Ksanti, „grad tisuću boja“

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da Ferdinand I., knez pa kralj Bugarske iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg-Gotha, nije odlučio pridružiti se u Velikom ratu Silama osovine, putopis iz Ksantija (Ξάνθη) upisao bih kao još jedan iz Bugarske. Porazi u dvjema bitkama potkraj 1918. – pobjeda u posljednjoj, Dojranskoj, bila je samo labuđi pjev – natjerali su ga na kapitulaciju i abdikaciju u korist sina, kralja Borisa III., što će, u biti, označiti i kraj rata. Jedna od posljedica bila je i i to da je Bugarska morala predati Zapadnu Trakiju, pa tako i Ksanti, u trajni posjed Grčkoj.

Jesu Bugari, uz pomoć Nijemaca, 1941. ponovno okupirali taj dio zemlje, ali se na kraju ispostavilo da od pripajanja teritorija neće biti ništa. Tako je Ferdinand I., koji je inače 1893., nakon vjenčanja s Talijankom Marijom Lujzom iz kuće Burbon-Parma, dio medenog mjeseca upotpunio i jednodnevnim neplanskim posjetom Mostaru, „kriv“ što je ovaj putopis ipak grčki.

U Ksanti sam dva ili tri puta dolazio prije dvadeset i kusur godina, boraveći na 15-dnevnom novinarskom tečaju „Glasa Amerike“ u pedesetak kilometara udaljenoj Kavali. Sjećam se samo da sam iz Ksantija – o internetu se tada tek šuškalo – poslao razglednice prijateljima i rodbini, i to nakon što sam, danas ne znam gdje na rubu grada, snimao skupinu Ukrajinaca koji su, neusporedivo više brusilicama nego dlijetima, takoreći serijski, štancali mramorne kipove pravoslavnih svetitelja.

Ovaj dolazak ćemo i ona i ja za vijeke vjekova zapamtiti po onome što nam je priredila navigacija. Normalno je, je li, da se utipka stari dio grada, tamo je većina onog što se želi vidjeti, a još normalnije da navigacija nađe najkraći put. Našla ga je tako što nas je uputila uskom kaldrmisanom uličicom s baštama kafića s obje strane. Teško da je sa strana ostalo više od 20-30 centimetara od auta do stolica pa su neki od gostiju morali ustati i uvući stolice dok smo brzinom puža stigli do kraja ulice; uradili su to bez sekunde žurbe, po čemu smo shvatili da su ovakve scene svakodnevne. Domaći svijet sigurno se neće zaputiti ovuda, ali oni koje navodi navigacija hoće: kad skrenu u uličicu, nazad ne mogu ni „rikvercom“, jednosmjerna je, pa im ostaje „preživjeti“ ovo što smo mi „preživjeli“.

Ksanti je inače sjedište istoimene prefekture, s malo više od 52.000 žitelja. U Grčkoj mu, ponešto zbog raznobojnih fasada, mada toga ima i drugdje, a više zbog najpoznatijeg ranoproljetnog karnevala u državi, tepaju da je „grad tisuću boja“. Stvarno je, kad sve zbroji i oduzme, negdje za trojku, možda, ako mu se dodaju i ostaci antičkog grada Abdere, dvadesetak kilometara južno prema moru, ocjenu više.

Starogradska jezgra, u koju se, usput, ne mora doći onim puteljkom između kafićkih bašti, nudi poprilično starih urednih, ali i nešto očito odavno zapuštenih kuća, uglavnom iz 19. stoljeća, a nekoliko je i oslikanih te onih bugarsko-orijentalnog tipa s istakama na prvom katu. Vidjet ćemo i poneku malu galeriju, simpatične prodavaonice koještarija i mamipara za turiste, godinama i desetljećima neodškrinute kapije zarasle u bršljan i zavezane debelim zahrđalim lancima, kovane prozore i vrata pune aplika s prezimenima u masivno željezo utisnutih davno izumrlih ili odseljenih rodova, česme udjenute u kamene zidove, prazne turske bazare, trobojnu macu što mirno sjedi na sicu parkiranog motocikla, vješalicu na koju se mogu zakačiti odjevni i drugi predmeti za siromašne, s koje trenutno visi samo bijela ženska torbica, zidine koje podsjećaju na nekadašnju utvrdu čije postojanje, međutim, nigdje niko ne spominje… Na jednom balkončiću živo raspravljaju dvojica iz Muppet showa, ali su rečenice iznad njihovih glava na grčkom pa pojma nemamo o čemu oni to divane.

