Goranci/Bile: Sveti Anto što si na Babaljci/pušku uzmi, očenaše baci!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad ljeti u Mostaru pregrije (a kad ne pregrije?! :)), za spas treba svega kojih 15 minuta vožnje. Spas se zove Goranci, a osim što će nam rashladiti čelo, s njega će usput – u gradu je košnica, na Gorancima svijet tišine i mira, dolje je nekoliko desetaka, a gore čak 700 metara nadmorske visine – obrisati i pokoju boru te sigurno poništiti barem poneku manju brigu.

Središte Goranaca uvijek je bila crkva, da bi joj se u novije doba priključili škola i restoran. Ispostavit će se da je škola – djeca su poodavno već odbjegla s Goranaca – imala tek epizodnu ulogu, a restoran se ne samo proširio i postao jedan od najpoznatijih u mostarskom kraju već je – o tome malo kasnije – dobio značajno pojačanje. Škola, doduše, nije vječito prazna, sakupe se tu članovi ovdašnjeg Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva i mjesni vatrogasci, provježbaju, podruže se, popiju koju i svak' svojoj kući.
Prvo što ću ugledati na župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije je – lik jednog Jukića! Fra Krešo Jukić sa župljanima je temeljito obnovio ovu i dodao joj zvonik te sagradio područnu crkvu u Bogodolu. Moderne frizure, dvama prstima desne šake važno poduprte brade, oštra pogleda, takav je, naime, na reljefu na desnom bočnom zidu crkve, očito je našao pravi način komunikacije, a župljani su sačekali da umre (1971.) da bi mu već naredne godine postavili spomen kakav se i ne vidi baš često.

Župa je na Gorancima, odcjepljenjem od mostarske, osnovana 1871., a malo potom su, za župnikovanja fra Jakova Kraljevića, 1883. i naredne godine, podignuti i prva crkva te župni stan. Crkva je jednostavna, od kamena, koji i danas gleda s pročelja, a jednostavna joj je i ponutrica, bez pretjeranih ukrasa koji gdjekad pokvare sve. Oltarni triptih od onih finih starinskih, par kipova i slika, put križa i to je to. U kutu dvorišta, ispred župne kuće, mali Gospin kip, a u produžetku, s druge strane ograde, veliko groblje zvano Pod jelom. Tek letimično pogledam prezimena na nadgrobnjacima, odreda su poznata, stranih i na drugi način egzotičnih ovdje nema. Središnji dio zauzima smeđi spomenik poginulim tijekom Drugog svjetskog i Domovinskog rata te žrtvama komunističkog nasilja. Imena na desetke, pogotovo stradalih u Drugom svjetskom ratu, mada je i broj poginulih tijekom posljednjeg rata dvoznamenkast, 16.

S donje strane ceste je pravoslavno groblje istog naziva, Pod jelom. Vučijaci i Matkovići su, sudeći po nadgrobnjacima, jedini ovdašnji pravoslavni rodovi. Bili, jer ih od posljednjeg rata nema, mada se neko trudi održavati groblje urednim. Uz nešto, po rukopisu, a i po drugim karakteristikama, poprilično starih kamenih križeva, u groblju su razbacana i 24 stećka, uglavnom sanduka, s ponekom pločom i jednim sljemenjakom. Na jednom veliki mač s još nečim nejasnim, puno manji mač na još jednom, na trećem rozeta, a jedan je uspravno postavljen na ulazu da bi u njega bila zadjenuta metalna vrata.

