Podgora: Pod zaštitom legionara koji je zaslužio svetački oreol

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad čujem izraz „uzoriti“, makar to bilo na radiju ili tv-u, makar i ne slušao o čemu pričaju, iste sekunde shvatim da se u vijesti, reportaži, čemu god, spominje neki kardinal. Ne ide taj pridjev ni uz (nad)biskupsku čast, oni su „samo“ „preuzvišeni“ ili „ekselencija“. Podgora, drugo po veličini naselje Makarske rivijere, nema ni (nad)biskupa, ni kardinala, ali je spomenuti termin svakodnevica, i to – u ženskom rodu!

Uzorita nema svoj kardinalski grb, nije utegnuta u crnu reverendu s purpurnim dugmićima, nije dobila ni bijelu roketu, čak ni kardinalski prsten; naprotiv, potpuno je gola, zamamnih oblina, samouvjerenog izraza lica. Ruke joj, savijene u laktovima, rastegnute u stranu; bit će da, klečeći, tako je zahtjevnije, danonoćno gimnasticira i otud joj mišićave lopatice, čvrste grudi, izgleda mi trojka, i savršena guza.

Na drugoj strani, uza samo more, također se zeleni bronca; to ribar plete mrižu svoju. Mršav, ispijen, umoran i neveseo. Iako nije ni mlad, ni zgodan, a ni gol – nazire mu se šorts, a ima, bome, i „šiltericu“ – pored njega se ufotka više ljudi nego pored Uzorite, naravno samo zato što su nju smjestili u more, na hrid, a njega na obalu. Tako je, doduše, sada, dok ljeti za Uzoritu vjerojatno treba čekati red.

Treće količine dragocjene bronce potrošene su mao dalje od ribara, na obližnjem rtu čudnog imena Ijak. Riječ je o malom, od kamena zidanom svjetioniku blizu luke, koji je nekad, kao i Uzorita, stajao na hridi, do koje se dolazilo drvenim mostićem. Kad je građen lukobran, oblala je u znatnoj mjeri zasuta, a „rupa“ između kopna i svjetionika zatrpana, dapače je svjetioniku, jer i tako odavno nije u funkciji, odmaknut još dalje od mora. Da bi sve zajedno izgledalo ljepše, angažiran je akademski kipar Zlatko Čular, koji je osmislio – to je ta bronca – reljefe Gospe s malim Isusom te svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i putnika. Iako će Podgorani uglas tvrditi da „niko živ“ ne zna kad je podignut i da je jedan od najstarijih na Mediteranu, stvarno svjetionik datira nekad iz 19. stoljeća.

Druga, malo veća, ali zato simpatična laž, koju niko nigdje ne spori, iako je očita, jest da se radi o kapelici-svjetioniku, kako se se ponavlja i na info-ploči i na svim promidžbenim materijalima, kako na internetu, tako i na papiru. Kapelica bi – prebirem, evo, po značenjima riječi – trebala imati ponutricu, makar koliku, a na svjetioniku se, ustvari bi bolje bilo reći kamenom stupu, ne vide nikakva vratašca, ni tolika da bi kroz njih mogao ući mrav, a ne živ čovjek. Ući se, ako se načas prebacimo u duhovne svjetove, može jedino, molitvom ili takvim čime, u Gospino srce.

Ijak je na jednoj, a Rt svete Tekle na drugoj strani mjesta i svojevrsne su granice priobalnog pojasa Podgore. Groblje se uvijek gledalo „osnovati“ negdje na kraju sela, da se živi ne bi bez potrebe susretali s mrtvim, pa je tako urađeno i ovdje, a grobljanska crkvica stavljena je pod zaštitu svetice čije ime bi teško iko dao vlastitoj kćerki. Ona je, vidimo, kumovala je i nazivu rta.