Najveća u gradu nije, ali jest najviša poprilično modernizirana turska sahat-kula iz 1870. godine; nije drugačija od drugih samo zato što je kamen prekriven finom žbukom i što je obojena već što joj na najvišoj točki stoje plavo-bijela državna grčka zastava i Isus. Šta bi na to rekao njen graditelj Pomak hadži Emin-aga nije teško pretpostaviti. Ipak se može smatrati da je dobro prošla, budući da su gradske vlasti 1972. bile napravile plan njenog rušenja, na što se ovdašnji Turci digli na prosvjede pa su papiri rušilačkog elaborata završili u smeću.

U Ksantiju, baš kao i obližnjem Komotiniju, o kome sam već pisao, te  Didymoteichu, živi prilično brojna turska manjina. Ksanti je za Turke samo i jedino İskeçe, kao što je Komotini Gümülcine, a Didymoteicho Dimetoka. Iako je osmanska vlast Turke na ovo područje doselila iz Male Azije malo nakon okupacije, 1361., njihovi predstavnici izborili su se da bude izuzeti iz velike razmjene stanovništva, danas bi se to rekla etničkog čišćenja, i to dvostranog i dvostrukog, utanačenog grčko-turskim sporazumom iz švicarske Lausanne 1923. godine. Imaju veliku džamiju u Dojranskoj ulici, blizu središta, zvanu Muhadžirska, odnosno, ko ne zna značenje te riječi, Izbjeglička, a i kvart u kome se nalazi Turci zovu Muhadžir mahala. Razlog je to što su mahalu osnovali turski izbjeglice iz Bugarske nakon Rusko-turskog rata 1877.-78., dok je ovo još bilo Osmansko Carstvo. Ulaz joj je, iako je prvotno podignuta kao mesdžid, začudo uljepšan baroknim ukrasima, a bjelomramorna munara se samo „naslanja“ na džamiju.

Ima još nekoliko manjih, a druga najstarija sačuvana je Çınar džamija, sagrađena po nekom Huseijn-agi Çıplaku (Golom) 1775. Još poprilično starija je mala džamija u strmijem dijelu Starog grada u, za Grke, kvartu Akropola, a za Turke Ahrian mahali, po kojoj je i nazvana. Iako nema podataka o vremenu gradnje, 28 grobova s nišanima od kojih nekoliko datira još s kraja 16. stoljeća, svjedoči da broji nekoliko stoljeća. Nezaobilazni Evlija Čelebi spominje je u svom putopisu s kraja 17. stoljeća, navodeći da uz nju djeluje i medresa. Ne znamo djeluje li i sad, ali vidimo djevojčicu s crnom maramom na glavi kako se penje na kat kućice smještene uz džamiju.

Crkava je, dakako odreda pravoslavnih, puno više, čak 13, plus četiri manastira, opet svaki sa svojom crkvom. Očekivano je najveća crveno-bijela ciglena katedrala svete Sofije. Nova pa ovakve kao mi baš i ne privlači; one stare, pogotovo iz vremena osmanlijskih ograničenja, puno su ljepše.

Prva na koju nailazimo, čim smo parkirali i malo se smirili od vožnje između kafića, ujedno je i najstarija. Zovu je Kavaki crkva ili Topola crkva, a čudan naziv dolazi otud što su Turci zabranili Grcima gradnju zvonika, a ovi, rizikujući da ostanu i bez crkve i glava, a ne samo zvonika, objesili zvono na obližnje topole. Jest da nije zvonilo kad treba i kad je red, ali je zvonilo čim bi zapuhao jači vjetar, a ovdje ga, vidimo i danas, baš i ne fali. Sve se dešava oko 1800. godine, mada ovdašnji povjesničari tvrde da je crkva postojala i mnogo prije, te da su je Turci zapalili stotinjak godina prije. I sad se jasno vidi da je zvonik naknadno dozidan uklapanjem temelja i jednog boka u crkvu.