O stećcima na goranačkom području nam u bašti restorana priča dugobrki starina. Matan, Luka, Niko…? Da me ubijete, zaboravio, a šteta, valjalo bi starinu opet nekad potražiti; ne priča, naime, napamet ni „po čuvenju“ već točno zna svaku nekropolu i svaki stećak. Sovići, Bogodol, sve do Raške Gore, brojni zaseoci koje, naravno, ne popisah. Uglavnom, dostupna literatura kaže da ih ima na više od desetak lokaliteta, a najviše na Ćorića vlačici kod zaseoka Đinkići, 63, na pravoslavnom groblju u Raškoj Gori, zaselak Domazeti, 76, a na starom groblju Križi kod Bogodola 85. Arheološki leksikon ih 67 bilježi na Janjića Spili kod Raške Gore, 17 na Kubatovcima, 15 pored Raičeva groblja na Podgradini, osam na Bilom Grebu u zaseoku Puzevina, sedam na pretpovijesnom tumulu u Sovićima, a u Dolini kod Sovića, u davno napuštenom groblju, križ s ćirilskim natpisom. Hajd' se sad tu snađi i „presudi“ ko ih je izbrojao točno, ko ih je vezao uz koje ime lokaliteta i da li se neka od imena preklapaju! Sasvim sigurno ih – nije Leksikon Biblija – ima još mnogo nezabilježenih,.

Sve je to super, ali su, izgradnjom velebnog parka, sliku Goranaca definitivno i nepovratno promijenila dvojica Ćorića, Emir i Željko. Na Emira sam lani slučajno naišao, s dvojicom suradnika je krstario parkom, pravili su, bit će, planove, dok sam Željka upoznao jesenas u restoranu. S Emirom sam onda dogovorio da sljedeći put zajedno obiđemo park, ali se, kad sam ove godine bio na Gorancima, potrefio na putu, u Dubrovniku, a Željko nas je fino dočekao i posjedio s nama sat-dva, ali nije bio rad pred kamere. Zato sam – siguran sam da im to neće zasmetati – fotografije za putopis koje se odnose na park i Ćoriće „pozajmio“ s njihove FB stranice.

A ima se šta vidjeti i slikati kao malo gdje, tim više što su Ćorići svojevrsno čudo napravili na zemljištu kakvo danas na sve strane po našoj zemlji zauvijek zarasta i pretvara se u prašumu. Hajd'mo redom: pristup odličan, parking i više nego dovoljan, prodavaonica na ulazu, a onda, omeđeno proplancima i šumarcima te uredno potkresanim šipražjem, svojevrsno oporavilište tijela i duha. Domaće životinje prilično slobodno vršljaju parkom, mada reda ima i za njih, zna se šta je čije područje, suvremeno opremljeni sportski tereni čekaju ko će ih zajagmiti, a tu su i vježbališta za one kojima je poigrati nogometa ili odbojke premalo. Šetnica je najviše, od onih na koje se mogu dovesti tek prohodale bebice do uspona na 1138 metara visok vrh Jastrebinka pa ko šta voli, nek' izvoli. Sve je savršeno, ali baš savršeno jasno označeno, i šta se može, i šta se ne smije, i to – tu sam najsitničaviji na svijetu – bez ijedne pravopisne greške.

O konobi restoranu nema potrebe reći ijednu riječ, tȁ ne bi se, da mu se ikako može naći mane, vječito moralo tražiti mjesto više. Jednom se ovdje uz živu glazbu i ispjevah, a nedavnu zalučenu puru dugo neću zaboraviti. Pritom treba spomenuti i da Ćorići nimalo ne štede, porcije su obilne kao da im gosti vremeplovom pristižu iz onih poratnih „gladnih godina“. Slično je i u caffe-zalogajnici usred parka; osim što je napravljena za okrjepu šetača, sigurno će dobro doći i onima kojima je žao napustiti jedno ovakvo mjesto pa će predahnuti i nastaviti, čak i ako su prije toga vidjeli sve što se moglo vidjeti. Začudi me kad Emir pri upoznavanju izreče rečenicu kakva se valjda ne može čuti nigdje drugo u BiH: „Naš najveći problem je što često imamo višak gostiju“. Međutim, kad se obiđe, pogleda i kuša sve što Ćorići nude, to doista ne čudi. Očito su ono što su stvarali i stvaraju shvatili kao neku vrstu životne misije koja će, a itekako jest, oživjeti ratom i poraćem „okrnjene“ Gorance. Takvo što mogu samo ljudi koji beskrajno vole prirodu i isto toliko su zaljubljeni u svoj kraj.

