Starosel, mjesto gdje su se ljudi pretvarali u bogove

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Starosel, Plovdivska oblast, blizu Hisarje, o kojoj nedavno ispisah što sam imao. Na nekoliko mjesta vidjesmo jumbo plakate koji hvale staroselska vina i mame u tamošnji hotel i njegovu „trakijsku rezidenciju“. Hm, gotovo svako veće mjesto u pitomijim krajevima Bugarske hvali se najboljim vinom u zemlji, kao, nigdje ga takvog na svijetu nema.

Čast rujnom vinu, ali bismo teško ikad zabasali u Starosel, na južnim padinama Sredne gore, da se u seoskom ataru, najvećem u Trakiji i trećem po veličini u čitavoj Bugarskoj, ne krije nešto drugačije od svega dosad viđenog. Govorim u jednini, mada su mjesta dva, kultni trački kompleks Četinova mogila, te trački hram u obližnjoj humci Horizont. Do njih se, otvoreni su za javnost, može i nogom i okom, a okolo ih je, otkopanih, ali zasad zatvorenih za radoznalce kao što smo mi, još najmanje devet. Kad se, međutim, zna da se tijekom mlađeg željeznog doba ovdašnja naseobina prostirala na čak 30 četvornih kilometara, onda je odgovor na pitanje koliko još „nevinih“ brdašca krije tračka čuda da to zna samo dragi Bog.

Najpoznatija tračka grobnica u Bugarskoj – o njoj sam „trunio“ u posebnom putopisu – jest ona u Kazanlaku, a susjedna Šipka – i ona je itekako zavrijedila putopis – naziva se, zbog velikog broja tračkih grobnica, Dolinom tračkih kraljeva. Starosel je tako još uvijek korak iza Kazanlaka i Šipke, ali bi ih, procjenjuju stručnjaci, kad se „ispipaju“ okolna brdašca, mogao „prešišati“ za sva vremena, pogotovo što je Četinova mogila najveća uopće od svih tračkih grobnica.

Neke od grobnica u neposrednoj blizini Četinove mogile također su već otvorene. Jednu, udaljenu svega dvadesetak metara, čine masivni kameni blokovi, svaki težak nekoliko tona, kojima je ograđen prostor od desetak četvornih metara. Da je nađena drugdje, pogotovo u krajevima gdje je tračkih nalaza manje, bila bi, pogotovo što se zna da je riječ o posljednjem počivalištu doduše nepoznatog tračkog vladara iz razdoblja od 6. do 5. stoljeća prije nove ere, hodočastilište zaljubljenika u tračku kulturu, ali je ovdje, jer je gotovo nevažna u odnosu na glavnu, samo očišćena i iznad nje je podignuta nadstrešnica s limenim krovom. S druge strane brdašca je još jedna slična, samo plića i duguljasta; nigdje ne stoji ko je u njoj otplovio u vječni život, makar je i taj neko morao biti barem nešto kao današnji predsjednik vlade ili važan ministar.
Šta je to, međutim, u usporedbi s glavnom grobnicom? Ništa, baš ništa! Ne mislim tu na vanjski izgled, jer zasad – bit će da gradnja prijemne zgrade čeka kakvu izdašnu donaciju Europske unije - više nalikuje seoskoj kavanici „pod pločom“ u koju se svraća na jutarnju kavu i podnevno pivo-dva-tri nego na ulaz u ždrijelo do kutnjaka i zazubica puno tračke povijesti.

Grobnica je izgrađena krajem 5. ili početkom 4. stoljeća prije Krista, najkasnije 359. godine, za tračkog vladara iz obitelji Kotisa I. (383. - 360.), saveznika, a zatim, zbog nekih posjeda u Mramornom moru, žestokog protivnika Atene. Najmlađu moguću godinu nastanka određuje nalaz novčića Filipa II. Makedonskog u grobnici. Malo potom je – nije u nju pokopan samo jedan od vladara nego mnogo njih i članova njihovih obitelji – i zauvijek zatvorena, ili su barem tako računali oni koji su to obavili, ne sluteći da će je više od dva milenija poslije, tumarajući Srednom gorom i zagledajući svaki humak, kao i okolne, kao i mnoge druge, 2000. godine pronaći i otvoriti najpoznatiji bugarski arheolog novijeg doba dr. Georgi Kitov.
Ako se zna, a zna šta označava i objašnjava ona kod nas dobro poznata „okolo kalaj, unutra belaj“, ovdje je samo treba okrenuti naizvrat. Koliko god je, dakle, izvana „belaj“, toliko je iznutra „kalaj“. Visoka je, naime, nevjerojatnih 20, s prečnikom od čak 85 metara, a humak u kojem se ugnijezdila okružuje, u opsegu od 241 metar, impozantna ograda od kamenih blokova, arheolozi bi rekli crepida, koja ima ulogu tvrđavskog zida. Od ulaza se najprije pruža monumentalno stubište koje vodi do podesta, a na obje strane od podesta granaju se široki hodnici koji su opasali čitavu humku.

