Plovdiv, ''grad sedam brežuljaka''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sedam, ali je jedan nekad između nastanka izreke i današnjeg dana „stesan“, pa se, kao kad u „žandaru“ brojiš makove i nigdje nema onog nekog za koga si bio siguran da je u tvojoj gomilici, sedam odjednom pretvori u šest.  

Mravinjak. Gotovo 400.000 s plovdivskom adresom plus dokoni turisti šta lazaju napamet, bez plana, i oni s planom grada na zaslonu mobitela. Sve mora u album, makar se na kraju ne znalo ni šta je šta, ni gdje je, u moru nabrzinu obigranih čaršija, uopće snimljeno. Gradske dame, tateki i mameki s bebekima i pesekima, prosijedi bradonja s fenderom na kome je logo „AC/DC“, ali svira serenadu, gomila koja ispred Džumaja džamije kliče „Bugarska, Bugarska!“, mašući zelenim zastavama s kojim se prolama parola „Sloboda ili smrt!“ Ja im se pridružujem, ona fotografira; ne razumijemo baš ko im je stao na žulj, ali im je parola prva liga. Jedan brončani ne čuje dobro, čim mu je ruka na klempavom uhu; isti smo u neumornom žamoru, a klempava su i moja, ruka jedva da mi treba. Pored Vojnog kluba i Gradske uprave mrtvo; nedjelja je, općinari odmaraju od nerada, vojska od nerata. Čudno je da nikog ne zanimaju ulični panoi sa slikama i biografijama najboljih proizvođača rakije u Trakiji. Eto, rakija i Trakija, k'o da ću, ne d'o bog, u pjesnike!

Da, ono za Vojni klub vrijedilo je samo do kasnog popodneva: sunce je još bljeskalo i pljeskalo kad smo na velikom trgu zatekli najveće kolo što ga ikad vidjesmo. Dvjestotinjak igrača, a smjenjuju se „dankinja“, „ručenik“, „opasa“, „zborenkata“... Tancaju Plovdivci, potrajat će i sat vremena. Kontamo, ili im je zajagmiti mjesto u Guinesovoj knjizi rekorda ili su se zavjetovali. Ako je ovo drugo, prezbiter Kozma, koji još u 9. stoljeću zapisa kako „ne mogu biti pravi kršćani koji piju vino uz gusle, uz demonske pjesme i plesove“, prevrće se u grobu bubnjajući svojom  svetom glavom o protrulu hrastovinu svog mrtvačkog kovčega.

Živo je po fasadama, ima ih barem deset disajućih, a nisu murali već ono nešto crno-bijelo čega ima samo kod Bugara, a mi ne znamo kako se zove. I ispred Dramskog kazališta, koji je kod Bugara Dramatičen teater; ne znaš ni šta igra, ali ime unaprijed  kaže da je dramatično :) Tu dan-noć dreždi pajac s likom nekog kazališnog heroja, šupljoglav i šupljotrbušan, nogu pozajmljenih od neke dosad u znanosti neotkrivene muške sirene.

Plovdiv je, i time se klinči, vršnjak Trojom i Mikenom. S njima se, kad se sretnu, rukuje i priupita ih za zdravlje, a Kartagu, Rim ili Konstantinopol, da ne spominjem one još puno mlađe, klepi ih po ćelavici, iza ušiju, ako ga krivo pogledaju. Dječurlija za Plovdiv. Ako je glavni grad u Trakiji, naravno da su mu temelje iskopali Tračani, ali je buknuo tek kad su se pored Marice, one što će se na njoj u rujnu 1371., doduše u Grčkoj, pomarisali rumelijski beglerbeg Lala-Šahin i sepski kralj Vukašin, pojavili rimski tesari i klesari. Za Tračane Eumolpias, da bi ga Filip II. Makedonski, babo Aleksandra Velikog, po sebi, nakon što ga je osvojio, nazvao Philippopolis, a kad su ga Tračani opet oteli, postao je Pulpudeva, što je samo prijevod Filipovog imena. I buh, i gruh – Rimljani! Od sedam kasnijih i šest sadašnjih, oni su zapikali samo tri brda, čim su grad krstili imenom Trimontium, što bi značilo nešto kao Trobrđe ili Trobrdac.

