Koper: Kroz Vrata Muda do stotinu čuda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Kopru sam prvi i jedini put bio prije godinu i pol, nakratko, tek toliko da prođem novim dijelom grada. Široke avenije, besprijekorno uređene i prostrane zelene površine, sjajne poslovne zgrade pune inoxa i stakla,  sve kao kao u kakvom velegradu.

Stara povijesna jezgra vješto se skrila iza jedne od avenija i da gradovi mogu igrati ćorabake, oni koji bi tražili stari Koper našli bi se na stotinu muka. Ipak ne bi, jer ga odaje visoki zvonik katedrale, pa na kraju bude nalik onom kad se dijete sakrije u neki „budžak“ iz kojeg mu izviri crvena kapica.

Tako i stari Koper. U koji se – pazi sad! – ulazi kroz – Vrata Muda! :-O Ma jok, nisam bezobrazan već se glavna gradska vrata, jedna od nekadašnjih 12, sagrađena 1516. godine, službeno zovu Porta della Muda ili Vrata Muda! Izabela i Anja, djelatnice turističkog ureda, s osmijehom mi – bit će da nisam prvi koji se ibreti – pokušavaju objasniti da je naziv nastao od nekog starog talijanskog izraza koji označava ulaznicu odnosno naknadu, „mito“, koje se plaćalo za ulaz u grad. Ono što je, dakle, Mitnica u Vukovaru, ovdje je, da oprostite - Muda :-O

Inače su izvedena dopadljivo, u formi slavoluka s plitkim pilastrom i trokutastim zabatom, a ukrašena su, osim ostalog, i to i iznutra i izvana, personifikacijom Sunca, simbola grada, koji zauzuima središnje mjesto i na gradskom grbu i zastavi, te, naravno, mletačkim lavovima, a osnovu pilastra čini lavlja griva. Uz glavna stoje i pomoćna vrata zvana Posterla ili Porta dei Soccorsi (Vrata od reljefa), sagrađena naknadno, nakon što se ispostavilo kako je promet toliki da su Vrata Muda nedovoljna za normalnu ulazno-izlaznu komunikaciju.

Vrata su samo dio nekadašnjih gradskih zidina, sada tek djelomično sačuvanih, a iza njih, u unutrašnjosti grada, putnika je, ne bez razloga, dočekivala česma s likom muškarca iz čijih usta teče spasonosna voda; „kvočke“ iznad očiju mu k'o šake, toliko je namrgođen, a na glavi nešto nalik turbanu, pretpostavljam dio mletačke vojne odore.

Prvi na redu je Prešernov trg i, na njemu, osmostrana barokna Fontana Da Ponte. Od svog današnjeg posjetititelja, tj. od mene, starija je točno 300 godina, pa sad – ko zna, zna :) Inače je tu, na Prešernovom trgu, završavao akvedukt kojim se grad s obližnjih brda pojio vodom. Iako su i druge obitelji dale bogate priloge, pa su im, za zahvalu, na fontanu urezani obiteljski grbovi, glavni inicijator je bio podest Lorenzo Da Ponte, pa po njemu nosi naziv i danas. Iznad fontane stoji lúk s balustradom, simbol mosta, ukrašen sa četirima piramidama s kuglama na vrhovima. Otkud most na fontani? Naravno, ako je fontanu dao podići jedan da Ponte, sve je jasno, ponte = most. Ispod lúka isklesana neka čudna božanstva, bit će da imaju veze s vodom, čim im voda teče iz usta. Grbovi obitelji donatora isklesani su na 15 stupova koji su – danas takvo objašnjenje izgleda nestvarno – priječili da fontani priđu krave i konji.

Na Prešernovom trgu je i crkva nama potpuno nepoznatog svetog Basa, nekadašnji hospicij još jednog nepoznatog, svetog Nazarija, u nekoj inačici podignuta još krajem 11. stoljeća. Za blagdanske dane trg je dobio još jedan ukras, metalnu kočiju nalik diližansi u koju se svako malo veru sva djeca koja naiđu, a onda ću, naravno, i ja :) Inače se moći svetog Nazarija, po legendi prvog ovdašnjeg biskupa, čuvaju u bijelom mramornom sarkofagu u koperskoj katedrali.