Ulaz čine ploče od zelenkastog vulkanskog tufa s odličnom plastičnom dekoracijom, po kojoj se naziru i tragovi boje. Od kamenih lavova kojima je ulaz bio flankiran opstale su samo tri šape, dok se ostalo za 2500 godina sasulo u prah, kao i oslikani zabat čiji dijelovi sada, kao i kašuni s fragmentima kamene plastike i drugih kamenih nalaza, mirno počivaju pored ulaza u bočne hodnike. Sve se to, kao i fotografije s posebnostima vanjštine i ponutrice grobnice, našlo i na brojnim panoima u „predsoblju“ ili, tako bi bilo preciznije, „predgroblju“, ali su glavni, nije previše reći tako, prebogati nalazi, ponajprije raznolike grobne posudice, te aplike konjske opreme od srebra, i to ne samo iz Četinove mogile nego i iz Pejčove, Pančove i drugih, zasad nedostupnih ikome osim stručnjacima.

Kroz vrata od tufa najprije se ulazi u pravokutnu prostoriju s polucilindričnim svodom, potom u jednostavnu, jednokrilnu „sobu“, i onda do okrugle kupolaste komore promjera gotovo pet metara. Prostoriju sa svih strana ukrašavaju milimetarski pravilno raspoređeni, ornamentima izrezbareni polustupovi. Otkrit ću ovdje jedan svoj možda pomalo čudan ćeif: kad god se nađem u prostranoj pećini, isprobavam akustiku, i to tako što u njoj zapjevam uvijek istu pjesmu – Imam jednu želju / da ti tvoja medna usta još jednom poljubim… Može bit' da je grjehota, grobnica nije pećina, ali ne mogu odoljeti. I: nikad nigdje dosad ne naiđoh na ovakvu akustiku, riječima se to ne da opisati!

A zašto kultni kompleks? Grobnica je, po mišljenju Georgija Kitova i kolega mu, bila i mauzolej u kome će se, prema vjerovanju podanika, preminuli vladar, sin bogova, reinkarnirati u antropo-demona. Zato su Tračani iz plemena Odris, štujući veliku božicu majku i poistovjećujući je s planinom, pa tako i sa stijenom, gomilanjem kamenih ploča na humku i oko njega, replicirali planinu, u kojoj je grobnica bila utroba božice majke. Obredi božici majci, kao i njenom sinu, bogu Sunca, a to je bio aktualni trački vladar, posrednik između ljudi i bogova, obavljali u žrtvenim jamama ispred humka. Osim molitvenih, tu su vjerojatno obavljani i inicijacijski te misterijalni i kozmoginijski obredi, a termini su određivani prema solarnom kalendaru. Od žrtvenih jama do grobnice bilo je sedam hijerarhijskih stupnjeva, a ko bi „dobacio“ do grobnice, već samim tim je prije toga morao postati živi bog. Znao sam po jednu pjesmu odguliti u praznim crkvicama Toscane ili Transilvanije i ne izgleda mi da mi je uračunato u grijehe pa valjda neće ni ovdje; bogomolja je i ovo, samo što u crkvama kažu da je Bog na nebesima, a ovdje je zaspao u ljudsko-božanskoj smrti u kupoli nalik naopako okrenutoj starinskoj košnici.

Dojmovi su nakon svega „gusti“ kao malo gdje, ne doživi se često ovako nešto. Kratko ćemo se zadržati ispred štanda na kome se nude amajlije s tračkim motivima za ljubav, za čišćenje karme, za balansiranje energije, za zdravlje, za dobar kismet, odnosno sudbinu… Kad već obilaze tračka čuda, neki ljudi valjda povjeruju i u to da će čudo u obliku šarene metalne „parice“ kupiti za devet leva i riješiti sve probleme.