Živopisno izgleda i trobrodna bazilika s tri traveja Timi Prodromos. Ne znam kako prevesti ime zaštitnika Ksantija, on je – tako je prikazan i na grbu grada – nešto kao sveti Hrabri Konjanik. Zanimljivo je da je svaka od tri laže spomenute crkve posvećena zasebnom svecu, središnja Rođenju svetog Jovana Preteče, sjeverna Gospinu Navještenju, a južna svetom Đorđu.

Trostruka bazilika je – to je ovdje popularan stil – i crkva Gospine Blagovijesti, obnovljena 1858., s naknadno, nakon oslobođenja od Turaka, dodanim zvonikom, znamenita po tome što se u njoj čuva čudotvorna ikona Bogorodice Eleuzijske. Crkva Akatista Himnosa u starom gradu, jedina tog naziva u cijeloj Grčkoj, obnovljena je tri godine kasnije. Ona je, pak, jedinstvena po tome što kupolu drži 12 stupova, a na vrhu svakog je po jedan apostol. Stupovi su povisoki, lica im se baš i ne vide jasno, ali se pitamo je li onda jedan stup rezerviran i za Judu Iškariotskog?! Crkva svetog Đorđa, opet trobrodna, „čudna“ je zato što, osim slike raspetog Isusa, uopće nema fresaka, a najpoznatija po slici u prostoru za vjernike općenito znanoj kao „Uspavana Eutalija“. Radi se o tome da Eutalija nije nikakva svetica već obična građanka Ksantija koja se udala daleko od rodne grude, u Kijev, ali je tamo 1866. umrla od kolere. Sliku je, kao i mramorni spomenik iznad njenog groba, darovao njen ucviljeni muž.

O manastirima neću, jer bih morao i o manastirskim crkvama, a vala ih je dosta za ovaj put. Moglo se štošta o duhanu, ali ne potrefismo na zgrade koje su bile neka od najvećih duhanskih skladišta u Grčkoj ili na njima naprosto nema oznaka da su bile to što rekoh. Inače su ovdašnji vrlo kvalitetni duhan, od kojeg su rađene najskuplje cigarete, primjerice Balkan Sobranie, ali i mnoge druge s oznakom oriental blend, uglavnom uzgajali Pomaci, bugarski i sjeverogrčki muslimani. Muzej folklora je zaključan, a unutra bi se sigurno imalo šta vidjeti.

Bugare često spomenem u kontekstu količine spomenika pa je, u tom pogledu, Ksanti komotno mogao ostati dijelom Bugarske. Najveći i najviši je mesingani kip Eleftheriosa Vanizelosa u parku Diokitirio pa se odmah namještam za slikanje, ipak mi mali ljudi vječito trčimo da se nađemo u kadru s velikima. Pomislit ću, pogotovo što na zidu iza njegovih leđa stoje grafiti u kojima se spominje Aleksandar Puškin, da je možda riječ o grčkom pjesničkom, ma barem slikarskom ili kakvom drugom umjetničkom velikanu, ali ništa od toga, političari su svugdje glavni. Vanizelos (1864. - 1936.) se, kao revolucionar, a onda i dugogodišnji premijer, smatra tvorcem moderne Grčke pa umjetnici mogu i sim i tam, ali manji od njega i na manje atraktivno mjesto. Na još jednom spomeniku se spominje Venizelosovo ime, i to pored reljefnog lika zalijepljenog uza zid, kome nije lako odrediti ni spol, kamoli o kome se radi. Venizelos nije, vjerojatno samo neka njegova poznata izreka, a ko jest, ostaje nam tajna.