Crkvica je tu gdje jest stajala i za srednjovjekovlja pa ne čudi što se u groblju, kao i u drugim u ovom kraju, nađe kamenih nadgrobnih ploča s mačevima i štitovima. Prvi njen spomen seže u 1626., ali ju je 41 godinu kasnije zemljotres gotovo poravnao sa zemljom. Nova je, u baroknom slogu, sazidana 1720., barem je ta godina stajala na nadvratniku iznad ulaza. Kažem stajala, jer je još jedan zemljotres, onaj što ga stariji Podgorani itekako pamte, iz 1962., još jednom pretvorio u prašinu. Sadašnja je vjerna replika i koliko god se zagledalo u svaki detalj, ne bi se reklo da nije ona originalna. Inače se s groblja fino vidi i župna crkva Gospina Uznesenja, podignuta 1964., dvije godine nakon zemljotresa koji je mnoge iz Gornje Podgore, iznad magistrale, „spustio“ prema moru. Pomalo je za nepovjerovati da ima oblik šatora i da uopće nema zvonika! Nije daleko, ali ne idemo do nje: originalnost je vrijedna stvar, ali kad je, kao u ovom slučaju, sama sebi svrha – neka, hvala i doviđenja!

Groblje je – lokalitet se zove Sutikla, što je samo inačica svetičinog imena – visoko ozidano. Nasred stepenica križ, a nekoliko metara od crkvice spomenik žrtvama komunističkog terora s imenima 18 osoba smrtno stradalih od 1942. do 1945. i sloganom „Navik on živi ki zgine pošteno“. Podgora je inače, kao i čitava Dalmacija, bila bastion partizanstva, ali, znamo, nikad ništa bijelo nije baš potpuno bijelo i obrnuto; ovakav spomenik je, taman da niko od njih 18 nije imao ni najmanjeg grijeha, naprosto bio nezamisliv, jer bi potencijalni autor postigao samo to da bi postao 19. ime na spomeniku.

Glavna znamenitost je grob, točnije nadgrobni spomenik don Mihovila Pavlinovića (1831. - 1887.), više političara, manje književnika, a mimo svega svećenika. U ono doba Dalmacija nije bila dijelom Hrvatske, a on je, kroz osnivanje Narodne stranke i na stotinu drugih načina, bio glavni borac za ujedinjenje. Prvi je, na zgražanje autonomaša, plaćenika austrijske vlasti, u Dalmatinskom saboru održao govor na hrvatskom jeziku, a na jedan organ koji nije pristojno spominjati padali su i Nijemci u Carevinskom vijeću Austro-Ugarske kad je odlučio ignorirati praksu da se zastupnici obraćaju isključivo na njemačkom. Itd, itd, moglo bi se o don Mihi do sutra pa ću samo dodati kako u franjevačkim ljetopisima nađoh i zapise o njegovim dolascima u Bosnu i Hercegovinu, i to upravo fratrima starih samostana.

Spomenik mu je, s reljefom u boji, obostrano bogato ukrašen i s natpisom ne samo u latinici nego i u uglatoj glagoljici, jedan od najmoćnijih koje ikad vidjeh na hrvatskom tlu, a Pavlinovići su ovdje očito utjecajan rod. Vidim to po skromnom grobu nekadašnjeg župnika don Milana Pavlinovića, umrlog 1962., a i po ploči koja kaže da je kompletno groblje 2020. godine uređeno iz novčane zaostavštine „pok. gospodina odvjetnika i dobročinitelja Stjepana Pavlinovića“.

Don Mihovil je – čast dobro nam znanom Slavenu Letici i rođaku mu Sveti, stožernom admiralu i prvom zapovjedniku Hrvatske ratne mornarice, te legendarnom nogometnom vrataru Srđanu Mrkušiću – daleko najpoznatiji Podgoranin. Vidljivo je to i po njegovom lijepo uređenom trgu, kojim dominira njegov spomenik visok koja tri metra. Može biti da grubo zvuči, ali mi je kudikamo životniji iznad vlastitog groba nego na trgu.

Veći je, puno veći – to je i tako zdravorazumski neusporedivo – jedino  partizanski spomenik Krila galeba, što se od zemlje prema nebu  uzdiže dvadesetak metara na jednom od brdašca iznad naselja. Autor je – već ga spomenuh u nekom od ovdašnjih putopisa, sve partizansko spomeničko je ovdje njegovo – Banjalučanin Rajko Radović, a osobno ga je  1962. otkrio najveći sin naših naroda i narodnosti, čovjek koji je bio toliko demokratki orijentiran da je predsjednik države bio svega 35 godina. Doduše, da je mogao vječno živjeti, bio bi i sad :) U Podgori je, naime, krajem 1942. utemeljena prva mornarička postaja, a početkom naredne godine i Prvi mornarički odred, što će odavde rasti, širiti se i izrasti u Jugoslavensku ratnu mornaricu, a 20. obljetnica osnutka poslužila je kao povod za otkrivanje spomenika.

