Niš (1. dio): Jazz u turskom hamamu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navisos će se zvati! Tako je, važnim glasom, dijeleći zrak nadvoje dvosjeklim mačem romboidnog presjeka, uperivši oštri pogled u mamuzasti graničnik na maču, jetko izustio keltski vojskovođa nakon što se uspravio. Tišina je trajala sve dok nije kratko zveknuo metalni umb na njegovom uglačanom drvenom oklopu.

Minutu prije je, ne mareći za to što će možda istupiti mač, vršicom napravio krug u utabanoj crvenici na kojoj mu je zeru zbunjeni arhitekt nacrtao obrise buduće utvrde. Navisos ili Vilin grad vojskovođi se prethodne noći pojavio u snu, a vila je pokazala ledinu pokraj rijeke. Njegov visokokvalificirani tumač snova mogao je komotno i ne reći ništa, vojskovođa je i sam znao da mu je zidati grad. Treće stoljeće prije Krista lijeno se vuklo prema suđenom mu zasvagdašnjem kraju, a onaj snovotumač, sve da ga je, zajedno s trista keltskih bogova, rodila sama božica Danu i po kovrčavoj kosici pomilovala pjesnička joj kolegica Birgit, ni slutiti nije mogao da ćemo se nas dvoje jednog prohladnog dana pojaviti u Vilingradu.

A tek – taman posla! – da će nas u parku dočekati Šaban, i to Bajramović, da ćemo uglas otpjevati Đelem, đelem pa će nam potom pričati o indijskim susretima s Jawaharlalolm Nehruom i Indirom Gandhi. „Jest“, kaže ponosno dok mu lovimo bljesak u očima iza tamnih naočala, „proglasili su me kraljem romske glazbe, a to što smo sad zajedno otpjevali, to vam sad znaju svi Romi svijeta, to je sad naša himna!“ Ono za Nehrua i Indiru se, bit će, šali, ali kad nastavi o tome kako ga je volio čak i Tito i kako ga je „Time“ stavio na popis deset najboljih blues pjevača na svijetu, tu nema mjesta za sumnju. Đuka Dinić, Filip Kljajić Fiću, u srpskoj inačici Fića, Sreten Mladenović Mika, Konrad Žilnik Slobodan, Stanko Paunović, Miodrag Mija Stanimirović, odreda narodni heroji, evo ih u istom parku, ginuli su za slobodu nemo, a on, Šaban, pobjegao iz JNA i završio na Golom otoku.

Džaba sve, opet ih, evo, sve nadvisio, njih jedva da neko i primjećuje, kao i časnu starinu Filipa Filipovića, jednog od osnivača jugoslavenske Kompartije, pa čak i brkatog vojvodu Petra Bojovića, da ne spominjemo brončanog nogometaša. Iako ispod nogu i lopte nema imena, zna se da je se sprema šutnuti Ljubomir Jakovljević, nogometaš niškog „Sinđelića“, koji se ovdje negdje bacio u nabujalu Nišavu i spasio od sigurne smrti nekog neznanog dječačića; spasio ga, ali li je žrtvovao sebe.

