Niš (2. dio): Od cara Konstantina Velikog do vojvode Stevana Sinđelića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po Tvrđavi, a i po tome što je u gradu bilo čak 19 džamija, nije teško shvatiti koliko je Niš bio važan centar ovog dijela Osmanskog carstva. Turci se, znamo, doslovno sve do konačne propasti Porte na ovim prostorima, nisu libili primijeniti metode toliko nemilosrdne da takve drugima vjerojatno ne bi ni na um pale, mada smo svjedoci raznih vrsta divljaštva čak i u 21. stoljeću; dok je ljudi, dotle je i zločinaca i zločina. Poduzimalo se sve da ovo zauvijek ostane pod sultanovom šapom i tu se nije „šparalo“.

Šta je onda u proljeće 1809. godine „natjeralo“ ovdašnje Srbe na ustanak kad su i sami znali da je nerealno očekivati išta osim teškog poraza?! Naravno, ono što u Bosni nije nikog ni na šta, a ni u Hercegovini sve do 1875.: košmar od života koji se više nije dao trpjeti. Sakupilo se njih oko 12 tisuća, oboružanih s 11 topova, i krenulo iz Deligrada na Niš. Da se u napad na grad krenulo bez čekanja i da Turcima nije stiglo pojačanje iz Leskovca i Bugarske, ishod bi možda bio drugačiji. Pojačanje je stiglo pa se 40 tisuća neusporedivo bolje naoružanih i opremljenih Turaka, makar su se Srbi borili hrabro i do zadnjeg, krvavo obračunalo s bundžijama. Da više nikad nikom od Srba u glavu ne dođu tako sulude misli i planovi, pobrinuo se ondašnji niški paša: naredio je da se glave ubijenih srpskih boraca odvoje od trupova, a s lubanja odere koža. „Skalpove“ je dao napuniti slamom i pamukom i poslati sultanu Mahmudu II. u Istanbul, a od golih lubanja ratnika napraviti kulu.

Ćele-kula nešto je čega, ni sličnog, nema nigdje u Europi, a valjda ni na svijetu, spomenik barbarstva jednog carstva i nečovještva jednog naroda prema drugom, za mene oduvijek, uz onaj u kragujevačkim Šumaricama, najtužniji u Srbiji. Za realizaciju svoje zvjerski bizarne zamisli paša je bez sumnje morao angažirati i nekog vrsnog arhitekta; valjalo je smisliti kako simetrično rasporediti lubanje među cigle. Formirano je 56 redova s po 17 lubanja, ukupno 952, što upućuje na to da je poginulih sasvim sigurno bilo i više, vjerojatno mnogo više, ali se išlo na precizno potreban broj.

Iako su Turci strogo branili, prijeteći prekršiteljima smrtnom kaznom, srodnici poginulih, pogotovo oni koji bi „prepoznali“ nekog svog, kradom su noću krali lubanje i pokapali ih u svoja groblja. Dok je nestalo i paše, a koje desetljeće kasnije i osmanske vlasti, svoj dio štete na kuli napravili su i atmosferilije, dakle, kiše, vjetrovi, mrazovi, sunce… pa je lubanja i zubala u njima bilo sve manje, da bi danas preostale samo 54. Onda se srpska država, napravivši iznad kule kapelu, sjetila zaštititi mjesto. Posebno je, pod staklom, izdvojena lubanja ustaničkog vođe, resavskog vojvode Stevana Sinđelića, ili se barem vjeruje da je njegova. Niko pored mrtvih lubanja ne može proći mrtav-hladan, a jedan od dojmljivijih zapisa ostavio je francuski pisac Alphonse de Lamartine:  Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu šta vredi nezavisnost jednoga naroda, pokazujući im po kakvu su je cenu platili njihovi očevi. To je, dakako, samo dio zapisa u kome je, uz ostalo, kazao kako su „odsječene glave postale temeljni kamen nezavisnosti Srbije“.

