Makarska: Podaj se pjanom vjetru života / pa nek te vije bilo kud...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neko je nekad negdje napravio onaj grafički prikaz dalmatinskih pjesama, ono u stilu more 65 posto, kamen 17 posto, maslina 10 posto, a resto je ono sitno što ostane. Vrijedi ne samo za pjesme, već i za naselja, ali su ona što su se vremenom prometnula u gradove odrasla, iskočila iz grafikona i odlučila živjeti vlastiti život.

Izvan sezone se, kad se ljudski mravinjaci raspu, to jest kad se turisti vrate svako u svoju naboranu i neizvjesnu svakodnevicu, ipak donekle dade primijetiti ono davnašnje, mada će sve to nestati s prvim fureštima kao blago što ga bjegunac užurbano zakopava da mu se nikad više ne vrati.

O Makarskoj, čak i ako o njoj nikad nismo pročitali ni retka, svi znamo sve, jer šta, bolan, čitali, sunčali se i kupali! :) To što od sunčanja i kupanja, možda – Bože im oprosti! – i od motrenja golosisih mladica, džaba što je toliki da se vidi sa svake plaže, nismo imali vremena trknuti pozdraviti se s ogromnim svetim Petrom tamo negdje gdje grad nestaje, a odmjenjuju ga strmopute hridi, ne igra neku posebnu ulogu; čim opet, na godinu, osvanemo u Makarskoj, otići ćemo dodirnuti ključ od rajskog ulaza u njegovoj brončanoj ručerdi.

Makarska u sezoni nema kad spavati, a nesanica se nekad mora nadoknaditi i, naravno, ona ko zaklana, jedva ponekad trepnuvši, spava izvan sezone, sanjajući, što bi drugo, još više furešta koji će donijeti još više para. Veljača je, noću dere bura, i nas dvoje smo, izgleda nam, jedini turisti, osim ako računamo uznositog mladog gospodina u šorcu pogleda ustremljenog k nebu – u Bosni bi rekli „dig'o glavu k'o svatovski vranac“ – i dragu mu u kupaćem kostimu, čiju guzu, makar je prevruće, grije njegova lijeva šaka. Muškarac je, dakako, ipak domaći, „galeb“, djevojka je strankinja. Ostalo onda nema potrebe objašnjavati. Jedna dojka joj se – to ja tako da ispadnem fin – poput Julijine u Veroni, izlizala od dodira prolaznika i postala zlatna. „Spomenik turistu“ na rivi izradio je 2006. godine kipar Nikola Šanjek.

Jedini kupač u veljači nalazi se dvjestotinjak metara dalje i kupa se na obali, u kamenoj gromadi, iz koje mu – i kipovi moraju disati – viri brončano lice, laktovi, stopala i stomačić. Da sam ja bio model, s obzirom na veličinu mog stomaka, spomenik bi bio skuplji, trebalo bi puno više bronce :) Iste godine kad je Šanjek vajao obline ono dvoje turista, kupača je gladio kolega mu Ivica Šoda Cotić.

Ko zna zašto i kakva je to kombinacija, nama baš i nije, ali se odmah uz kupača ustobočio i stup za zastavu s lavom svetog Marka, ondašnjim mletačkim grbom, iz 1767. godine. Izvorno je stajao na gradskom trgu i sigurno bi se, ako stjegovi imaju osjećaje, bolje osjećao na svom stoljetnom mjestu.

Gradskim trgom odavno suvereno vlada jedan pjesnik, fra Andrija Kačić Miošić, o kome se raspisah nedavno, u putopiščiću iz Zaostroga, pa da se ne ponavljam. Uostalom, dosta reći to da je njegov „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, desetljećima nakon što se pojavio, 1756., po čitanosti u Dalmaciji stajao odmah iza Biblije. Ni sveti Marko mu, uzalud mu sav sjaj svetačkog oreola, „čin“ apostola i usto evanđelista, a i crkva, štoviše konkatedrala, iza Pjesnikovih leđa, ne može ni „opepeliti“; ipak su čuđenje u svijetu pjesnici. Usput, crkva je zidana istih godina tijekom kojih je Pjesnik zidao „Razgovor ugodni...“, samo što ju je makarski Biskup Stjepan Blašković stigao posvetiti godinu prije nego je neznani venecijanski tiskar posložio zadnje slovo Kačićevih pjesama i pritisnuo presu.