U tom smislu je najzanimljiviji detalj bazen, ali kakav! Olimpijski je, ali iscrtan na travi, pa Gorančani, koji, otkad je sela, kubure s tekućom vodom, sada mogu, takoreći „na prikući“ – i zaplivati! :)

Onaj brkajlija opriča i o bunaru Jezerac, kod Škutorovih kuća, pa se u bašti zametnu rasprava i oko tog i nekoliko drugih, manje poznatih čatrnja i bunara. Rado bih se spustio niz 33 stepenice koje spomenuše, ali za doći do Jezerca trebalo bi imati štogod terenca. Elem, ako nikad ne presušuje, a tako rekoše, smio bih staviti koju paru na to da su ga zidali Rimljani. Potražit ću ga, dakako naknadno, i u Arheološkom leksikonu, ali ga tamo ne nađoh.

Zato na goranačkom području ima mnogo drugoga, imalo bi se šta danima istraživati! Evo: dva pretpovijesna tumula na Bandurici, a po jedan na Velikoj i Maloj Bandurici, Matkovića gomili i Kršu, sve kod Bogodola, još jedan stoji na Crnoj gomili kod Sovića, a nekoliko na Gomili u Domazetima, prema dragi zvanoj Podružje. Jedan vrlo istaknut tumul nalazi se i na Goranačkoj gomili, jedan na Gradcu iznad Raške Gore, jedan na Gradini kod Senišnjaka, a najviše ih je, čak pedesetak, odreda kamenih, na pretpovijesnoj gradini Samograd.

Nastavljamo prema Bilima, a usput, počesto bacajući pogled na bjelinu Čabulje, na nekoliko mjesta nailazimo na krda konja. Ona malo diže frku kad izađem snimiti ih, čula je da znaju biti agresivni, ali se ispostavlja da su pitomiji od većine ljudi: mirno pasu i baš ih briga i što motor auta radi i što obilazim oko njih, Najviše ih je, zanimljivo, blizu table koja reklamira baš njih: Dobrodošli u carstvo konja na Bilima! Djedovi im konji i bake kobile su cijelog života rmbačili i tegarili, vrludajući pretovareni i zapinjući po kamenim brazdama hercegovačkog krša, a njima, evo, i iz gena „ishlapilo“ da je nekad, stoljećima, konjski život bio toliko težak.

Rado bismo i na Babaljku, ponajprije zbog one molitvice-pjesmice u naslovu, „bacane“ prema svetom Anti kad bi se nakon mise njemu u čast momci „zaigrali“ pa potukli; valjalo bi vidjeti i zamisliti kako je sve to nekad izgledalo. Doduše je Babaljka – kapela je tu napravljena tek 1909. – „od prekjučer“ u usporedbi s Misištem, hodočastilištem i molitvištem pored ceste što vodi prema Groblju mira.

Uz cestu su po ledini poredani masivni kamenovi, bit će da su tu kao prepreka vozačima koji bi autom na misu, a prirodnim stijenama, pojačanim nabacanim kamenjem, nedaleko odatle je formiran krug s klupom za hodočasnike. To je, međutim, samo „predulaz“ u Misište, skriveno u prirodnoj ljevkastoj rupi, u koju se spušta širokim kamenim stepenicama. Mjesto se savršeno uklapa u narodnu predaju po kojoj se tu za osmanskog vakta tajno služila misa. Stvarno bi, u vrijeme dok nije bilo auta, a škrtim kamenjarem se uglavnom „tabanalo“, onaj ko ne zna za Misište, ako otamo nema previše buke, komotno mogao proći putom i ne primijetiti da je rupa puna naroda.