Svjedoka bukadar, iako same antičke zidine što su okruživale Philippopolis, makar su dvostruke, jedva da gdje promole nos iz zemlje. Evo, naprimjer, Forum Sjever, blizu zgrade Pošte i središnjeg gradskog trgam, dakle usred grada. U rupi je, svijet je nakon antike „narastao“ uvis. Tu su se nizale knjižnica, odavno obeskrovljeni odeon, bazilika, zemljom još uvijek zasuta riznica i najveći „tržni centar“, bezimeni rimski „Lidl“ ili „Konzum“. I dok ostali narod gleda stilobate, stupove, granitne baze i amfore, mramorne are i sitnoslovne starogrčke natpise, plus jedan latinski, ja i jedno djetešce što se od drugih sakrilo iza zida fino vidimo zloglasnog cara Komoda, onog iz filma „Gladijator“, kako, gol, kose napudrane zlatnim prahom, sad iz prepune arene gdje je, ubijajući lavove, nedoraslo glumio Herkula, i oca mu Marka Aurelija, kako stoički podnosi poražavajući nastup vlastite mu zle krvi. Zurimo i u bezimenog filozofa koji, ne videći oko sebe nikog i ništa, smušeno zapinjući za krnjotke zauvijek prizemljenih kapitela, žuri sa svežnjićem prašnjavih knjiga, pa onda u bahatog tajkuna Munatsija dok, žudeći za ovosvjetskom slavom, velikodušno, k'o Bill Gates otrovne mućkalice od k'o fole vakcina, daruje gradu ovo i ono, potom cara Domicijana dok ga s jedne strane grli nevjerna mu dugonoga hanuma Domitia Longina, a s druge mu se prijetvorno smiješi oslobođeni rob Stefan, koji će mu uskoro zadati osam smrtnih uboda nožem…

Još više, baš zato što je danas zaključana, vidimo kroz staklene stjenke i kroz tvrde zidine Episkopske (Velike) bazilike, najvećeg kasnoantičkog hrama u Bugarskoj, nevjerojatnih dimenzija od 86 x 38,5 metara. Blizu je Foruma Sjever, treba samo prošetati glavnom ulicom, tzv. Cardo Maximus, potom se provući podvožnjakom ili preko Bulevara princeze Marije Lujze, pa stepeništem pored tridesetak zlatobojnih ploča projekta „Kamen po kamen, ruka za ruku“. Nerazumljivo, ne zbog jezika, već je to za normalne ljude. Zovu me umilnim solfeggiom stotine ptica zarobljenih u nepreglednim mozaicima, prašnjavi klesar što pticama svojim čekićem i dlijetom svira bas, argati koji su upravo uspjeli uspraviti i udjenuti zadnji stup jedne od kolonada, mrkobradi episkop u kockastoj crnobijeloj halji kojom, dok jezdi prema oltaru, mete mozaike…

Ali i to je sve ništa u usporedbi a rimskim amfiteatrom. Vidjesmo ih dosad, i ona i ja, poprilično, ali za ovdašnje fali riječi i, uz savršen izbor mjesta, ne smatra se bez razloga jednim od najbolje očuvanih na svijetu. Dvije potkovice, od kojih je jedna tribina, promjera 82, a druga trokatna scena, promjera gotovo 27 metara. Eno cara Marka Ulpija Trajana; zabrinuto češka brk dok prestrašeni šef majstora što zidaju amfiteatar nesigurno pocupkuje korak iza njega. Malo zatim, ne prođe više od pet-šest suncostaja, masa, 3500 ih je, vatreno bodri roba prema kome režeći hita ništa manje nego tigar; ako ga i smaže, nikom ništa, ali svejedno treba navijati. Zamalo se penje uz 28 redova; kliču mu, eto mu koji časak slave, ali će opet tigru, ali je i dalje rob. Kipovi s pozornice naprečac bi da ožive; rogobore zbog neke plavuše u minijaturnoj plavoj haljinici, sa zadnjom mišlju „Eh, da li smo živi, vidjela bi ti…!“ Mramorna kolonada, okrunjena trokutastim zabatima, i sama škripi zubima od njihovog mrmoljenja, a drhte i trijemovi, i donji, jonski, i gornji, korintski kat. Masa se već valja duguljastim nadsvođenim hodnikom prema izlazu, samo još oni iz lože za uglednike, magistrati i carevi ahbabi, ćule, ne da im se među svjetinu. Eno i Karakale, došao malo postrojiti žestoke momke. I tako sve do arheologa koji užurbano čeprkaju prašinu s bezglave mramorne tjelesine i s nestrpljenjem se pitaju koga su to nakon milenija i pol digli iz mrtvih.