Kasnobarokna česma je (1775.) za jednu ljudsku mladost mlađa od crkve i pjesama pa neka su joj pribavili i tri bakrena maskerona i uglavili ih iznad kamenice, plus dva grba, po slavi pjesnike niko nikad neće stići. Za kvake na ulaznim vratima crkve uhvatićemo jedne od tri večeri provedene u Makarskoj, sudjelovati u misi, a potom, kad se narod raziđe, pomno promotriti barokne oltare, uključujući, dakako, i onaj zaštitnika grada i Makarske biskupije, svetog Klementa, u kome su i svečeve kosti, donesene 1725. iz rimskih katakombi, i zaviriti u onosvjetske svetačke poglede. Eto, šta bi onom mletačkom stijegu falilo u takvom društvu?!

Jedan drugi Pjesnik, rođenjem Vrgorčanin, izborom stanovnik Svijeta, imenom Augustin, prezimenom Ujević, a svima znan kao Tin, zaslužio je, po nama, bolje mjesto, ako već ne dobro kao Kačićevo, jer drugog takvog nema, onda sljedeće po „dobrini“. Jest da je, za razliku od Kačića, od onih „iza brda“, s druge strane, i to podaleko, od Biokova, ali je pjesničko čudo i oko toga nema zbora. Jest da je i trg nazvan njegovim imenom, ali je „u drugoj liniji“ od rive. Zatekli smo ga dok je još jednom pregledao stoput pregledanu pjesmu „Igračka vjetrova“. Osamljen, kao što je svaki pravi pjesnik od dana kad uzna da je to pa do smrti i nismo mu željeli kvariti nedjeljni dan, dosadnih turista mu je preko glave cijelog ljeta, pa proeglesnisasmo s njim tek koju minuticu. Podaj se pjanom vjetru života / pa nek te vije bilo kud / pusti ko listak neka te mota u ludi polet, vihor lud. Tako nam iščita, ko bi znao zašto samo drugu strofu, valjda mu nešto sumnjivo, i još priupita „Može l' ovo proć'?“ Jok, eto, i ne može :)

Inače smo smješteni blizu rive, taman preko puta Ljetnog kina; da je ljeto, filmove bismo mogli gledati s terase, ako bi nas ljeti ta terasa uopće zapala. Zato nas, osim povremenih naleta bure, ništa ne košta, pogotovo u svakovečernjim šetnjama rivom, smišljati vlastite filmove. Ko nam, recimo, brani da zamislimo kako se jedne lipanjske zore 1838. saski kralj Friedrich August II. iz Makarske penje uz biokovske vrleti i zamalo se, kao svaki strastveni ljubitelj botanike i svega joj srodnog, divi sunovratu i klekovini. Imamo mašte i za mnogo ranija vremena pa možemo skočiti u, naprimjer, 1497. godinu i već vidimo raštrkanu mletačku odstupnicu u paničnom bijegu te Skender-pašu kako na punokrvnoj bedeviji ujahuje na današnju rivu.

Pa ako je mana što od takvog čega nisu ostali nikakvi tragovi, prilagodit ćemo se. Drugom oku to možda izmiče, ali mi, kad želimo, vidimo sve. Žedne podbiokovske ratare što su taman spustili na obalu kako se s konjima tiskaju oko česme blizu današnjeg hotela „Biokovo“, zalizuju kosu, pa žure prema crkvi svetog Filipa, nestrpljivi da pogledaju na sat na njenom zvoniku; kao, mogu, ne dao Bog i svi sveci, zakasniti, mada je – čuli bi da je zvonilo – do mise ostalo još barem kvarat sata. Naklonit će se pored groba biskupa Blaškovića i utopiti se u neki od malo djelića slobodonog zida, da, ako ikako može, ostanu neprimjetni.