Nama je i tako lijepo i sve nam štima pa ništa ne kupujemo nego se spuštamo koju stotinu metara dalje, do tračkog hrama nazvanog Horizont. Nećemo pravo u hram, za što je „krivac“ sredovječni crkvenjak Pančo, koji već godinama svakodnevno dolazi posjetiteljima otvoriti kapelu svetog Spasa, stotinjak metara od hrama Horizont. Ulazimo, naravno, pogotovo što nas je Pančo fino, domaćinski dočekao i jer je tako marljiv da je, godinama se trudeći oko uređenja okolnog placa, ne samo održao vječito urednom crkvu nego je odnekud dovezao staru vršilicu, ozidao veliku krušnu peć, zasadio i održava nekoliko desetaka četvornih metara cvijeća, pronašao spletove žila drveća nestandardnih oblika i također ih ispunio cvijećem, uredio stotinjak metara šetnica na prilazu prema „Horizontu“, a od velikih komada kamena, vjerojatno od neke davno razrušene grobnice ili hrama, po ledini napravio pregradne zidove. Jedan marljiv, eto, može uraditi više nego stotinu ljendohana. Nego sam, po ko zna koji put za svojih putešestvija, mogao umrijeti u neznanju: za Spasovdan, dakako pravoslavni, ovdje se, u Pančovoj krušnoj peći, peku – kurbani! Znao sam da se kurban kolje u muslimana za Bajram, ali da nešto slično rade i pravoslavci, barem ovdje, i da im se „žrtva“ koju, naravno nakon što je pop blagoslovi, na kraju izjedu, također zove kurban, e, o tom – nikad čuo! I još: narod staroselsku kapelu naziva Manastir, ne bez razloga, budući da se zna kako je sve do četrdesetih godina prošlog stoljeća tu doista djelovao manastir. Tako kamenje vjerojatno i pripada manastirskom konaku, samo što su ga graditelji „pozajmili“ iz tračkih humki.

Sve fino, sve pet, ali već malo, slušajući Panča, stupćemo u mjestu, ide nam se u Horizont. Prvo pitanje je otkud takav naziv? Europska zaklada „Horizont Stiftung“ sa sjedištem u Frankfurtu na Majni iskeširala je 2002. godine eura potrebna za otkopavanje hrama, opet pod vodstvom Georgija Kitova, a zauzvrat su nadležne bugarske institucije pristale dati humci i hramu donatorovo ime.

Horizont je sličan Četinovoj mogili samo po masivnim kamenim pločama sa strana. Vrjednosna usporedba ne bi stajala, što ne znači da je Horizont nevrijedan. Štoviše, kolonada na ulazu od šest čeonih i dva bočna stupa, ranodorska, s jednostavnim kapitelima, koja izgleda vrlo moćno, prvi je i zasad jedini ovakav hram otkriven na području u kojem su živjeli Tračani, budući da se od naizgled sličnih grčkih, s kolonadom, razlikuje po tome, što je potpuno zatvoren.

Kitov i kolege zaključili su da je otprilike stoljeće mlađi od Četinove mogile, a za razliku od nje, sagrađen je u gotovom, prirodnom humku, čiji je prednji dio „izbijen“ kako bi se dobio prostor za hram. I Horizont sredinom 4. stoljeća postaje mauzolej, na što ne da ukazuje već jamči nalaz 15 zlatnih pločica pokojnikovog oklopa, 12 brončanih vrhova strelica i srebrne perle, tipični obredni darovi stavljani u grobove tračkih vladara ili aristokrata. To je samo mali dio zakopanog, budući da je, ne zna se kad, grob oskrnavljen, a većina darova opljačkana. Tako u središnjoj grobnoj komori praktički nema više ničega osim nasipa zemlje s rubova nikad do kraja otkopanih prostorija hrama.

Za kraj priče o Tračanima: kad su arheolozi na kartama označili raspored tračkih hramova i grobnica u ovom kraju, shvatili su da su postavljene tako da tvore savršenu sliku sazviježđa Veliki medvjed (Ursa major)! Eto šta su ljudi sve znali prije više od dva milenija!