Ima još Rima (a, evo, i rima :), ihaj, ko bi sve pobrojio kad su zidali k'o mahniti, ali ćemo mi u Stari grad, iznad amfiteatra, baciti jedan krug od Džambas tepe do Taksim tepe. Opet se, čim se uspentramo navrh tribine, jedva primjetno odljepljujem od kockaste kaldrme i glavom uranjam u oblake, a krajičkom oka primjećujem da ni ona ne želi drugačije. Otud se ono sajlama svezano kamenje ispred Đakovine kuće nad provalijom bešumno trese, cvijeće u rukama pet nimfi prosipa miris točno ispred nosa, medaljoni iz plave kuće nazvane po njima zveče k'o daire uz Točkove rifove, a iz Lamartineove kuće – neki dan smo se sreli u Nišu, sad, evo, u Plovdivu! – stihovi, reskom pjesničkom špahtlom sastrugani po Orijentu. Crveni se Georgiadijeva kuća poput Knappovog karanfila, s druge strane joj bjelinom namiguje Čalukova kuća, a Kuća Stojana Čalakova stidljiva pa joj pročelje obuzela blaga rumen. Povirujemo i u Kuću Klianti, baciti pogled na čudesne šare tepiha, izložene slike i raznobojne izrezbarene stropove, ali dah najduže, dok se ne osjetiš kao riba na suhom, zastane kad se u vidokrugu ustoboči veličanstvena šarena fasada Kujomdžieve kuće, oslikana još 1847., vrhunac barokne arhitekture u Bugarskoj, odavno već, Regionalni etnografski muzej.

Još je puno kuća s tablama i podacima, ponajvećma onih simetričnih, u prizemlju užih i ovalno svedenih od kata ili katova, iz doba bugarskog nacionalnog preporoda, kada je i osmanska vlast malo olabavila bukagije na bugarskoj desnici. I crkava; načičkalo ih, kad su Turci otjerani, na svakom ćošku pa se stječe dojam da su sve jedan i sve jedna sa svetačkim oreolom zajagmili barem po jednu. Ispred one svetog Dimitra kočoperi se mramorni paun, a u onoj svetog Konstantina i iste takve Jerene oduševljavajuće isklesane grobne ploče, vještinom nimalo iza onih po starodrevnim njemačkim ili talijanskim crkvama, samo što, znamo, istok takoreći nema marketinga pa za ove ne zna niko živ.

I tako… Dokoni derviši plešu i probadaju se damaskijama na ulazu u Mevlevi han, nekadašnju mevlevijsku tekiju, oko Žute škole lebde dusi davno umrlih đaka što su u njoj sricali prve jatove i jerove, a kroz Hisar kapiju, zadovoljno ržući, jezde okrilaćene akindžijske i janjičarske bedevije. Sa zidova i iz parkića sve to, ko u bakrorezu, ko u granitu, ko od mramora, netremice motre narodni heroji, umjetnici, revolucionari, političari, među njima i ruski generalni konzul u Plovdivu, knez Aleksej Cerstelev, on malo i prestrašen, makar je postavljen u ulici nazvanoj po njemu, takoreći svojoj; ako zapadnjacima, kojima se aktualni bugarski vlastodršci dodvoravaju na stotinu načina, ne valjaju jedan Dostojevski ili Čajkovski, pa ih izbacuju iz lektire i iz radioprograma, kako će tek on završiti?!