Neki drugi, u sijedu vlas isti onim prvima, više vole u samostansku crkvu, na drugom kraju grada, pogotovo ako film odmotavamo, recimo, početkom 18. stoljeća. Pažljivo stupaju preko grobnih ploča, usput uzalud pokušavajući naći zeru smisla u čudnim znakovima koje fratri zovu slovima i slažu ih u knjige. Neće, kao mi danas, vidjeti spomenik fratru-učitelju, križni put u nekoj čudnoj tehnici, ni tisuće šarenih kamenčića od kojih je složen upečatljiv oltarni mozaik, ali se hoće po stoti put diviti vitkom zvoniku i nikad se ne složiti oko toga na koga od suseljana sliče one glave na njemu, potom se bezglasno izjadati svom, narodskom svetom Anti u njegovoj kapelici, nakloniti se pred kamenim oltarom i upijati svaku riječ propovijedi što je fratar gromko niže s kamene propovjedaonice.

Ako skočimo koje desetljeće naprijed, vidjet ćemo klesara kako urezuje godinu 1762. na nadvratniku samostanskog ulaza, a ako je skok širok svega nekoliko desetljeća, u samostanu svete Marije će nas, umjesto bosih fratara, dočekati prestarjeli liječnik i mlada medicinska sestra – socijalistička „narodna“ vlast je, naime, zaključila da fratri mogu i bez svojih ćelija i pretvorila ga u ambulantu. Kad bismo onim što prije 300 godina dođoše na misu spomenuli da je tu sad i Malakološki muzej, tu bi tek nastala zbrka: „Ma-ko-la-...šta, šta?!“ Nije lako uletjeti u bilo kakav vremeplov, kamoli filmski, mogu te, recimo, ako se zadesiš na nemjestu i u nevrijeme, usred Makarske zgrabiti Turci i prodati te u roblje pa ćeš i sudnji dan dočekati veslajući na galiji,.

Čijoj su mašti sva ta silna stoljeća predaleko, a u maglovitim odbljescima (ne)djela i Mlečana, i Turaka i fratara nalazi gotovo samo patetiku, možda „padne“ na nogomet. Blizu sportskog centra može se probati oteti loptu Alenu Bokšiću, doduše samo s velikog panoa. „Igrao sam za Hajduk i još neke manje klubove“, legendarna je njegova izreka, naravno, sarkastična i još štokakva, budući da je – ko je zaboravio, podsjetit će ga podaci s panoa – „krpenjaču“ šutao i trofeje osvajao u dresovima „Marseillea“, „Juventusa“ i Lazija“.

Sve se to izdešavalo neposredno prije, tijekom i nakon Domovinskog rata, a svakom ko ga je doživio i preživio filmovi se katkad sigurno odmotaju sami. U parku blizu spomenika s imenima 25 poginulih pripadnika 156. brigade Hrvatske vojske biste velikana dr. Ante Starčevića, dr. fra Jure Radića i don Mihe Pavlinovića. Pokušavam uz njih zamisliti Andreja Plenkovića ili Njonju Jandrokovića, ali to je kao kad bih pored Johna Lennona postavilo Micu Trofrtaljku.

Naravno da ćemo – ono u uvodu se odnosilo na neke druge i drugačije od nas – prošetati do onog visokog i krupnog kipa svetog Petra na poluotoku Sveti Petar i posjetiti drevnu crkvu svetog Petra. Penjući se prema njegovim bosim nogama, naići ćemo na one lance i katance vječne ljubavi. Da li se ikad iko, nakon što „vječna ljubav“ ishlapi ili pukne, vrati s kliještima u džepu, otfikariti katanac? Usput nam se s fino osmišljene table daje na znanje da smo već kročili na tematsku pješačko-biciklističku stazu nazvanu „Tragom Antuna Gojaka“. Poznati makarski slikar je inspiraciju često nalazio ovdje, gdje taktove mjere morski valovi, a note redaju zrikavci i ptice iz okolne šume. 