Stilizirana galebova krila, simbol slobode i leta, nisu, dakako, jedino što podsjeća na antifašističku tradiciju Podgore. Začetak JRM obilježen je i spomen-pločom na jednom zidu, a istu čast zadobila je i Smotra borbenih uspjeha žena Biokovsko-neretvanskog okruga, održana 3. listopada 1943. u jednom od ovdašnjih hotela. Za takvu smotru dosad, iskreno, niti sam čuo, niti gdje naišao na nešto slično, a kako su ovdašnje žene doprinosile da su, za razliku od svih drugih sredina, zadobile poseban spomenički odgovor, ostaje da nagađamo. Umjetnički je, od antifašističkih obilježja, najuvjerljiviji lik mladog partizanskog mornara u plitkoj „pećini“ na zidu zgrade Općine. Ko je, šta je, hajd' mu ga znaj, ne piše ništa, alk sidro ispred njega i jedva čitljiva slova na ploči da je baš tu osnovan Prvi mornarički odred jamče da je riječ o nekom, imenom ili bezimenom, ko je sudjelovao u tom događaju.

Bijeli hoteli, grozomorno veliki – biznis i „šuške“ su preče od svega! – za ovako malo mjesto, kabine i tuševi na plaži ukrašeni kipovima galeba, tijesak za cijeđenje maslinova ulja, pola čamca što viri iz zida jedne od kuća uz obalu, javna česma na rivi iz 1898., sada skrivena između zgrada i više „tajna“ nego javna, ozidane i gdjegdje zagrađene rupe u stjenovitoj obali, viseće cvjetne saksije vrijednih Podgoranki... I ulica NA LUCI. Budući da je sve ispisano velikim slovima, neko će sigurno pomisliti nešto bezobrazno, u stilu „Hm, baš bih volio upoznat' tu Lucu!“ :)

Sve to ostavljamo i penjemo se prema nedavno „otkrivenim“ starim mlinicama iznad naselja. Kažem otkrivenim, jer su bile tu, pedesetak metara od zadnjih kuća, ali za njih nije mario niko živ osim ponekog čiji djedovi su sazidali neke od njih. Ima ih 23, svakoj se znaju vlasnici, i odreda su obeskrovljene ruševine. Od jednog bračnog para koji u blizini ima kuću saznasmo da su vlasnici dviju, ali i da im je pristup otežan, ne zbog kakve stijene ili razljevenog potoka, već što se mora proći kroz privatno dvorište, čiji vlasnik naprosto može zabraniti prolaz. Šta je tu kamena oklesano, pogotovo što se u nekim od mlinica i stanovalo, koliko mlinskih kola otesano! Ako općinari jednog dana obnove vodenice, bit će to izuzetna atrakcija, uz more se, a u šumi, kao da si usred kontinenta, ovakvo što nema gdje vidjeti.

Dolje, uza samo more, vidjesmo i dvometarsku „kocku“ s nazivom i dopadljivim logotipom Udruge „Sveti Vincenco“. Zašto baš Vincenco, doznat ćemo kad stignemo u Gornju Podgoru. Prije tog saznanja zastat ćemo na Batoševu guvnu, platou s česmama zalijepljenim uz visoki četverokuti stup. Kopaš cijeli dan ili skupljaš drva po biokovskom kršu, a uvečer, pogotovo momci i djevojke, na Batoševo guvno. Pogled idiličan, vidi se Podgora, a Krila galeba iz sasvim druge perspektive, prikovani za kopno, streme da uzađu na nebesa.

