Marbach, grad svetog bogočovjeka Friedricha Schillera

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Marbach am Neckar, tako službeno glasi naziv gradića desetak kilometara udaljenog od Ludwigsburga i dvaput toliko od Stuttgarta. U sjeni dvaju velikih gradova sâm nikad nije postao velik, a po mnogo čemu je očito da oni koji njime upravljali nikad nisu previše marili za to. Za velike svjetske gradove svi znaju i zbog velikog broja stanovnika, dok mali za takvo što moraju imati nešto posebno. Marbach ima – rodno je mjesto jednog od najvećih njemačkih i svjetskih pjesnika, Friedricha Schillera.

Povijest ovdje počinje još u rimsko doba, kada je rijeka Neckar postala granicom Rimskog carstva, a sam gradić začet je 700. godine, izgradnjom franačkog dvora, oko koga se dalje širio. Debelim, i danas sačuvanim zidinama opasan je već u 12. stoljeću, a dodatno su utvrđene nakon što je grad 1693. godine napadnut od Francuza i dobrano porušen. Gradska jezgra nije velika, tristotinjak metara je široka i isto toliko duga. Od središta se naselje obara ka rijeci. U utvrđeni grad se ulazilo kroz troja vrata, a 1847. je kroz zidine otvoren i četvrti ulaz, zbog toga (graben = kopati) nazvan Grabentor, na koji je, vidjet ću kasnije, je postavljen i sunčani sat. Osim kapija, od starog grada su sačuvane i brojne kuće, uključujući i vijećnicu, sazidanu krajem 18. stoljeća, kao i nekoliko malih tornjeva, ali je glavna građevina 40 metara visoki Oberer Torturm ili Gornja vrata.

Sve počinje odatle i završava tu, barem kad je riječ o nekadašnjem ustroju grada. Danas se, međutim, turisti – na godišnjoj razini ih je nekoliko puta više nego stanovnika – zaustave pred tornjem, pogledaju dva šarena grba grada i obijesnu orlušinu ispod njih, prođu ispod gotičkog luka, potom, s druge strane, vide spomenik sa imenima stotina stanovnika grada poginulih u Velikom ratu, poneki možda i salutira uniformiranom namrgođenom dvojcu, pa produže prema rodnoj kući Friedricha Schillera. Čudno, ali najljepša slika tornja nije visoko u oblacima već ispod jednog od starogradskih lukova, iznad firme jedne turističke agencije.

Ko je naumio baš tamo, morat će suspregnuti znatiželju i očinjem vidu narediti da previše ne stranja, budući da se usput, u nekoliko stotina metara do mjesta gdje je zakmečao veliki pjesnik, ima vidjeti svašta nešto zanimljivo. Ko, pak, ne žuri, tȁ neće kuća pobjeći :) sigurno će najprije svratiti u crkvu svetog Vendelina, odmah do kule, staru gotovo 600 godina, ali ne da bi se pomolio Bogu i bogovima; crkva je, naime, pretvorena u knjižaru pa su u nekadašnjem svetištu, tamo gdje je stajao glavni oltar, izložene knjige. Ima ih i u nišama u kojim su nekad bili pohranjeni kaleži s misnim vinom te posudice s hostijama za pričest, a i na koru, odakle su nekad odjekivali crkveni napjevi.

S druge strane trga su „mršavi“ ostaci gradskog dvorca, uništenog 1693. S gornje etaže je pogled na grad škrt, zaklonjen gusto posijanim zgradama, pa baš ni ne vrijedi penjati se, a najveći dio vidokruga zauzima prazan prostor lokacije dvorca; nekad su se tu nalazile plemenitaške odaje, danas neki ružni zeleni parkovski „ležaji“ po kojima iskonjaci bacaju sitni pijesak. Visoko u zidu se vide nekadašnji ulazi i prolazi, čak i vratašca davno ugaslog ognjišta, kao i zaključani ulaz u podzemlje.