Park je, mimo svih navedenih, pun spomenika, ima u njemu mramora koliko u osrednjem rudniku i bronce da se izliju koplja za sve keltske postrojbe od Irske do Ukrajine i Panonije. Najveći je, a i „najsvojiji“, „Prva iskra“ ili „Iskra slobode“, smješten između bisti narodnih heroja, sjećanje na bombaški pothvat Aleksandra Vojinovića: bombama bačenim kroz prozor hotela „Park“ poslao je na onaj svijet nekolikio vojnika Vermachta, što se općenito smatra početkom partizanskog ustanka u Nišu. Ništa ne piše, a dumanje je, ma koliko trajalo, uzaludno pored križa s trima ljudskim glavama uz Nišavu. Zato je sasvim jasan spomenik postavljen povodom susreta velikog župana Stefana Nemanje s rimsko-njemačkim kraljem pa carem Friedrikom I. Barbarosom prigodom prolaska potonjeg ovim krajevima u Treći križarski rat, 1189. godine. Povod je, znamo, bio pad Jeruzalema u muslimanske ruke, a putovanje je bilo posljednje: nesretni Fridrik je, istina, dvaput razvalio Seldžuke, ali ga je kupanje u rijeci Saleph – jedni kažu srčani udar, drugi plašljiv konj – koštalo glave. Sa Stefanom Nemanjom i bratom mu Stracimirom sastao se – vidjet ćemo je malo kasnije – u porti crkvice svetog Pantelejmona, a gdje su se – narodnu predaju o susretu kao da su pisali braća Andersen – gostili piletinom u medu i ljutom medovačom, o tome se ništa ne zna. Na spomeniku, njemačkom goticom i starom srpskom ćirilicom, natpis, da se zna. Još jasniji je spomenik žrtvama NATO bombardmana 1999. s imenima poginulih, kojima je, zajedno s drugim žrtvama, posvećena i plavokupolasta spomen-kapela. Žrtve su, naše, njihove, svačije, uvijek nevine, a, što bi reci Branimir Š., krivi su oni drugi.

I tako, eto, smiješalo se u parku sve i svašta, od Fridrika Barbarose do NATO-ovih bombi, a slično je i na glavnom trgu, nekad Trgu Oslobođenja, nakon oslobođenja od komunizma nazvanom po kralju Milanu, gdje, međutim, od 1937. godine uvjerljivo dominira crnomramorni Spomenik oslobodiocima Niša. Moravac na konju, ljevica u zraku, u desnici zastava slobode, a autor hrvatski kiparski velikan Antun Augustinčić. Turci, Bugari, Nijemci, svi su kidisali na Niš, stežući ga svojim kandžama, ali su se uvijek pojavljivali oni koji će im ga preoteti i donijeti slobodu. Kako je inicijativa o podizanju spomenika rođena još krajem 19. stoljeća, neki od onih koji su dali priloge za to i sami su stradali u Balkanskim i Velikom ratu pa je ispalo da su financirali spomenik samima sebi. Otkriven je, po tadašnjem knezu namjesniku Pavlu Karađorđeviću na 80. godišnjicu oslobođenja grada od vjekovnih din-dušmana Turaka. A Augustinčić se svojski potrudio, ne samo za ukupan dojam, već i detaljima, ponajprije konjanikom i konjem, ali i frizovima te reljefima na sve četiri strane.

Ako je najveći, ako je i Augustinčić, najdojmljiviji je jedan kudikamo manji spomenik, na ulazu u obližnje Kazandžijsko sokače. Film „Ivkova slava“ gledali su mnogi, a i ko nije, za film je morao čuti. Stevan Sremac u Nišu je doista živio 13 godina i odlično je upoznao mentalitet Nišlija pa se njegovom istoimenom romanu, a bome i filmu, ne može naći znatnije zamjerke. Nišlije su mu se, osim posebnim spomenikom, odužili i postavljajući ga dok priča s maštovitim lažovom Kalčom, a napeto ih prati Kalčin lovački pas Čapa. Kontamo, pa šta bi falilo da se i mi uključimo u razgovor, možda, ma šta možda, svakako – slava je slava, zna se red! – i popijemo koju, a kasnije i zapjevamo :)

Treba, kad je riječ o Trgu kralja Milana, spomenuti i Čairsku česmu, zvanu još i, po četiri lavlje čeljusti iz kojih se žedni Nišlije i turisti mogu napiti svježe vode. Ima joj 120 godina, a za to vrijeme nosana je i sim i tam. S druge strane se, uz Nišavu, ističe spomenik postavljen 2012. u povodu 1700. obljetnice Milanskog edikta: Konstantin I., očito „pođonjen“ sa svojih novčića, blago je nasmiješen, dok mu oko glave treperi ona „In hoc signo vinces“. Zanimljivo je to da su Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva, iako u doba donošenja edikta i prestanka progona kršćana nisu bile podijeljene, svaka zasebno organizirale obilježavanje u Konstantinovom rodnom gradu. Sad bi Konstantina nekako trebalo priupitati kakav je križ, pravoslavni ili katolički, možda i neki treći, ugledao u onom svom nebeskom (pri)viđenju?!