U bazarima zagledamo tsarvule, sukmane, košulje i remenje, stranjamo po kasnoantičkom otočiću s okruglom kulom u nekadašnjem turskom gradu, domaštavamo zveket grnčarskog kola iz zaključane grnčarnice, puštamo da nam nosnice uživaju u mirisu škembe čorbu, ljutenice i taratora, zavirujemo – čudo živo! – u Kuću ikona, mašemo svatovima, prvim od petorih ili šestorih što ćemo ih sresti; kao da se cijeli Plovdiv odlučio poženiti i poudati baš danas.

Napravili smo puni krug pun kružića i opet smo iznad amfiteatra, ispred Džumaja džamije, najveće u gradu, dimenzija 40 x 30 metara, podignute, tvrde Bugari, na ostacima crkve svete Petke. Jedni kažu da je keš dao sultan Murat I., onaj što glavu izgubi u Kosovskom boju, drugi se kunu da je djelo Murata II., osvajača Soluna i istaknutog borca protiv križara. Ako je sazidana za Murata I., kako nas nastoji uvjeriti Evlija Čelebi, tada bi bila najstarija ačuvana velika džamija na Balkanu,  starija i od onih u Haskovu i Jedrenu. Kako god bilo, Muratova je. Na njoj je turska, a ispred nje, na jarbolu, bugarska zastava; svako tjera svoje. Vakat je od ikindije namaza; huče sunneti, ječe salavati, gromi Allahu egber. Stvarno u džamiji nikoga pa onaj kome nije mrsko odriješiti remenje na obući i sam može zagaziti plavim tepihom, s tespihom u ruci na molitvu ili, kao mi, u razgled.

Nizbrdo ćemo, prema ravnijem dijelu grada, a usput ćemo opet nabasati na nekoliko crkava. U jednoj ćemo se i pomoliti, i to ne za nas nego za mladi bračni par koji zastaje pred popom brižljivo štucovane brade. Odvest će ih pred oltar i vjenčati, a onda im valja durati, pa hajd' ne izreci, skrušeno, ali gorljivo, barem koji Očenaš! Ceremonija traje i traje, nikad joj kraja, pa se iskradamo, ionako me službeni fotografi gledaju sumnjičavo: Ma da ovo nije kakva konkurencija?! U crkvi i oko nje puno onih majstorski isklesanih ploča, među ostalim i plovdivskog mitropolita Arsenija, dok nas iz bršljana po zidu pomno nadgleda njegovo blaženstvo egzarh Josif.

Ako u Džumaja džamiji samo zamišljamo klanjače, a u pravoslavnoj crkvi molimo za druge, red je da malo pomislimo i na same sebe, što ćemo učiniti u katoličkoj katedrali svetog Ludviga ili Luja, inače francuskog kralja iz 13. stoljeća. Slučajno ili ne, od zaključane kasnoantičke bazilike dijeli je samo ulica. Znam, znam, sad će se mnogi zapitati otkud li katolici u Bugarskoj?! Ima, ima, katedrala je, točnije klasicistička zgrada pored nje, sjedište Sofijsko-plovdivske biskupije. Em su tu legendarni pavlićani, oni što pod Turcima nisu htjeli ni islam, ni pravoslavlje, em se u Plovdivu 1623., kao kapelan ovdje nastanjenih dubrovačkih trgovaca – e, stvarno je Dubrovnik bio sila! – obreo pater Anton Bator iz Nikopolja. Od njega je sve krenulo, mada je župa osnovana „tek“ 1768. Nekakva crkva postojala je još u prvim desetljećima 19. stoljeća, ferman za novu dobiven je 1836., ali je novogradnja izgorjela u požaru desetak godina nakon što je dovršena. Ipak, tek će 1843. talijanski misionar Andrea Canova, čiji grob ćemo kasnije vidjeti u podu crkve, poredati stvari „naoposum“ i, uz pomoć konzula europskih kršćanskih država, od 1858. do 1961. sagraditi ne samo baroknu katedralu s naknadno dodanim zvonikom u firentinskom slogu već i crkve u svim plovdivskim župama. U katedrali će, malo nakon posvećenja, zasvirati i prve orgulje u Bugarskoj, a plovdivski katolici mogu se dičiti da im je zvona, njih pet, darovao sam papa, i to Leon XII., zbog čega je uobičajen naziv za zvonik Kula Leontiana.