Naravno da glavnu ulicu krase dva reda onih šarenih kuća s drvenim gredama u zidovima, takva je čak i većina novijih gradnji. Na nekim umjesto prozora slike, na mnogim kameni ukrasi, uglavnom ptice ili kakve druge životinjica, gdjegdje i koja svetačka ili profana figura, a na nekoliko i grbovi, što gradski, što obiteljski, s godinama davnijim od davnog. Najsjajniji je onaj na zgradi evangelističkog dekanata, s grbom i inicijalima tadašnjeg (1700. godine) vojvode Eberharda Ludwiga. Naravno da je ijedan njemački stari grad teško i zamisliti bez fontane, a navrh ovdašnje glavnoulične, ušuškane u cvjetne vijence, dječak što „cijedi“ ribu, barem tako izgleda.

Ko se „pali“ na priče o skrivenom blagu, ovdje će doći na svoje: naići će, naime, pored „Kuće blaga“, nazvane tako nakon što su 1986. u stropu njenog podruma nađena 1004 zlatnika iskovana između 1340. i 1385. godine. Dvije kuće malo izmaknute od ulice u fazi renoviranja; možda je nalaz zlatnika ponukao neke od vlasnika da se što prije prihvate tog posla, jer ko zna, možda se opet začuje zveket dukata, eno u jednoj taman otkopali ko zna otkad zatrpan ulaz u podrum… Na nekoliko kuća table, gradski oci su se sjetili svakog poznatijeg sugrađanina, onaj u nekoj rođen, drugi u nekoj drugoj živio, treći u trećoj stigao i umrijeti.

Tako se stiže blizu Nekarske kapije, a pored uskog puta prema njoj još jedna fontana, dakako manja i manje ukrašena od one glavne. Davnašnji gradonačelnik Dietrich Wunderlich bio je jedan od trojice najupornijih u želji da postanu nezaboravni pa je naručio da mu majstori isklešu glavu i onda je, 1678. godine, stavio na sastav zidova svoje kuće. Otad ga poznaju svi domaći, a vide svi koji krenu ka Schillerovoj kući ili na Nekarska vrata. Ja ću mu i mahnuti, ali me Dietrich samo gleda, pomalo ironično, a ima u pogledu i zera strogosti, možda čak i bahatosti. Stotinjak metara dalje, na kući iz 1779., još jedan brkajlija, a na ploči stoji da je svećenik Johann Sebastian Rathmann dao ovjekovječiti svog oca Johanna Friedricha. Treći je opet neki Johan Friedrich, i to baš Johan, bez drugog n, barem mu tako piše pored glave koja – to još ne vidjeh – viri iz okrugle rupe iznad izrezbarenih drvenih vrata kuće u Holdergassen. Nalikuje na rimskog vojskovođu, a ne mogu se ne zapitati zašto se turio u rupu?! Jedna od vrata čuva Okrugla kula, a malo niže njih okrugla kamena javna česma, nekad dio tijeska za grožđe, službeno nazvana po povjesničaru Marbacha Eugenu Munzu, koji je dobar dio života posvetio istraživanju prošlosti Marbacha..

Jest, i ja sam krenuo prema Schillerovoj rodnoj kući, ali me, eto, mnogo drugog zove pa nikako da stignem do cilja. U tom lunjanju nailazim na rodnu kuću drugog najpoznatijeg stanovnika Marbacha, astronoma, geografa, kartografa, matematičara i fizičara Tobiasa Mayera (1723.-1762.). Čudan čovjek i za ono i za ovo doba: odbijao je studirati, opredijelivši se za samoobrazovanje, pa je ipak postigao toliko toga da su ga ondašnji znanstvenici smatrali sebi ravnim. Kad sam već nabatljao na njegovu kuću, poželjeh i ući, i Mayer ima svoj muzej, ali me na izlazu presretoše dvoje, muškarac i žena, i rekoše da je danas neradni dan. Hajd' dobro.

A Schiller je u cijelom gradu toliko prisutan da bi čovjek pomislio kako je još uvijek živ ili je unikatni primjerak zemaljsko-nebeskog bogočovjeka. Sretoh se s njim još prije ulaza u staru jezgru, u formi kamena u kojem je isklesan njegov lik, a u liku rupa, opet u obliku njegova lika. Schiller u Schilleru rad je nirtingenskog kipara Rolanda Kühnreicha, postavljen 2005., čisto da svaki putnik odmah shvati da je ovo Schillerov grad. Inače je na mnogim tablama, uz naziv grada, navedeno i ono Schillerstadt, a neko vrijeme je postojala i službena inicijativa za preimenovanje Marbacha.