Čitav kompleks je ograđen suhozidom što vijugavo nestaje među starim hrastovima. U gornjem, ravnom dijelu dva bitna detalja. Jedan je grob neke Luce Rotim, koja tu 1938. „poginu u cvijetu mladosti nesretnim slučajem“, a drugi masivna uspravljena mramorna ploča s tablom na kojoj opiše da je to Trg brotnjačkih vinara. Elem, Brotnjaci su, kad bi se narod sakupio na misu, dogonili ovdje vino i, piše na ploči, „misarima krijepili tijelo“. Ništa se ne kaže o tome jesu li to činili iz kakvih plemenitih, takoreći filantropskih pobuda ili što je bilo (ši)ćara :)

Na spomeniku stoji da „na ovom svetom hrvatskom tlu stoljećima su naši predci sa svojim fratrima slavili svete mise“. U središtu svetišta, na zidu nove kapele, stoji ploča na kojoj se 2007. potpisao izvjesni Slavko Ćubela, iznad čijeg imena stoje fratar i tvrdnja da se misa ovdje održava 720 godina. Znači od 1287.! Hm… Neka izvine i Ćubela i svi istomisleći, ali meni to izgleda poprilično pretjerano. Ne tvrdim da ovo nije jedno od najstarijih misišta u Hercegovini, može biti i najstarije, ali…

Inače su oni koji vole ovo mjesto i pohode ga fino uradili što su novu kapelu s malim zvonikom napravili pokraj stare, odnosno što su staru sačuvali. Drugdje češće bude da „starudiji“ „dohakaju“ macole i svrdla pa od nje ostane samo prah. Jesu zidovi ponapukli, gol kamen se nimalo stidljivo pomalja iza maltera, ali bi bila i šteta i grjehota da se ne prepozna potreba za očuvanjem mjesta u koje je vjernički puk stoljećima slao usrdne molitve. Eto, nadam se da ću i ja jednom ovdje na misu prve nedjelje nakon Petrovdana.
Zamalo smo već pred najbližom kapijom Groblja mira na Bilima. Apsolutni mir, kosmička tišina, nigdje nikoga osim nekoliko konja iznad gornje kapije. Upitno nas gledaju, ali kad shvate da nemamo ne šaku zobi već ni kocku šećera, polako odlaze.

Ne znam baš gdje sve po Balkanu i šire ima groblja-kenotafa, može biti da negdje postoji i veće, ali ja za to eventualno veće ne znam. Ocean bijelih, u pravilan krug poredanih križeva, izgleda mi nekoliko desetaka tisuća, talasa se po visoravni. Jednostavni, svi su ovdje isti, i mrtvi, i križevi, a na postolju svakog ime, ime oca, prezime, godina rođenja i godina smrti ili nestanka. Šteta što nije naznačeno barem još mjesto podrijetla, kad se već za tisuće njih ne zna gdje su skončali. Drugi svjetski rat i sumorno komunističko poraće tolike su prekoredno otputili na onaj svijet da onaj ko ovdje dođe prvi put i ne ostane zabezeknut pod hitno treba posjetiti kakva dobra psihijatra. Hercegovina je ipak zemljopisno malena pokrajina, Hrvati su procentualno najmanje zastupljeni u BiH, a križeva i imena ovoliko!

Volio bih, naravno, da sam ptica, jer se Groblje mira drugačije ni ne može sagledati na pravi način. Ovako samo besciljno vrludamo između križeva. Nailazimo i na znamenite Drinske mučenice, kao i na imena hercegovačkih franjevaca na čelu s provincijalom fra Leom Petrovićem mučki poubijanih od „osloboditelja“ 1945.. Jedan križ posvećen je „nepoznatim Božjim ugodnicima“.

Osim što je sve vrhunski osmišljeno što se tiče estetike, vrijedno je i to što se imalo mjere pri „popunjavanju“ sadržaja. Do stražnje kapije bijela crkvica s trijemom, zvonikom na preslicu i golubom mira nasred pročelja, lijevo od crkvice ne znam čija, ali fenomenalno izvedena Pietà, Majka što drži mrtvo Sinovljevo tijelo, a u središtu groblja veliki bijeli križ ukrašen grbom hrvatskog naroda i pleterom.
„Gdje je moja poginula dika / nit' joj groba, nit' joj spomenika!“ Tako je glasila poratna, odavno zaboravljena gangaška tužbalica. Odavno su na bolji svijet preselile i one što su je, bezbeli kroz suze, pjevale, ali evo, oni o kojima su pjevali sada barem imaju spomenik…