Imalo bi se šta vidjeti na prilazima glavnom gradskom trgu, nazvanom po maršalu Titu, ali to ću kasnije, kad „izgustiram“ najljepši dio starog grada. Odvajkada je to, valjda još otkad su iskopani prvi temelji neke zgrade, središte grada, a današnji izgled uglavnom je dobilo tijekom mletačke vladavine. Mletačka klasika: katedrala, pretorska palača i lođa, u Kopru, ustvari, dvije. Kažem ono „uglavnom“ jer se u zimsko doba nasred trga instalira klizalište pa čitav trg izgleda drugačije nego inače. Na klizalištu samo Dorina, tako se, naime, „čokoladno“, zove djevojka koja izdaje klizaljke, kacige i ostalu opremu. Bit će, kaže, djece za sat-dva, ako baš želim i takve fotografije. Tako i bî: male Slovenke i Slovenci – ne kao što je kod nas, u rijetkim mjestima gdje naprave klizališta, da svak „leti“ na svoju stranu – uredno kližu ukrug i niko nikom ni najmanje ne zasmeta.

Fino je vidjeti veselu dječurliju na klizaljkama, ali mi klizalište, po slovenski drsališče, iz jednog kuta zaklanja donji dio zvonika, iz drugog dobar dio pretorske palače, iz trećeg lođu i crkvu :( Pretorska palača je, osnosno njeno pročelje, izložbeni „pano“ sa barem 30 grbova, poprsja i natpisa. Unutra je turistički ured, najprostraniji od svih koje ikad vidjeh, tamo mi mnogo što objasniše ljubazne Izabela i Anja, sada su one koparske pretorice :). Do prostora za vlastiti grb na lođi, onoj velikoj, podignutoj, dakako, u stilu venecijanske gotike, očito je bilo puno teže doći, svega su četiri. I, naravno, na najboljem mjestu, nezaobilazni lav. U lođi caffe istoimnenog naziva s lijepom baštom. Punom, sunčaju se i uživaju, a pojma nemaju da sam danas ja naručio sunce u Kopru :)

Prilično je ukrasa i na zgradi lijevo od pretorske palače i lođe, tu su svoj doprinos dali čak i oni iz socijalističke vlasti: pod parolom „Zemlja kmetom“, isklesanoj i na talijanskom jezilku, prikazan je orač s plugom koji tegle volovi. Skladno i lijepo, u istom stilu kao ploče postavljene stoljećima prije. Desno, na katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, da se i ne govori, naravno da se za pet stoljeća sabralo mnogo. Prazna je jedino mala lođa, izgleda da je započela njena obnova, mada je sve savršeno uredno; kod nas bi, da nekim slučajem imamo venecijanskih lođa, k'o da vidim, bile razbacane daske i poderane vreće od cementa. Na slobodnom dijelu trg, blizu šterne, jedne od barem petnaestak u starom gradu, montira se pozornica, a plakat kaže da će članovi Družinskog gledališča „Kolenc“ danas izvesti predstavu za djecu „Kraljična na zrnu graha“. Dok dečki obavljaju posljednje pripreme, kraljična oliti princeza sjedi sa strane i puši.