Velikog pjesnika su obožavali svi, bez obzira na politička, vjerska i druga usmjerenja pa je i na onom spomeniku poginulima u Velikom ratu pored Oberer Torturma među imena zadjevena ploča sa Schillerovim stihom, a spomenik su podigli nacionalsocijalisti 1934. godine. Od te godine su priređivali i svečanost tijekom koje je s pet strana, iz smjera njemačkih carskih granica, mladež sa štafetom i bakljama dolazila u Marbach pokloniti se Pjesniku. Schiller, njemački Tito :) Nova vlast nakon Drugog svjetskog rata ništa nije dirala, očito im nije smetalo to što su spomenik osmislili Hitlerovi sljedbenici. Inače je Hitler 1933. proglašen počasnim građaninom Marbacha, kao i stotina drugih njemačkih gradova, ali je zanimljivo to što je odluka kojom je to poništeno donesena tek 2010. godine. 

Srednja škola i koledž također nose ime po Schilleru, obilježena je kuća njegovog pradjeda po majci Johannesa Kodweissa, najveća knjižara nosi naziv „Schilleria“, a nešto manja, ujedno i suvenirnica, zove se „Friedrich“. Na glavnoj ulici je hotel „Schillerhoff“, iako su Pjesnikova kuća i dvorište malo podalje, njegov stih krasi i ogromni pano do česme Eugena Munza, a na drugoj strani stare jezgre je gostionica „Schillerhaus“. Tu je i gostionica „Zlatni lav“, koju je njegov djed Georg Friedrich Kodweiss kupio 1726., a ispod nje doista stoji skulptura velikog lava, samo što nije zlatni već kameni.

Pjesnikova rodna kuća ni po čemu se ne izdvaja od okolnih, posjetitelj će tek po brončanim tablama s krasopisom shvatiti da je to ta. Unutra dežura ljubazna gospođa, a unatoč svemu, nema se vidjeti mnogo što. Tu je majčina preslica i nešto sitnica, kao i njena slika, slično je, malo, sačuvano i od oca, potom nekoliko stranica što ih je Pjesnik vlastoručno ispisao te originalna knjiga krštenih, otvorena, dakako, na strani na kojoj je u studenom 1769. zapisano krštenje malog Johanna Christopha Friedricha Schillera. Sačuvano je i ognjište uz koje se grijao, njegova dječja kapica, originalna kućna vrata i štošta drugo. U nekadašnjoj dnevnoj sobi je Pjesnikov kip u prirodnoj veličini, a u drugoj sobi kip Divljeg čovjeka.

A ko je Divlji čovjek? Legenda kaže da je bio prvi stanovnik ovog područja te da je iz obližnje šume napadao sve koji bi se pojavili na „njegovom terenu“. Napadnuti su vjerovali da je, budući snažniji od svih, bio povezan s bogovima, i to s Marsom, bogom rata, te s Bachusom, bogom vina. Ne znam koje je original, a koje kopija, ali Divlji čovjek, znan i kao Mars Bachus, također ima svoj bunar, i to nedaleko od Schillerove rodne kuće, u kojoj su, eto, sastavili najstarijeg i najpoznatijeg Marbašanina. 