Rubovima trga nanizale su se i najznačajnije i najljepše niške građevine. Neko je nekad, malo osloboditelji 1878., malo oni kasniji s istom misijom, imao hrabrosti „pokositi“ stotine turskih dućančića i sličnih „privjesaka“ i raskrčiti ogroman prostor. Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih njih, ali neke nema smisla ni zaobići, a na prvom mjestu je zgrada Banovine, na desnoj obali Nišave, blizu glavnog ulaza u tursku Tvrđavu. Drugačija od ostalih, neorenesansnog sloga, komotno bi se mogla udjenuti u svaku od prijestolnica srednje Europe. Iako razmjerno mlada, iz 1889. je, odavno je sakupila „tovar“ povijesti. Tako je srpskog premijera Nikolu Pašića upravo u njoj zatekao telegram kojim mu je javljeno da je Austro-Ugarska objavila rat, potom je u nju – ne zaboravimo da je Niš određen za ratnu prijestolnicu – smještena Vlada, tu je došlo i do potpisivanja danas teško zamislivog sporazuma o savezništvu Srbije i Albanije, zahvaljujući kome se prema Krfu moglo preko Albanije, a najnestvarnije djeluje to da su s balkona Banovine predzadnje ratne godine vladari Austro-Ugarsku, Njemačke i Bugarske, malo prije nego će kapitulirati,  uživali u paradiranju svojih tada još uvijek dobro opremljenih i obučenih vojnika punih optimizma.

Ako je Banovina biser, ima i biserčić, a to je crvenkasta „kućica“ s dva ženska kipa u kojoj je sjedište ovdašnjeg simfonijskog orkestra. Ovdje mi valja iznijeti i jedini znatniji minus Niša: šteta je što uza spomenike, kako one mramorne i brončane, tako i uz zgrade, nema tabli koje bi, kao što je uobičajeno u „pravim“ europskim gradovima, nekom kao što smo mi „ispričale“ kratku povijest.

Prije nego li preko Nišave krenemo prema Tvrđavi, svratit ćemo i do Islam-agine ili Hadrovića džamije. Jedina je aktivna muslimanska bogomolja u gradu, ali je bilo Nišlija kojima se i to učinilo previše pa su je 2003. kamenovali, a godinu dana kasnije i zapalili. Obnovljena je poslije devet godina i evo joj pored ulaza rukom napisanog rasporeda namaza i džume, uz koje stoji i imamov broj mobitela. Inače ju je 18 godina prije nego što će osmanska vlast dati vjetra petama, na temeljima stoljeće i pol starije, dao podići niški tajkun Islam-aga Hadrović Đakovalija. Mala, jednostavna, klasična mahalska džamija, i sama je, iako jedna od čak 19 džamija u gradu, jedva preživjela žestinu osloboditelja, ali se država pobrinula da je 1954. obnovi i spasi.

Inače je jedna od većih džamija, Hizir-begova, zakedno s grobljem uglednijih Turaka, stajala na Trgu kralja Milana, i to točno ondje gdje će biti podignut spomenik osloboditeljima, na tadašnjem križanju glavnih gradskih prometnica. Em je bila velika, em stara, kraj 16. ili početak 17. stoljeća, em je, kao prva na lijevoj obali Nišave, označila „iznošenje“ grada iz Tvrđave. Jest da je za Austrijsko-Turskog rata 1689.-90. teško postradala, ali je i nakon dva desetljeća obnovljena po ondašnjem niškom muhafizu Topal-Osman paši, no osloboditelje 1878. nije „preživjela“.