Misa je, slučajno smo potrefili, prije toga se pozdravivši i popričavši s Ivanom Pavlom II. u pozi „niste sami i napušteni“. Istina, nismo, ima još dvadesetak vjernika; oni mole, dakako na bugarskom, a mi, „po sluhu“, pokušavamo prepoznati pojedine molitve i dijelove mise. Toliko će nas ponijeti da ćemo se prošvercati i na pričest – dragi Bog je sigurno toliko milosrdan da shvaća kako se takvo što može obaviti i bez ispovijedi, na kredit :) Glavu Ivana Pavla II. vidjet ćemo i u katedrali, gdje se obratio mladim katolicima iz cijele Bugarske, kao što smo prije vidjeli ploču na glavnom trgu, gdje je u svibnju 2002. služio misu. U podu i zidovima, osim Canove, još trojica ovdašnjih biskupa, ali i bugarske princeze Marije Lujze, Talijanke i, dakako, katolkinje, kumčeta pape Pija IX., prve supruge kralja Ferdinanda i majke Borisa III.; često je dolazila u Plovdiv i na kraju ga izabrala za posljednje počivalište. „Umirem, ali ću s neba bdjeti nad tobom, nad našom djecom i Bugarskom“, stoji na sarkofagu, što su joj, kažu, bile predsmrtne riječi mužiću Ferdinandu. Malo smo iznenađeni spomeniku žrtvama cara Dioklecijana, zna im se čak i broj, 38, a nakon što zavirimo u kapelu blaženog Pavla Džižova (1919. - 1952.), mučenika komunističkog doba, sunce već polako gasne.

Pametnike, kako Bugari nazivaju spomenika, jedva da spomenuh. Više pura rekoh da ih u Bugara ima „na pasja preskakala“, a kako je Plovdiv drugi po veličini grad u državi… Rimski ratnik kod „Art hotela“, nogu jakih k'o nekad u Safeta Sušića, zastao u pozi „Hajd' sam' probaj!“, Sašo Sladura, „Disident s violinom“, svira vlastiti posmrtni marš čekajući da ga komunistički agenti odvedu u Loveč, bugarski Goli otok, gdje će od batina i promijeniti svjetove, povjesničar i političar Gavrilo Krastevič zagledan u neizvjesnu budućnost, Luciena Ševalasa malo škakljaju ptice na ramenima i vijenci cvijeća što vise niz njega, ali je ipak baš on bio „urednik“ većine plovdivskih parkova pa bez tih detalja ne bi išlo, patrijarh bugarski i mitropolit plovdivski Kiril uhvaćen je u zanosu molitve, Najden Gerov, prosvjetitelj, političar i revolucionar, makar gleda malo s visoka, knjigom u rukama pokazuje da je sluga naroda, Georgij Stojkov Rakovski, pisac i jedan od vođa otpora protiv Turaka, mrgodan i zabrinut, bit će da je spazio tursku ordiju kako se primiče, Stefan Stambolov, „bugarski Bismarck“, pjesnik i regent, snatri smišljajući stihozbor o carskom binjišu, narodni heroji, makar i s puškama na gotovs, tiho spiju, kako im i stoji na spomeniku…

Ah, na desetke je, ili stotine, brončanih i mramornih očiju iz kojih iskre žiške prošlog, neponovljivog… Možda nas prate, a možda tugaljivo zure u, evo, još jedne mladence i kumove. Posljednji pogled na grad bacamo njušeći dah kratkog espressa. Često se uz kavu posluži i minijaturni svitak na kojem piše šta čeka kavopiju. Nama kaže: Predstoji vam putovanje. Ma šta, kad, kud?! Ne idemo mi iz Plovdiva :)