Sveti Petar i sveti Petar nas dočekuju raširenih ruku, makar je ovog drugog dosad sigurno zaboljela desna ruka od onog teških ključa koje mu osobno povjeri Isus Krist. Može bit', doduše, da ih noću, kad Makarsku, šumu i more prekrije mrak, bar načas spusti na hrid i razgiba desnicu. Izvajao ga je zagrebački kipar Tomislav Kršnjavi. U blagom pokretu, zamišljenog, možda i malkice zabrinutog, jer valja mu, osim što rajska vrata danonoćno drži zapriječena za nepoćudne, skrbiti i za ribare, pekare, mesare, urare, postolare, brodo- i mostograditelje te za bulumentu gladnih i nemoćnih, kamoli gdje su sva ona mjesta po bijelom svijetu koji su ga – sigurica, ipak je prvi među apostolima – odabrali za zaštitnika. Da nije toliko prezaposlen, vjerujem da bi bio nasmiješen, jer odavde je pogled na grad bez premca.

Ko okrene leđa leđima sveca, zamalo će naići na tvrđavski zid s vrlo lijepo izvedenim i ukrašenim lučnim ulazom. Da sad počnem – mjesto je za to naprosto idealno – o tome ko je tu sve zidao, lakše bi bilo okrenuti priču pa navesti ko nije. Možda samo napomenuti da su prvi zidari bili Ardijejci, pripadnici jednog od najmoćnijih ilirskih plemena, a najviše kamena su otesali Rimljani. Nepravilni četverokut zida poklapa najviši, prilično ravan dio brda, a unutra je na sve strane raskopano i ispresijecano niskim ostacima zidova. Od svega što su arheolozi našli u kamenitim sondama i što će tek naći – lako je shvatiti koliku važnost je brdašce imalo za grad ispod njega – bez sumnje bi se mogla napraviti fina muzejska zbirka. Možda ovdje jednom osvane poseban muzej, i to u arheološkom parku, a dotad bi svima koji zagaze stopama Antuna Gojana ipak trebalo servirati kakvu tablu s barem najosnovnijim podacima. Što se tiče nas, vidimo i to, i rimske zgrade unutar zidina, i okršaje Rimljana s Gotima, i Mlečane što su se primakli pod okriljem noći, ali ih je turska straža na vrijeme spazila, čak i neizvjesnost koja će Makarane ostaviti budnim do zore, pa i narednih nekoliko noći.

Trenutno je jedina građevina u četverokutu crkva svetog Petra, podignuta, smatra se, nekad u 15. stoljeću, i to na temeljima kasnoantičke i ranosrednjovjekovne predšasnice. Sad bih mogao ispraviti samog sebe, budući da je ova pred čiju smo bjelinu kročili sazidana tek prije 32 godine, ali time ne bih pobio ono prvo. Duga priča, nešto kao ona opcija veze nazvana „komplicirano“. Zna se da je na početku bila gotička, da bi je tristotinjak godina kasnije „premetnuli“ u barok. „Durala“ je do 1962. i velikog zemljotresa, a njegov strašni udar je „narodnoj vlasti“ došao „k'o kec na desetku“: umjesto da je obnovi, vlast ju je, i to na Veliki petak naredne godine, dok je sav vjernički narod, pobožno slušajući i zamišljajući Muku Isusovu, bio u crkvama, minirala i do kraja srušila, a ostatke strojevima pobacala u more. Ponešto je ipak nađeno, pa su tako dijelovi prozora, vrata i trijumfalnog luka uklopljeni u, kako negdje pročitah, faksimil stare crkve.

Mir, dakle, apsolutni mir. Ali se tri kilometra od grada našlo još mirnije od apsolutnog. Svetište Vepric mjesto je gdje katolički vjernici dolaze doslovno svakodnevno i od ranog jutra do mrklog mraka nemoguće ga je vidjeti pustog.