U katedrali ću prispjeti pravo na misu. Dok gledam sigurno nekoliko stotina vjernika kako mole, slobodno mjesto se jedva može naći, pada mi na um kako nas mediji i pojedini „novinari“ i „intelektualci“ uporno, gotovo svakodnevno bombardiraju tezom kako u bogomolje, moliti se, idu i u bogove, svece i slične „gluposti“ vjeruju samo oni „zaostali u srednjem vijeku“. I kontam: C c c, jesu ovi Slovenci zaostao narod! :)

Sat-dva kasnije isto se ponavlja i u crkvi franjevačkog samostana svete Ane: iako sam jednog od fratara pitao za dozvolu da napravim koju fotografiju, prestajem kad vidim koliko ljudi u kratkom vremenu ulazi u crkvu, nema smisla da smetam i da se sudaramo. U samostanu je, zanimljivo, smješten i Studenstski dom „Sidro“, a nekoliko detaljčića iz crkve ne mogu ne spomenuti: recimo isuviše mladi sveti Anto, pretpostavljam jer u ruci drži ljiljane, obučen u pravi, platneni fratarski habit, neko mu je nekad polomio kažiprst i mali prst, a takav je, u pravom habitu, i jedan od svetaca u niši blizu stropa, pa još jedan sveti Anto što leži u grobu sa svetačkom aureolom oko glave, pa dva „izloga“ prastarih, uglavnom srebrenih zavjetnih darova, pa iznimno zanimljiv glavni oltar, a ni pomoćni ne zaostaju puno, i na kraju sveprisutno štovanje fra Atanazija Kocjančiča (1911.-1996.), pokopanog u grobnici ispod kora.

S druge strane je činjenica da crkava u Kopru ima puno više nego je potrebno. Uglavnom su građene u neka prilično davna vremena, kad je gradnja crkve za pojedine crkvene redove bila stvar pestiža, a ne neke posebne potrebe. Ja ih vidjeh barem desetak, od već spomenutih, preko nekih bez table, za mene, dakle, bezimenih, recimo u Ulici Srečka Kumara, pa do kapele, ustvari povelike crkve Majke Božje Karmelske iz 12. stoljeća, uz koju je doslovno „zalijepljena“ nešto malo mlađa katedrala. Ova crkva ima i nekoliko moćnih vanjskih ukrasa, među ostalim i obojene grbove te latinske natpise, kao i, iznad ulaza, kameni kipić Gospe okružene djecom, vjerojatno sačuvan još iz vremena gradnje.

Neke su, odavno ne služeći svrsi, promijenile funkciju pa je, primjerice, crkvica svetog Jakova iz 14. stoljeća, koja na sjevernom zidu i sad čuva dva ulomka predromaničke plastike od starije građevine, sa zvonikom u formi male kule, sjedište i vježbalište koparskog puhačkog orkestra, dok su u crkvi i samostanu svete Klare iz 14. stoljeća na Caprilama, blizu gradskog središta, trenutno smješteni Srednja ekonomska škola i odnosno Pokrajinski arhiv, koji djeluje ni više ni manje već u samoj crkvi. Inače u samostanskom dvorištu stoji veliki kip grofa Ivana od Kopra (1776.-1831.), grčkog političara i diplomata, bivšeg ruskog ministra vanjskih poslova i prvog šefa neovisne Grčke. Zato je ime na spomeniku ispisano i grčkim alfabetom. Odakle jedan takav lik u Kopru? Otud što je njegov otac, rodom iz Kopra, dobar dio života, kao predstavnik Mletačke republike, proveo u Grčkoj, pa je i prezime ostalo Capodistrias. Talijanski naziv Kopra i danas glasi Capodistria, od Caput Histriae, odnosno glavni grad Istre.

Na otoku na kojem se nalazio Koper, a otok je tek u novije vrijeme spojen s kopnom, postojalo je čak osam samostana različitih redova, šest muških i dva ženska.