E, sad ono vino, jer su tračno kultno mjesto i hram podalje od naselja. Na prvu bi se, poslije šetnje selom, konstatiralo da je reklama odradila svoje, ali da iza nje, kao i u mnogo drugih slučajeva, nema ničeg posebnog. Ima, istina, u selu poneki grozd u dvorištima i Bugarska izba „Stema“ sa slikama boca vina na ulazu, ali je i ona zaključana. Prije bi se po viđenom za šetnje moglo zaključiti da je Starosel selo vječitih bundžija; kakav god ustanak je izbio, Staroselčani su bacali motike i grablje i hvatali se kubura. Pored narodnog čitališta, po naški doma kulture, nazvanog po pjesniku Geu Milevu 1895. - 1925.), dvometarski reljefni spomenik partizana bombaša. Na boku i datum, 9. VII. 1944., a pri dnu imena osmorice poginulih tog dana. Prvi na popisu Boris Delov zvani Bomba. Spomenik zarastao u nekad davno ukrasno, odavno podivljalo grmlje, bogato „ukrašeno“ raznovrsnim smećem. Jesu domaći sinovi, ali su, izgleda, čim se niko ne sjeti urediti i očistiti prostor oko spomenika, promašili ideologiju. Takve su, zapuštene i pocrnjelih petokraka – uzalud što je jedan od njih bio politkomesar nekog „legendarnog odreda“ – i dvije spomen-ploče još četvorici partizana na jednoj od javnih zgrada. U nimalo boljem stanju je, napuknuta i s komadom armature na vrhu s koga je očito zguljena petokraka, spomenik na mjestu pogibije Bombe i drugova mu, kao i grob Dimča Ivanova Pingelova, osnivača Komunističke partije u selu, umrlog dvije godine nakon završetka rata. S druge strane, pristojno izgleda spomen-ploča u zidu kuće daskala (pučkog učitelja) Najdena Ivanova Slaninkova, člana Revolucionarnog komiteta Travanjskog ustanka (1876.), obješenog od Turaka, samo što je zid zaklonjen betonsko-staklenom nadstrešnicom autobusnog stajališta. Da su sudionici Travanjskog ustanka nemjerljivo važniji od komunističkih partizana pokazuje i svjež vijenac na spomeniku s imenima 13 boraca koji „pod turski jatagan zaginuše“.

Sve u svemu, izuzev šarenih kućica, tobogana i ostalog namijenjenog djeci u novom središtu sela, uz glavnu cestu, Starosel se komotno mogao zvati i Sivosel. Siva je zgrada kmetstva, odnosno seoske općine, siv je top „zaboravljen“ na travom prošaranom popločanom platou, siva je, a i suhih „usta“, inače fino osmišljena česma koju svom selu daruje izvjesni N. Mavrov, siva je i rječica Pjasčnik, po naški Pješčanik, kao i automobilska guma koja se zaustavila na otoku smeća usred rječice. Čak i crkva Svete Nedjelje, zaštitnice djevojaka i ispuniteljice njihovih želja: sagrađena je 1819., kad je za dozvolu za gradnju Turcima trebalo istresti kese dukata, zapaljena za Travanjskog ustanka, obnovljena 1886. Evo je zaključana, zarasla u bršljan koji joj izbija iz prozorskih okana, bez popa i liturgije osim jednom ili dvaput godišnje. Na rubu dvorišta oborašćina od nekadašnje kuće, bit će popove. Prvo ćemo pomisliti da je to stara crkva i da negdje u selu ima nova, ali… „Slabo ovdje iko ide u crkvu, možda poneka bakica bogomoljka“, kaže nam vulkanizer Atanas. Dan-dva prije pukla nam je guma pa ju je valjalo srediti „za ne daj Bože“. „Zato nikad nismo napravili novu crkvu, niti ćemo je praviti“. Nigdje u Bugarskoj ne čuh nešto slično :-O
Ako ima Sivosel, ima i Svjetlosel. Kilometar od sela ustobočio se hotelski i spa kompleks „Starosel“, čitav omanji grad s tri hotela i ukupno 223 sobe, nepreglednim šetnicama, vlastitim vinogradima, vinskim buradima „zakopanim“ u obalu, paunima što se šepure ispred objektiva, palmama, po travi pomno „razbacanim“ amforama, cvjetnim alejama, drvenim reljefima po fasadama… I tu nije kraj, na jednom dijelu se još rovi, bit će još hotela. Ko to sve napuni, kako li se isplati, vrag bi ga znao. Glavna atrakcija je tračka rezidencija, uređena, kažu, u stilu tračkih vladara, pa ko voli, nek' izvoli, ali će mu novčanik dobrano otanjiti.

Kad su Turci u Travanjskom ustanku uspjeli svladati pobunjene Bugare, objesivši njih 25 na mostu na rijeci Marici, zapalili su im ne samo crkvu već i sve kuće u selu. Nakon što su dočekali oslobođenje, izbjegli stanovnici su se vratili, ali iz sujevjerja nisu htjeli obnavljati spaljene kuće već su novo naselje – zato je crkva na rubu sela - sagradili malo dalje niz rijeku, nazvavši ga Novo Staro Selo ili Novi Starosel, po turski Yeni eski köy. Hotelski „grad“ mogao je komotno biti nazvan Najnoviji Starosel, ali – briga turiste za povijest – ko bi ih razumio?! Možda, uzalud što bi ga vjerojatno smjestili u tračku rezidenciju, ni sam Kotis I.:)