Venizelos je viši i veći čak i od napaćenog i ranjenog Neznanog junaka, koji simbolizira grčkog borca u Balkanskim ratovima, prvo u borbama za oslobođenje od višestoljetne osmanlijske vlasti, a potom i od Bugara, koji su stanje na terenu iskoristili da zauzmu dio oslobođenog područja. Shvatili su Bugari da se odnosi i na njih pa su, za ponovne okupacije Makedonije i Trakije od 1941. do 1944., uza sve ostalo, nakon što je na postolju sakupio svega malo više od godine „radnog staža“, Neznanog junaka polupali i zafrljacili u vodu. Nađena je samo glava, ali je spomenik rekonstruiran prema starim fotografijama.

S Vanizelosom se – podaleko su jedan od drugog pa je teško napraviti usporedbu – možda može mjeriti jedino brončani Konstantin Karamanlis (1907. - 1998.), državni zastupnik već s 28 godina, ministar „za sve i svašta i nizašto drugo“, premijer, predsjednik, ukratko sve što se ikako može u jednoj državi.

Ni slova, kamoli imena, nema uza spomenik visoke djevojke izraženih pletenica, naušnica i narukvica, tankih ruku, lomnog stasa i pomalo odsutnog pogleda. Na prvu najviše „baca“ na jazz pjevačicu, ali Grčka i jazz i ne idu baš ruku pod ruku, a možda je i slikarica, kiparica ili takvo što; političarka, starleta ili influenserica sigurno nije.

Svi ostali su kudikamo manji, uglavnom stali u manje ili veće biste, a tu spada čak i znameniti filozof Demokrit, pionir matematike i geometrije, rođen 460. godine prije Krista u Abderi, dakle na području Ksantija. Zabrinut izraz lica, al' šta se mođe, kad si filozof, brineš i za zvijezde, i za skakavce, i za atome. O ovom posljednjem je, o atomima, zajedno sa svojim učiteljem Leukipom, progovorio prvi u povijesti pa ga je na spomeniku možda trebalo nekako „atomizirati“. Ali šta ćeš od nekoga čija je najpoznatija ona da čovjek više treba brinuti za dušu nego za tijelu, taj je u 21. stoljeću ionako passé i neupotrebljiv k'o Bora Đ. u „Neću da ispadnem životinja“. I opet je dobro prošao, po njemu je nazvano ovdašnje sveučilišta, dok Protagoru, također rođenog u Abderi, svega dvadesetak godina nakon Demokrita, ne sretosmo ni u bronci, ni u bilo kakvoj drugoj formi.

 Prije godinu dana podignut je i spomenik u sjećanje na 526 ubijenih Židova iz Ksantija. Nijemci i saveznici im Bugari uglavnom su ih poslali u koncentracijeske logore u Poljskoj. Preživjelo ih je svega šest. Odlično mjesto, na parkovskom šetalištu, dobila su i trojica ovdašnjih partizanskih heroja Drugog svjetskog i Grčkog građanskog rata: Evangelos Stogiannidis, Konstantinos Triantafyllidis i Mihail Vogdos. Ko ovo čita i otprve izgovori sva tri imena, a ne slomi zub, nek' se javi, častim ga ručkom :) Inače su heroji svih ratova od oslobađanja od Osmanlija dobili zajednički spomenik, nelijep, ali funkcionalan, jer ko bi pravio spomenik za svaki ustanak i rat, kojih na ovim prostorima nikad nije falilo.

Poprilično starijih lijepih građevina, čak i zgrada Mitropolije, zaštićeno je visokim betonskim zidovima i kovanim ogradama, a od pogleda ukrasnim grmljem. Neke se, opet, lijepo vide, ali na tablama nema drugog teksta osim grčkog, što mu ga, što se nas dvoje tiče, ispadne kao da ga uopće nema.

Xanti se prvi put spšominje 879. godine, u doba Tračkih ratova. Ime je, po jednim, dobio po kćeri Oceanusa i Tethys, a po drugim po amazonki Xanthi, jednoj od mitskih vladarica ovog područja. Kako god, u ono doba je sigurno bio zanimljiviji nego danas.