Do 1908. godine Vepric ie po čemu nije bio drugačiji od okolnog terena: jedna plitka špiljica, ustvari više pripećak, kakvih se nađe i drugdje u morskom pojasu, šuma, potočić i nepregledno raslinje. Bog zna ko je ondašnjem splitsko-makarskom biskupu dr. Juraju Cariću (1867. - 1921.) šapnuo da bi se teren mogao fino urediti, što 'no se kaže, „na slavu Božju“. Ko god bio, biskup ga je poslušao, dao raskrčiti teren i, po uzoru na svetište u Lourdesu, prilagoditi špilju za održavanje mise. Tu, dakako, nije stao, dok ga u svetištu nisu i pokopali, a ni njegovi nasljednici, pa je Vepric danas prostrani kompleks koji sadrži sve potrebno jednom svetištu, u ponečemu možda i više od toga.

Iako se prostire takoreći uz magistralu, svetište, ko zna kako, „odbija“ sve suvišne zvukove pa čujemo samo škriputanje pijeska ispod nogu, a nakon što se približimo nekima od posjetitelja, i šuštave afrikate bezbrojnih Očenaša i Zdravomarija. Dolaznike raširenih ruku dočekuje brončani Gabriel, pretpostavljam sveti, jer to ne piše već samo ime, a ni ne primijeti ga, sva zanesena molitvom, pogleda uprtog u nebesa,  Bernadette Soubirous, redovnica, lurdska vidjelica i kasnija svetica, u nas znana kao sveta Bernardica, kojoj se Gospa 1858. kkazala 18 puta. Malo dalje je i Isus sa svojim srcem u ruci; lice mu čudno, ni slično nigdje ne vidjeh, kipar se, izgleda mi, malo previše zaigrao. Ukratko, baš i ne sliči Isusu.

Lijevo je kapelica, također u špilji, misa se služi svakog dana, a stijena je dijelom prekrivena šarenilom mozaika. Gospa na jednoj, sveti Leopold Bogdan Mandić na drugoj strani. U kutu kutu nešto kao knjiga dojmova, ispunjena bojažljivo ispisanim riječima molitvi i vapaja, uglavnom za ozdravljenje onih koji ispisaše slova ili članova njihovih obitelji. I zahvala, a još više ih je na mramornim pločama poredanim između natkrivenog oltara i onog Carićevog, u špilji. Pored špilje Bernardicine slike s Gospinim porukama na hrvatskom i engleskom, u stijeni Gospa. Ono što rekoh da je štočega možda i previše odnosi se na natpise na pločama; kao da je svako kod Gospe htio zaraditi kredit ili komadom mramora i lijepom riječju uplatiti predujam za raj.

Da je ovo sve, ne bi bilo malo, ali nije ni izbliza. Koliko god se za vladavine crvene petokrake stajalo u mjestu, toliko se, i još više, nadoknadilo nakon što je ona poslana u ropotarnicu povijesti. Sada je teško razabrati kad je šta podignuto, ali su gdjegdje one ploče ipak od pomoći, pa, recimo, s jedne čitamo da je Spomenik Svete godine, prije poznat kao Spomenik dalmatinskim vojnicima, meštrovićevska kula-obelisk iznad ravnog dijela svetišta, podignut 1933., u spomen 75. godišnjice lurdskih ukazanja. Gore, na brdu, još jedna kula, sada bez natpisa, i široki podzidani plato s velikim raspelom. Dalje ne idemo, ali  je vidljivo da je okolo nadaleko uređeno.

Bočno od svetišta kompleks zgrada, očito prilično nov, što će reći da je sagrađen nekad nakon raspada Jugoslavije. Tu se održavaju duhovne vježbe, seminari i razni drugi skupovi. Na najbližoj svetištu još jedan višemetarski mozaik bosonogog Isusa u zlatnom ogrtaču. „Baca“ mi na Bizant. Ispod središnjeg djela svetišta križni put, odozgo se vidi samo početak. Uokolo ispovjedaonice nalik seoskim autobusnim stanicama, samo povezane u niz. Šta je tu grijeha istovareno!

Mi svoje odnosimo nazad, ali računamo da ih je djelić, makar tanak kao skrama na ogrebotini, ako već ne mnogo više, ishlapio, otpuhan. Mir što smo ga osjećali cijelo vrijeme najbolje bi bilo, da se kako može, spakovati u ruksake i ponijeti; nek' nam se nađe.