Pored kapele je spomenik Sinđeliću i njegovim borcima, podignut 1938. Naklonit ćemo im se pa krenuti na Čegar, brdo blizu sela Kamenica, nadomak grada, na kome se posljednjeg dana svibnja 1809. odigrala ključna bitka, koja će se za vojvodu i njegovu vojsku, ali i za Turke, pretvoriti u neopisivu katastrofu. Jer kako je bitka riješena? Kad je Sinđelić, nakon što su Turci preko leševa počeli upadati u njegove šančeve, shvatio da nema načina da se njegove čete obrane, uperio je svoj pištolj u pod zemljom skriveno skladište baruta i opalio. Od eksplozije su, barem tako bilježe kronike, mada se točni podaci nikad neće doznati, stradali praktički svi njegovi vojnici, ali i mnogo turskih. Tako će se doslovno obistiniti ona narodna da se koža, ovaj put ona s glave, ne prodaje jeftino.

Prvotni spomenik na Čegru, malu granitnu piramidu s dva natpisa, postavio je već malo nakon oslobođenja od Turaka, 1878., knez Milan Obrenović, a današnji je postavljen 50 godina kasnije. Stari je uklopljen u nišu novog, puno većeg, a danas iznad njega stoji brončana bista Stevana Sinđelića. Novi spomenik je velebna kvadratna kula na postolju zakošenih rubova na osmokutnom tamburu, simbol obrambene utvrde, kakvu su Sinđelić i njegovi četovođe, ukopani u proste zemljane šančeve, mogli samo sanjati. Kula je umjereno dekorirana, valjda je autor smatrao da uspomene nisu takve da bi trebalo pretjerivati s ukrasima. Na vrhu kule križ koji se vremenom nakrivio, a na bočnim stranama, pored stepenica, topovi. Ukrašena vrata ispred starog spomenika otvorena, mada bi se sve fino vidjelo i da nisu.

Teški poraz na Čegru proizveo je još teže posljedice po čitav ustanak; Turci su u kontranapadu, koji je predvodio vezir Rumelije, potisnuli Srbe i od ustanika ponovno oteli cijelu istočnu Srbiju do Velike Morave. U nas se, tu mislim na južne Slavene, junačke žrtve uvijek slave, a nikad niko se ne zapita je li moglo biti drugačije?

Mnogi su pisali, pišu i pisat će o Čegru, bitci i spomeniku, a niko živ ne spominje da se s druge strane brda nalazi iznenađenje. Treba se šumskom stazom spustiti par stotina metara, to je sad već atar sela Donji Matejevac, i pred oči će iskočiti ljupka kamena crkvica svete Petke. Ko ima sreće koliko je imamo nas dvoje, prispjet će – nedjelja je – i na jutarnju službu te biti pozvan na kavu i doručak s dvojicom popova i skupinicom parohijana. Fotografije crkvene ponutrice pravim nakon što služba završi, ali prije toga ne propuštamo stati u red kako bismo od popa dobili po komadić blagoslovljene pogače. Šta ti je selo i seoska dobrina: par minuta nakon službe stol ispred crkve je pun unaprijed pripremljenih jela, a sjedaju svi, pa i mi. I popovi i njihovi vjernici iznenađeni su kad saznaju da nismo ni Srbi ni pravoslavci, a banuli smo im na bogoslužje i priključili im se u druženju, što čini da se – makar bi neki voljeli, a drugi očekivali drugačije – dodatno potrude oko nas.

Inače je crkvica podignuta na ostacima rimske sakralne građevine, na što ukazuju rimske i bizantske opeke u zidu te ukrašeno kamenje. I osnova časne trpeze je ustvari rimski žrtvenik. Stoljećima je bila ruševina, a obnovljena je u povodu 200. obljetnice bitke. Predaja priča da su se Sinđelić i njegovi ratnici pričestili u njoj prije odsudne bitke na Čegru. Ispred crkve grob na kome stoji da su u njemu kosti postradalih na Čegru i „monaha iz ove svetinje“, tj. kosti pronađene prilikom građevinskih radova.