Do kraja boravka u najstarijem dijelu Marbacha vidjet ću još i dvije crkve, jednu kod već spomenutog Dekanata, tako zaglavljenu među okolne građevine da ju je nemoguće fino fotografirati, te drugu, razbaškarenu na brdašcu izvan gradskih zidina. Prva je, sagrađena 1600. godine i posvećena Gospi, i zaključana pa mogu vidjeti tek rezbarije po vratima i prozorima te svece na izbočenim spojevima bočnih zidova. Druga je mnogo veća i nešto malo starija, iz druge polovice 15. stoljeća, a posvećena je svetom Aleksandru. Na prilazu, podalje od kasnogotičke crkve, zastajem uza spomenik Johannu Albrechtu Bengelu (1687.-1752.), luteranskom teologu i glavnom zagovorniku pijetizma, to su oni što su se, unutar protestantizma, suprotstavljali Lutherovom nauku o vjeri i Bibliji kao jedinim izvorima vjere, a prije nego stupim u crkveno dvorište, prolazim – drugačije se ni ne može – i kroz tunel crkvene kuće, koji služi i kao mjesni lapidarij. Inače se upravo oko crkve svetog Aleksandra razvijao prvotni Marbach, tu negdje je stajala i šuma iz koje je iskakao Divlji čovjek, ali je od svega danas ostalo malo, sve su zauzeli crkva i crkvene zgrade. Crkva je nadaleko poznata po prilično originalnom svodu, u čiju rebrastu mrežu je ugrađeno 27 skulptura u boji. Ima, dakako, još puno finih detalja, od također nadaleko poznatih orgulja pa do kamene propovjedaonice koju krase Krist s globusom te Adam i njegova nesretna supružnica s jabukom što ju je upravo ubrala. U vanjske zidove ugrađeni rimski spomenici, ipak je, rekoh, ovdje bila granica, a na jednom dijelu je 1453. godine uklesan sunčani sat. Na travnjak položeno ogromno zvono, ali je poznatije ono u tornju, budući da su ga 1858. njemački iseljenici u Moskvi darivali Marbachu kao uspomenu na poznatu Schillerovu Pjesmu o zvonu; zvono nazvano „Concordia“ poziva, sjetit ćemo se, na narodnu slogu. Pošto volim svukud prošunjati, zalazim i iza crkve, gdje zatječem neveselu sliku u vidu naslaganih starih guma pored koje čame kameni sveci i anđeli; slika netipična za pedantne Nijemce. Bit će da se za one što stoje pored gomile huma nije našlo mjesta u lapidariju. Sveci i anđeli na čekanju. 

Onda se, makar čitatelju i dosadio, opet vraćam Schilleru, ali jedno kilometar izvan središta. Gradski oci su, naime, uvidjeli da toliko Pjesnikove slave nikako ne može stati u ono malo gradske jezgre pa su, vrlo mudro, odlučili izmjestiti jedan povelik dio, a u tom naumu su im se pri ruci našle država i njene institucije. Rezultat je impozantan: na visoravni brdašca što gleda na Neckar na tri strane su se rasporedile tri institucije za koje zna čitava Njemačka i svi zaljubljenici u Schillera, i to Nacionalni muzej „Schiller“, Njemački književni arhiv i Muzej moderne književnosti. Na travnjaku, na jednakoj udaljenosti od svih, između planski raspoređenih stabala javora, nekoliko metara visoki spomenik Pjesniku. Da nije bilo njega ili da se rodio negdje drugdje, ovdje bi sad bile razbacane obiteljske kuće ili bi kržljava šuma čekala nekog novog Divljeg čovjeka.

Štovanje Schillera, hajd' ako je previše reći kao bogočovjeka, ali barem kao najsvetijeg od svih neproglašenih svetaca, počelo je odmah nakon njegove smrti, makar je i za života predstavljao ne samo gradsku već i svenjemačku ikonu. Grad je otkupio njegovu rodnu kuću, a povodom stogodišnjice njegovog rođenja u njoj je otvoren muzej. Da će biti pretijesno za toliko slave, shvatili su davno, pa je monumentalni spomenik izvan jezgre, pored koga, evo, stojim ponosan kao da i sâm imam neke veze sa svim tim, otkriven već 1876., a 27 godina kasnije otvoren je i Pjesnikov muzej, mimo onog u rodnoj mu kući. Za rođendane i, ako se to tako može nazvati, smrtovdane svake godine bude posebno svečano, a u svemu sudjeluju njegovi poštovaoci iz cijele Njemačke, ali i iz inozemstva. Njemački književni arhiv otvoren je 1955., a četiri godine kasnije ustanovljena je Schillerova književna nagrada, što se otad dodjeljuje bijenalno.

Svi znamo za Odu radosti, europsku himnu, djelo Ludwiga van Beethovena. Sjetimo li se katkad, znamo li uopće, da je tekst napisao Schiller?

Marbach am Neckar dođe mu nešto kao Dolac na Lašvi. Što mislite o ideji da se u Dolcu na Lašvi sagrade Nacionalni muzej „Andrić“, Bosanskohercehovački književni arhiv i Muzej moderne književnosti???