Sve je to tako bilo do 1962. i zemljotresa, gro stanovništva je bio ovdje, uz more samo rijetki. Otud blizu Batoševa guvna, a to je, tako je zovu, Srida sela, i velebni, dva metra visok spomenik poginulim partizanima i civilnim žrtvama fašizma, djelo akademskog kipara Ivana Mirkovića, inače Pažanina, cijenjenog u umjetničkim krugovima. Mirković je kompoziciju osmislio tako da prikazuje biokovskog partizana, jednog, dakle, od onih što su se puškama ganjali po kršu, visoko iznad mora, kako spašava ranjenog mornara. Tako su ujedinjeni „prašinari“ i „mornari“, tako su ujedinjeni „stara“ i „nova“ Podgora. Na pločama s prednje i zasnje strane također visokog postamenta, obloženog bijelim kamenom, ispisana su imena poginulih boraca, njih nekoliko desetaka, na trećoj civilnih žrtava, a na još jednoj urezan prilično patetičan tekst, gotovo standardan na sličnim mjestima.

Najveća građevina na podgorskom području, to ako zanemarimo hotele, s nekima je možda bara-bara, jest crkva Svih Svetih. Podgorsko selo je doista bilo veliko pa je, u skladu s tim, i crkva morala biti takva. Za prvu se, podignutu tristotinjak metara od ove, zna samo da se prvi put spominje 1603. te da je potpuno srušena u potresu iz 1667., a od njenog kamena uskoro je ovdje, na boljem mjestu, napravljena nova, koju su, međutim, na nišan uzeli Turci, rastjeravši svećenike i oštetivši je do neuporabljivosti. Nakon što su Turci u Makarskom primorju dobili crveni karton, sagrađena je, 1764., današnja. Da ima čak sedam baroknih oltara, od čega pet mramornih, čitamo na info-ploči; unutra ne možemo, ni u selu, kamoli oko crkve, nema živa roba, makar je cesta dobra, selo ne djeluje zapušteno, a mnoge kuće odaju dojam čestog prisustva vlasnika.

Naravno da je zemljotres 1962. nanio crkvi ogromna oštećenja, ali je 13 godina kasnije ipak temeljito obnovljena. Nije samo velika, estetika je kod naručitelja i graditelja očito igrala važnu ulogu, što se najbolje vidi na kompletnom pročelju, zvoniku i ulazima. Ali nije ni to glavno već šta je u crkvi: posmrtni ostaci svetog Vincenca! Otud onaj crno-bijeli logo u Podgori, otud je sveti Vincenco zaštitnik župe.

Priča – i to čitamo s info-ploče, ide ovako: svečeve kosti, zajedno s posudicom u kojoj je njegova osušena krv, na dar je, od pape Pija VI., 1790. godine dobio makarski kanonik provikar Ivan Josip Pavlović. Kosti i posudica „šetale“ su otad do 1831., kao da je u pitanju kakva rijetka knjiga ili kristal, od kanonika do kanonika, da bi te godine bile „spakovane“ u svečev oltar. Otada se na njegov blagdan, a to je prva nedjelja nakon Velike Gospe, ovdje, ne samo iz primorja već i iz Vrgorske krajine i Hercegovine, okupi na tisuće hodočasnika. „Dernek“ traje tri dana, jer jedno je imati neku sitnu svetačku koščicu kao relikviju, a sasvim drugo, puno više, biti 1/1 vlasnik čitavog sveca, tj. onog što je od njega ostalo.

Pored crkve još jedna duga i čvrsta katnica. Pored ulaza table s kojih doznajemo da su unutra galerija i etnološka zbirka, mada je zgrada tolika da bi u nju moglo stati nekoliko barem deset, možda i više galerija i zbirki. Šta je iza ostalih prozora, jer su i njena vrata zaključana, nećemo doznati.

Posljednja pogorska stanica nam je dopadljiva crkvica svetog Jurja u zaseoku Šuškovi. Nekom iz zaseoka očito su se u oko zadjenule srednjovjekovne crkvice na Makarskom primorju pa je ostale seljane „nagovorio“ da i oni naprave jednu takvu. Na prvu bi se, naime, pomislilo da je sazidana barem u 17. stoljeću, ako već ne prije, ali nije, nego 1891. I nju je zemljotres iz 1962. smrvio, ali je prije dvadesetak godina temeljito obnovljena u starim dimenzijama i izvornom obliku.

Kad čovjek mahne na rastanak nekom lijepom mjestu, pomalo mu bude i žao. Kad se, međutim, rastaje kao mi u Šuškovima, nečim tako izuzetnim, žal ustupi mjesto ushitu pa i zaboraviš da odlaziš.