jedne strane, za razliku od svih drugih crkava-utvrda, prazan prostor i slobodan pristup, s neogotičkim ravnim pročeljem. Iste godine kad je srušen dio zida, „nestala“ je i glavna četvrtasta kula kroz koju se, kao u Bazni, ulazilo u kompleks, ali su dvije ipak ostale, sasvim dovoljno da zdanje i dalje daje vrlo atraktivan dojam.
Izlazeći iz Brateiua ne možemo odoljeti ne svrnuti u prodavaonicu tradicionalne saske odjeće, ali je poskupo, mamipara za turiste, pa od pazara neće biti ništa. Desetak minuta kasnije već smo u Şaroş Saxonu, kako su Nijemci prije nazivali Scharosch an der Kokel, odnosno, po rumunjski, Şaroşu pe Târnave, selo od 1346 stanovnika. Târnave je rijeka, Trnava, a Nijemci je, eto, zovu drugačije, Kokel.
Naravno da nam je i ovdje razlog dolaska utvrđena gotička crkva, iz 14. stoljeća, točnije iz 1422., što je, kad sve usporedim, čini najstarijom od dosad spomenutih. Jedina je koju je, ko bi znao zbog čega, posvetio papin izaslanik iz Rima, a zna se da je tom prigodom stavljena „u ruke“ svetog Nikole i svete Jelene. Slaba vajda: najprije se Turci u narednom stoljeću uništili i crkvu i selo, a onda se, kad je sve obnovljeno, pojavio Luther sa svojim proglasom pa su i dvoje svetaca i onaj papin legat ovdje izgubili sve ovlasti. Za razliku od većine drugih, ovdje su kule, njih pet, umjesto u „tijelo“ crkve, uklopljene su 1483. u okrugli zid, a sama crkva dobrim dijelom širine ima „verandu“ s nadstrešnicom, kao drugdje ogradni zid s unutarnje strane.
Za kraj ostavljamo Copșa Mare, po saski Grisz-Kopesch, s tim da ćemo još jednom proći kroz nevjerojatni Biertan, općinu kojoj pripada i seoce s 357 stanovnika. Nekad je ovo bilo mjesto proizvodnje odličnog vina i iz Copșa Mare su nadgledane sve kvalitetne plantaže oko današnjeg pokrajinskog sjedišta Sibiua, a danas više ni po čemu nije važno. Ako su se u Bazni pred crkvom-utvrdom zatekli čistačica i dječačić, ovdje nema ni toga, samo crna mačka i bijeli psić.
Kasnogotička crkva je također iz 14. stoljeća, podignuta na neobičnom mjestu, u bočnom usjeku brda. Na glavnoj kuli, ujedno i zvoniku, četvrtastoj, piramidalnog krova, 11 metara višeg od najviše točke crkvene lađe, nekad je postavljen i sat. Ispred ulaza razrovano za širinu ceste, a u rivini nailazimo na kamenčiće pune sjajuckavog kalcita.
Vrijedno je spomenuti da se u Sibiuu čuva dokument iz kojeg slijedi da je crkva na istom mjestu postojala još 1283. godine, gotička, trobrodna, nešto manja i nešto drugačija od današnje.
U samom selu na ulicama ipak ima ljudi, a na izlazu iz mjesta vidjet ćemo i jednu drvenu kućicu s oltarom. Pravoslavni je, naravno, Sasi su svoju priču davno ispričali. Iz kućice gleda Gospa čudnih boja, a iznad glave joj vezena krpa s tradicionalnom rumunjskom šarom što pomalo podsjeća na našu ramsku tkanicu.
Od Nemșe do Copșa Mare, ne računajući zagledanja u zakutke pojedinih sela, prođosmo 160 kilometara. Sve crkve su, primijetit će pažljivi čitatelj, zaključane. Prije smo, naravno, u mnoge ušli, ali smo ovdje mogli uživati samo gledajući ih izvana. I ne kažemo da je to malo, naprotiv. Niti tražimo da nam vjerujete na riječ - stvari se najbolje vide vlastitim očima…