Nešto malo dalje, u Beograd mahali, postojala je Hasan-begova džamija. Postojala ili postoji, ne znam što bih napisao, jer je ostao samo minaret, zbog čega je, uz naziv Stara, poznata i kao Krnja džamija. Sagrađena je 1737., ali je u savezničkom bombardiranju Niša, 1944., zapaljena i temeljito satrana, toliko da je Islamska zajednica digla ruke od moguće obnove. Sve se ponovilo 1999., opet od „saveznika“, naravno onih iz NATO-a, i to američkim „demokratskim“ kasetnim bombama, ali je munara nekim čudom sve izdržala.

Preko mosta ćemo, pa u Tvrđavu, uobičajeno „tituliranu“ kao tursku, mada ćemo unutra vidjeti i poprilično Rima. Za početak bi bilo dobro „rastjerati“ narod i napraviti koju finu sličicu, ali to je nemoguća misija, teško da bi uspio i Superman, ipak je ovo najatraktivnije mjesto u gradu. Mi smo još fini, eno se na nazubljenoj „obrvi“ Stambol-kapije, a viša je od zidina, inače visokih osam metara, natječući se u zahtjevnosti i riziku, neumorno smjenjuju pozerke i pozeri. Tek kad se primaknemo bliže uočit ćemo naizgled nemarno razbacane, ustvari prilično pravilno raspoređene sitne orijentalne ornamente. Razmjerno kratko vrijeme gradnje, od 1719. do 1723., govori da se Turcima žurilo, „užigao“ ih nedavni rat s Austrijancima, ali estetiku nisu preskočili, izradivši i dva otvorena mihraba. Ni bočne kapije nisu ništa manje dopadljive, ali kako su zaključane, pred njima se kratko zadržavamo.

Ne mjerimo koliko je dug prolaz u ponutricu, ali je to čitav jedan omanji tunel, nakon koga se udari pravo – na jazz! U hamamu, najstarijem sačuvanom osmanskom objektu u gradu, podignutom od 1459. do 1463. po Mehmed-begu, prvom sandžakbegu Smederevskog sandžaka, smještenom lijevo od ulaza, neko se nekad dosjetio smjestiti Muzej jazza. Zamisao je doista genijalna pa se sad, umjesto vode dovedene glinenim cijevima iz Nišave, hamamom iz brižljivo skrivenih zvučnika razlijevaju zvuci jazza, zidovi su – prostorija je za razmjerno malo zdanje beskrajno mnogo – oblijepljeni velikim posterima, starim plakatima i moćnim muralima, a svako ko uđe može svoj svirački talent isprobati na klaviru, trubi, klarinetu, kontrabasu i drugim instrumentima. I sve je, svaki detalj, od „folcike“ ispred ulaza oblijepljene džezerima do starog džuboksa u jednom od zakutaka hamama zbilja oduševljavajuće svakome ko voli, a valjda i onima koji baš i nisu ludi za jazzom. Uz tvrđavski zid bina, nekad, u početcima, vjerojatno jedina, a sad jedna od dvadesetak ili više njih razasutih u tvrđavi tijekom trajanja svjetski poznatog Nišville jazz festivala, koga je britanski „Guardian“ uvrstio među deset najboljih europskih festivala. Za četvrt stoljeća znatno je napredovao, a uz jazz su se „zalijepili“ kazalište, film, strip, likovna umjetnost i drugi sadržaji, pa u Niš za desetak festivalskih dana stignu desetci tisuća posjetitelja.

Eh, mogao je jedan putopis samo o svemu viđenom u Muzeju jazza, ali idemo dalje. U nekadašnji Arsenal, sazidan 1857. na ostacima srušene bizantske utvrde: u dubokim nišama za topove lijevo od ulaza sad je smještena suvenirnica, a s desne strane je Digitalni muzej. U blizini su i antičke terme iz 4. stoljeća, a otkud se baš tu udjenuo spomenik Milanu Obrenoviću i osloboditeljima Niša, izveden u formi puščanog metka, vrag bi ga znao; mogli su ga ipak smjestiti negdje s one strane zidina.