Kad smo već u Matejevcu, Donjem, nećemo propusrtiti trknuti i do Gornjeg, što je otprilike deset kilometara od grada. Razlog: malo izvan sela, na humku s kojeg puca širok i prekrasan pogled, nalazi se najupečatljivija niška kršćanska bogomolja zvana Latinska crkva, jedna od najstarijih u Srbiji.  

Od kamena i cigle, jednobrodna, neožbukana, povjesničari umjetnosti i arheolozi kažu – prva polovica 11. stoljeća! Najvažnije – otključana, vrata zavezanih komadićem žice. U osnovi joj je sažeti križ, oltarska apsida, očekivano, polukružna, iznad nje osmostrana kupola s četiri malena okna, a ponutrica joj je, bočnim pilastrima povezanim lukovima, izdijeljena na tri traveja.

Otkud Latinska? Službeno se tvrdi da je to zbog toga jer su je neko vrijeme koristili Dubrovčani, odnosno „Latini“, tj. katolici. Otkud Dubrovčani u Nišu? Kao i drugdje, ponajprije zbog trgovine. Najviše ih je, dvadesetak stalno nastanjenih u Nišu, u prvim desetljećima 16. stoljeća, kroz koje se stalno spominju u dokumentima. Čudno je samo da su ovdje koristili tuđu crkvu, drugdje su ih uglavnom pravili, čak i kad su njihove kolonije bile manje.

Inače je crkva pravoslavna, posvećena Svetoj Trojici, a da ko, budući je Latinska, ne bi posumnjao, po golim zidovima je, osim skromnog oltara i oltarnog križa, poredano nekoliko ikona, dok je na stopu jednog stupa ostavljeno nekoliko godišta „Pravoslavnih podsetnika“. I tako crkva „dura“ već gotovo 1000 godina, a nekakva spomen-ploča pored nje, postavljena 2017., tako je „kvalitetna“ da se na njoj može „ubosti“ tek poneko ćirilično slovo. Narod inače crkvu naziva i Rusalija, Sveta Trojica su, znamo, isto ono što su kod katolika Duhovi, te Golema crkva, makar je stvarno više crkvica. Oko crkve se nekad prostirala antička nekropola, a sad se, nažalost, ponajviše prostire smeće koje za sobom ostave neodgovorni posjetitelji. Da, sevap bi napravio ko bi ga sakupio i odnio!

Vraćamo se u grad, ali u Nais, još točnije u rimsku Medianu, danas prostrani arheološki park pored ceste što vodi prema Niškoj Banji. O Mediani su napisani ne samo desetci, možda i stotine radova, nego i poprilično knjiga, eto, tolika je to „materija“ i toliko prostranstvo, čak veće od područja današnjeg Niša, pa kako sve „strpati“ u odjeljak putopisa?! „Valja rodit' vezira!“, prsili su se u Žepi, u istočnoj Bosni, kad bi se stranci divili njihovom čudesnom mostu. Niš je „rodio“ cara Konstantina Velikog pa je ovaj prostor nimalo slučajno krajem 3. ili početkom 4. stoljeća odabran za gradnju velikog rimskog naselja s beskrajnim kompleksom ljetnih rezidencija i vila te velikih poljoprivrednih gazdinstva, a kasnije, zahvaljujući ljekovitim izvorima Niške Banje, i za liječenje. Konstantin je za izvršitelja odabrao posebnog povjerenika, izvjesnog Roimetalkesa, koji se očito svesrdno dao na posao, a rezultati su vidljivi i danas.

Konstantin danas pozira posjetiteljima u prijemnoj zgradi na ulazu u Medianu, odakle se cvijećem oivičenom stazom stiže do najvrjednijeg dijela, natkrivenog Rezidencijalnog kompleksa. Objekata je bilo mnogo, a do ulaza se dolazilo kroz monumentalnu kapiju u formi slavoluka. Peristil, dvorana za prijeme i dvorane za gozbe, kupatila, hipokaust… Bogatih mozaika bezbroj, kud god se (o)krene, njima je bilo pokriveno čak 945 četvornih metara, brojne skulpture, freske, a u središtu je stajala skulptura Dardanije kao znak Konstantinovog dardanskog podrijetla.

