Sirogojno, selo neusporedivo zanimljivije od mnogih gradova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećate li se filma „Boško Buha“? Mnogi su, gledajući ga, i oplakali malog bombaša kojeg je slavila čitava Jugoslavija. Bio je to posljednji film Branka Bauera, a snimljen je 1978. godine; kao da se zavjetovao da ne umre dok urbi et orbi ne predstavi ne samo Boška Buhu već i druge partizane-dječake, uglavnom bombaše. Tako je javnosti u istom filmu predstavljen i Sirogojno. Neki su sigurno mislili– glumio ga je ondašnji 15-godišnjak, a danas jedan od naših najpoznatijih glumaca, Dragan Bjelogrlić – da je lik izmišljen, ali nije; zvao se Savo Jovanović, a nadimak je, radeći sve i svašta u Užicu, kamo je došao kao siromašno dijete željno pošteno zarađene kore kruha, dobio po rodnom selu Sirogojnu.

Selo se rasprostrlo na istočnom dijelu zlatiborskog područja, broji šestotinjak žitelja, ali je toliko zanimljivo da je, evo – ne nađe se takvih mnogo, možda svako tisućito – zaslužilo poseban putopis. Moji argumenti za to: u Sirogojnu se nalazi jedini muzej u Srbiji na otvorenom (barem je službeno tako, mada sam nedavno bio u još jednom, onom u Tršiću, ponajviše vezanom za Vuka Karadžića), a i jedini muzej u bivšoj nam državi posvećen pletiljama. Kad se tome dodaju nevjerojatna Stopića pećina i iznimno dopadljiv vodopad u selu Gostilje, a u tom selu je sačuvana i rodna kuća Dimitrija Tucovića, ispalo bi da sam bez srca kad bih sve to prikačio Čajetini, općini u čijem sastavu se selo nalazi.

Samo selo je razmjerno mlado, a rađalo se i odraslo oko crkve, prvotno podignute 1764. godine. Gdje je crkve, tu je i naroda, barem je tako bilo u ono doba, a gdje je naroda, eto kavane, trgovine, škole… -  i sela.

Prvo što mi, nakon što se parkiram, baš upadne u oči je kip žene koja plete. Kipovi se inače uglavnom podižu političarima, generalima, herojima, pjesnicima; ima takvih i ovdje, ali je najveći ovaj, jer ovdje je pletilja, odnosno žena što na ramenima drži tri od četiri kućne „ćoše“, i heroj i pjesnik, i general i političar. Iza leđa joj i iza preslice Muzej pletilja. Iako bih po svemu, pa i po tabli s radnim vremenom, sada trebao ukoračiti i razgledati ga, od toga nema ništa, zaključano je, kao i koji metar udaljena prodavaonica pletene odjeće. Stariji će se sjetiti da je „Sirogojno“ nekad bio brend poznat po cijeloj Europi, a džempere, šalove, rukavice, pa i pokrivače i koješta drugo što su pripravljale ovdašnje pletilje i tkalje koristile su ne samo „prva drugarica“ Jugoslavije Jovanka Broz već i prve dame SAD-a Barbara Bush i Nancy Reagan, kao i neke od planetarno slavnih osoba, primjerice glumačka legenda Liv Ullmann, koja je bila stalna mušterija zabrađenih žena harmonikaški brzih i vještih prstiju. Kad se zna da je modni velikan Pierre Cardin 18 proizvoda ovdašnjih pletilja odabrao za vlastitu kolekciju, o tome nema potrebe reći više ni riječi. Tako je jedno planinsko selo napravilo čudo, izraženo u svake godine uprihođenim milijunima onda, sada i uvijek prijeko potrebnih zelenih šuštavih novčanica.

Plete se, dakako, i danas, makar ne kao nekad, kad je u čudesni biznis bilo uključeno više od 2.000 djevojaka i žena. Obujam je manji, jer je i ovčjih stada, a i onih koje su spremne provesti život u planini tkajući i pletući ipak kudikamo manje.

Ja sam u Sirogojno stigao u jedan prilično mrtav dan pa u središtu sela susrećem tek ponekog čovjeka i ponekog psa. Motel „Sirogojno“ zaključan, otvaraju ga, rekoše mi, samo kad se najave veće skupine posjetitelja, radi jedino kafanica na rubu središta sela. Pred školom nazvanoj po njemu bista Save Jovanovića Sirogojna, koji je slova sricao u obližnjoj Trnavi, a pred jednom kućom bista prote Milana Smiljanića, po kome je, pak, nazvana također zaključana zemljoradnička zadruga. Elem, sve zaključano :(

Smiljanići su najpoznatiji ovdašnji rod, i to je tako još od nastanka sela, budući da se zna kako je prva crkva podignuta trudom Milanovog pretka Georgija Smiljanića, rodonačelnika, također ovdašnjeg prote, što će kroz više od 200 godina ostati glavno zanimanje Smiljanića. Zato je u jednom tihom prikrajku, ali opet u seoskom središtu, obiteljsko groblje Smiljanića s poprilično starih moćnih nadgrobnjaka. Nisu se prote Smiljanići samoograničili na svakodnevnu molitvu Bogu, na ono „…daj mi, Bože, daj, daj…“, već su bili aktivni u svemu, a prota Milan je, uz prezimenjakinju Dobrilu, bio čak i jedan od glavnih pokretača biznisa s tkanjem i pletenjem.