Sadašnji prostrani park nekad je bio samo središte čaršije. Otud nam pred oči, blizu Beogradske kapije, ali uz glavnu tvrđavsku cestu,  „iskače“ velika džamija, najpoznatija kao Bali-begova, a znana još i kao Reis-efendijina i Burmali džamija, jedna od nekadašnjih deset unutar utvrde. Građena je od 1521. do 1523., a Bali-beg je bio od roda Malkočevića, nazivan još i Jedrenjanin Balija. Nekad je imala visoki minaret, nekad je uz nju, kao središnju u gradu, stajala i sahat-kula, od koje odavno nema nikakva traga, dok nešto malo sačuvanih zidina kazuje gdje je stajala prva niška knjižnica, sazidana po nekom Midhat-paši. Da joj nije dvokupolnog trijema s četiri luka i tri stupa, bila bi jednostavna, „u kvadrat“, a s njima djeluje moćno. Danas je džamija „Salon 77“ Galerije savremene umjetnosti, a ispod nje se – tako su se ispreplele civilizacije – prostiru ostaci bizantske ceste.

S druge strane je, u moru antičkih ruševina, iz kojih bi, kad bi se s kamenja „sastrugala“ trava, bezbeli izronila bazilika ili takvo što,  ulaz u  kasnoantičku grobnicu na svod. Table ovdje nema, a izvana izgleda baš tako, ali ćemo, nakon što se nađemo unutra, shvatiti da se radi o povelikom podzemnom kompleksu. S obzirom na ruševine i ostatke ulice, vrag bi ga zbao šta se (sve) zaplelo u gustiš.

Na gradskom području se – ipak je Konstantin bio Nišlija, pa je i Niš morao postati značajno središte kršćanskog kulta, što potvrđuje i spomen šest episkopa iz kasnoantičkog doba – zna za veći broj pojedinačnih i skupnih antičkih nekropola. Najpoznatijom slovi ona bogato oslikana u naselju Jagodin mala, gdje se nalazilo i kultno mjesto, ali su nalažene diljem današnjeg grada, ponajviše okolo puta koji je iz Naisa vodio u antičku Ratiariju, blizu bugarskog Vidina, i prema Viminaciumu kod Starog Kostolca, nekad glavnom gradu Mezije. Koliko ih je uništeno, nikad se neće saznati.

O značaju Naisa ne treba tražiti posebna svjedočanstva, ima ih sasvim dovoljno i na terenu i u muzejima, kako ovdašnjim, tako i prijestolničkim beogradskim, a za ilustraciju je u Tvrđavi formiran fin lapidarij. Na 41 nadgrobnom i zavjetnom spomeniku, žrtvenicima i sarkofazima  defiliraju rimski uglednici i (van)bračni parovi, čudeći se svojim kamenim pogledima u što se pretvorio ovaj svijet.

Sasvim na kraju, uz vanjski zid Tvrđave, stoje barutane, niske pravokutne prizemnice, pa kao takve jedva primjetne. Nekad ih je bilo pet, ostale su četiri, s duplim zidovima, za svaki slučaj, tako da bi ih bez posljedica mogli strefiti i munje i gromovi, a i neprijateljsko đule. I da, ovo su jedine turske barutane sačuvane u Srbiji. Kako ono kažu: Ne pokreći rat bez hrane i džebane.

Obilazimo i spomen-kosturnicu koju su strašnim terorom nad Nišlijama tijekom Velikog rata stvorili Bugari, a potom i svojevrsnu izložbu slika na prozorima Istorijskog arhiva. Na kraju, pomalo sklonjen od prolaznika, među lončanicama s rasadom ukrasnog bilja, dva metra visoki grb Jugoslavije, gdjegdje otpale farbe, ali ipak gord, stamen i čvrst.

Kraj putopisa je, evo stigao, ali kraj niškog putopisa nije, jer gdje su Čegar, Ćele-kula, Latinska crkva, Medijana…?! E, pa, kako se ono kaže: Nastavak u sljedećem broju :)