Ostat ćemo unutra gotovo sat vremena, ali neću upasti u zamku opisivanja, ne bi vodilo nikuda. Uvijek se na sličnim mjestima zapitamo kako su ovakve stvari bile moguće prije gotovo dva milenija i kako su siroti vladari bez zrakoplova i auta uspijevali ne samo doći u toliko međusobno udaljenih dijelova svijeta već i sigurno mjesecima uživati u neopisivom luksuzu, a pride su čitavog života radovali?! Gdje je Rim, to znamo, do Niša ima više od 1500 kilometara i autom treba barem 15 sati, a koliko je trebalo na konju, đavo bi ga znao. Kako god, Konstantin je, zna se po ukazima ovdje izdanim, više puta boravio u Nišu, nije mu, eto, bilo teško ni daleko.

Spomenuh radove i knjige o Naisu i Mediani, ali ni one ne daju definitivan odgovor na pitanje dokle su se Nais i Mediana točno protezali. Kad se izađe iz Rezidencijalnog objekta, ukaže se novo prostranstvo, što nikako ne znači da je to bilo sve, budući su dijelovi antičkog naslijeđa, u doba tijekom kojih se za takvo što nije previše marilo, zauvijek zapečaćeni novom gradnjom. Procjenjuje se da se sama Mediana prostirala na oko 40 hektara i sadržavala više od 80 značajnijih objekata. Treba reći da Flavije Valerije Konstantin nije bio jedini car rođen ovdje; Nais je, odnosno Mediana, i rodno mjesto cara Konstancija III., a carski posjeti nisu se sveli samo na njih dvojicu, nego su ovdje povremeno boravili i Konstancije I. Klor te Licinije, kao i Konstantinovi nasljednici Konstans, Konstancije II., Julijan Apostat, Valens i Valentinijan I.

Stvari će se po Medianu okrenuti „naizvrat“ krajem 4. stoljeća, kada će mnogo što uništiti veliki požar. Obnovljena je, ali nikad više nije zasjala starim sjajem. Nove vjetrove će, obnovom više od 40 bedema na širem prostoru Naisa, udahnuti Justinijan I., ali je to već kasna antika, 6. stoljeće, doba kad su slavni dani Carstva davna prošlost i kad Huni i Goti bez imalo ustezanja napadaju i nastoje na sve rimsko položiti svoju šapu. Nakon Jujstinijanove smrti na Nais i Medianu će se, mnogo agresivnije nego dotad, „baciti“ i Slaveni, što će početkom 8. stoljeća dovesti do toga da na kraju ostanu prazni od ljudi.

Vani ćemo najprije do ostataka skladišta. Ako će neko pomisliti da je to kakva kućica, neka prvo čuje dimenzije: 92 x 27 metara! Do dvometarskih keramičkih posuda za ulje i vino i spremišnih bazena za žito, dubokih 140 cm, dolazilo se kolskim putom posred inače dvoetažnog skladišta. Malo dalje su vojne barake, ali ne kakve daščare, već zgradurine, čak ukrašene, o čemu svjedoče nalazi fresaka, mramorna oplata i kapiteli. Slično je i s kupatilima, a tu su i ostaci triju kasnoantičkih crkava, odreda otkrivenih tijekom posljednja dva desetljeća. Tu je i baptisterij s krstionicom, inače karakterističan za zapadni dio Rimskog carstva, što ne čudi kad se zna da je ovaj kraj i u kasnoj antici bio pod vrhovnom vlašću rimskih papa, s kojim su ovdašnji episkopi održavali intenzivne kontakte.

Stvar je u tome da je prostor za istraživanje bez kraja, a svježe arheološke iskopine prekrivene ceradama i gomilice odstranjenog kamena i cigle svjedoče da će otkrića biti još mnogo. Kad je austrougarski prirodnjak, geograf, arheolog i šta sve ne, Felix Kanitz, prije 150 godina prvi zarovio po Mediani, mora da je u sebi i za sebe izustio: Nek' im je Bog na pomoći, vječito će kopati i čeprkati, a nikad neće doći do kraja!