Na stranu sve, ali je vrlo posebna priča ona o kapucinskoj crkvi, sagrađenoj 1621. godine. U vrijeme Jugoslavije su, naime, u Koper, jedinu slovensku luku, počeli doseljavati i brojni pravoslavci, ponajprije Srbi. Imali su potrebu za svojom bogomoljom, ali su prilike, posebno gospodarske, bile takve da je bilo nemoguće sakupiti novac za kupovinu placa i gradnju crkve, pogotovo u gradu. Videći to, reagirali su čelni ljudi koperske katoličke biskupije i – prije više od 30 godina – odlučili svojoj kršćanskoj braći pravoslavcima dati na upotrebu samostansku kapucinsku crkvu svete Marte. Sada je to crkva svetog Save sa finim ikonostasom i svim drugim što treba jedna pravoslavna crkva. Sve mi to priča starješina crkve, pop Toma Ćirković, rođeni Brčak, koji u Kopru živi i radi već 34 godine, s neskrivenim ponosom napominjući da je svoje stado doslovno sakupljao idući od kuće do kuće. Danas parohija broji 934 srpskopravoslavne obitelji, a na širem gradskom području djeluju još dvije manje parohije. U moru praznih i već poprilično bajatih priča o potrebi ekumenizma, koparski primjer doista djeluje posebno. I još jedna sitnica: jedan od automobila parkiranih blizu crkve, mali plavi „chevrolet aveo“, ima registraciju KP ZVEZDA :)

Još puno zanimljivog ima po Kopru, što bi se reklo, stotinu čuda. Spomenuh puno šterni; neke, primjerice one na Trgu Brolo, bogato su ukrašene i imaju latinske natpise. U uskoj uličici nedaleko od njih stoji prekrasna zgrada Glazbene škole, prekoputa je biskupski dvor, do njega središnja gradska knjižnica „Srečko Vilhar“, a na drugoj strani nevjerojatna zgrada žitnog skladišta, kod Mlečana zvanog fontik, koja kao da je sad stigla iz same Venecije: grbovi i natpisi u milimetar pravilno raspoređeni, prostor popunjen, mjesto, dakle, ko je jamio – jamio :) I okolne zgrade dopadljive, ali se ipak ne mogu uspoređivati s fontikom. Nasred trga maslina u betonskom krugu. Uz nju nema nikakve table, nije stara kao one na Brijunima ili u Baru, al' polako, Slovenci su uvijek bili strpljivi, sačekat će oni koje stoljeće da njihova maslina stigne barsku i brijunsku :) Pa Carpacciov trg s tavernom, nekadašnjim skladištem soli, prekrasnom šternom, stupom svetog Justina i slikarevom kućom; jedni tvrde da je rodna, drugi da uopće nije rođen u Kopru već u Veneciji. Vrijedna je i akcija „Muzej na ulici“, u sklopu koje se malim zelenim panoima, postavljenim na desecima mjesta u gradu, građanstvu i turistima pokušava približiti sve što na bilo koji način ima veze s Koprom i okolinom.

Posebna priča su i palače, među kojim su se meni najviše dopale venecijanskogotičke, neke bezimene, neke „imene“. Najljepša je prilično mala Hiža De Rin, mada su puno poznatije Tarsia, Almerigogna ili Belgramoni-Tacco. Bukadar je simpatičnih lučnih prolaza, kapija i atrija, a i prilično kipova. Među kojima mi s je najupečatljiviji onaj u parku kod zgrade gradske uprave, Piera Paola Vergerija (1498.-1565.), protestantskog reformatora koji je najprije „ratovao“ protiv slovenskog mu kolege Primoža Trubara, a onda „okrenuo ćurak naopako“ i bio mu jedan od glavnih suradnika.

Zanimljiv mi je i ulični oltar blizu kapele Gospe Pomoraca u ulici Bošadraga, kod Izolskih vrata, odnosno kapije kojom je vodio put ka susjednoj Izoli. Od vrata nije ostalo ništa, tek još jedan mletalki lav na zidu zgrade uz koju je kapija bila vezana, kao ni od nekadašnje crkve koja je stajala do ulaza. Osim oltara koji je, pretpostavlja se, nakon što je 1826. godine odlučeno da i crkva bude srušena, iznesen na ulicu, gdje stoji i danas. E sad, s oltara gleda neka ljepotica u dugoj bijeloj haljini, s morskom zvijezdom u ruci, nimalo nalik Gospi ili kakvoj svetici, pa nisam baš pametan: produžiti ili  stati i pomoliti se, pitanje je sad?! :)