U središtu zastajem još samo pred panoom na kome je prikazana „Misija Halyard“. Za one koji ne znaju, Sirogojno je tijekom Drugog svjetskog rata, zimi i ljeti 1944., stjecajem okolnosti postalo baza, sabirni centar, za šest posada sa 47 američkih zrakoplovaca. Neki od njih su po seoskim kućama, živeći u ovdašnjim obiteljima, ostali svega nekoliko dana, a neki i gotovo dva mjeseca. O svemu se za socijalističkog razdoblja jedva znalo, a razlog je to što američke pilote nisu zbrinuli partizani nego Zlatiborska brigada Jugoslavenske vojske u otadžbini, odnosno četnici Draže Mihailovića. Da su to (u)radili partizani, svako dijete bi znalo sve o „Operaciji Halyard“.

Zaključano je, rekoh, sve pa i crkva svetih Petra i Pavla te neću vidjeti ikonostas, podignut odmah po završetku gradnje crkve, inače prvo poznato djelo najvećeg srpskog zografa, Bjelopoljca Simeona Lazovića, koji se ponosno potpisao na južnom krilu carskih dveri. Koliko je ostalo od prvotne crkve sam bog zna; svakako je više puta obnavljana, dograđivana i renovirana od ovih i onih, ali je originalni ikonostas sačuvan. Do 1990. je crkva bila jedinstvena po jednom običaju: vjernici bi tijekom bogoslužja uvijek držali upaljene svijeće, a vrući vosak je slobodno padao po podu. Vremenom se, za više od dva stoljeća, nakupilo toliko voska da se od neravnina jedva moglo proći pa su nadležni odlučili da konzervatorsko-restauratorskim radovima bude obuhvaćen i pod, s koga je sastrugano nekoliko stotina kilograma posve okamenjenog voska.

Ako je sve zaključano, nisu, nego su širom raskriljena, vrata u „Staro selo“, kako već rekoh, službeno jedini muzej u Srbiji na otvorenom.

„Staro selo“ zaleglo je po crkvenoj porti, ledinom pa šumom visokih bezgranih crnogoričnih stabala odvojeno od crkve. Na prvu bi se reklo da je 40 brvnara, dopremljenih ovdje krajem sedamdesetih godina sa svih strana Zlatibora, razbacano kao iz vreće istreseno, ali nije nego su nanizane po dobro osmišljenom planu, tako da crkva, u odnosu na njih, ostane na platou iznad njih i da zajedno doista čine posebno „naselje“ koje zaprema oko 4,5 hektara blagog pristranka.

Iako ta „granica“ nije ocrtana, „Staro selo“ se sastoji od dvije cjeline. Jednoj pripadaju dvije kuće s okućnicom i svim manjim građevinama koje su prije stotinjak godina činile uzorno seosko domaćinstvo, dok drugu također čine stare brvnare kojim je, međutim, promijenjena namjena, točnije pretvorene su u suvenirnicu, krčmu, dvoranu, biletarnicu, apartmane…

Prva cjelina predstavlja „poligon“ za upoznavanje života nekadašnjeg sela, kada je u pojedinim obiteljskim zadrugama živjelo i po nekoliko desetaka, gdjegdje čak i po 50 osoba. Po današnjim kriterijima udobnog i komotnog življenja trebalo bi značiti da se radi o kućerinama, ali je nekad, znamo, bilo drugačije pa bi se bukadar čeljadi za spavanje natiskalo u dvije prostorije, „kuću“, tj. prostoriju s ognjištem, i „sobu“, drugu prostoriju u brvnari. Nekog neposlušnog ponekad bi možda zapalo i da prespava u podrumu, magazi, a najbolje su prolazili mladoženje, za koje je u dvorištu, da svojim noćnim „aktivnostima“ ne bi ometali ostale, podizana posebna kućica zvana vajat. Iako male, kuće su bez iznimke imale dvoja vrata, jedna, istočna, na koja bi, kako se vjerovalo, ulazilo sve dobro, i druga, zapadna, na koja bi izlazilo sve loše.

U kuće se može ući, otvorene su, a u njima vidjeti uglavnom drveno pokućstvo, drveno i glineno posuđe i štošta drugo, od kolijevke do srga za sušenje odjeće i praktički sve što je u ono doba bilo nužno za funkcioniranje domaćinstva. Ponešto se od objekata oko glavne kuće može i prepoznati, primjerice ambar, salaš ili kačara za pečenje rakije, ali je za svaki slučaj na svakom napisano o čemu se radi. Drugačije bih, recimo, teško ili nikako odgonetnuo da je mišana, makar se jasno vide uske pregrade za ljese ili, po hercegovački, lise, posebna kućica sagrađena sa sušenje voća. Štala je tek nešto manja od kuće, ali nema krov od šindre već od slame, a izdvojena zgradica je i mljekar, za čuvanje mlijeka, sira i ostalih mliječnih pripravaka, kao i pekara te pčelinjak.

Ni druga cjelina nije manje zanimljiva. U jednoj od brvnara izložba o vrelima i banjama na zlatiborskom području, u drugoj o najstarijim školama u zlatiborskom srezu i razvoju školstva u Srbiji, dopunjena kompletnom starom učionicom s računaljkom „na bobke“, u trećoj „Ljetna škola mozaika“ s izloženim uradcima najboljih polaznika, u četvrtoj restorančić, u petoj biblioteka… Nisu zapostavljeni ni stari zanati pa se našlo mjesta i za stolarsku, grnčarsku, kovačku, kolarsku i druge radionice, a u brvnarama je smještena i uprava te kustosi „Starog sela“. Izdvaja se brvnara s originalnom pločom s natpisom PRODAJA DUVANA. Natpis iz 1916., i ćirilicom i latinicom, označavao je mjesto za legalnu prodaju duhana, koja je državi kroz poreze donosila toliko da je svaki sedmi dinar u državnoj blagajni dolazio od pušača. Inače je brvnara-dućan, zatvorena šašovcima kako bi se u njoj sušio sirovi duhan, pripadala obitelji Sekulić iz obližnjeg sela Čičkova, a povlasticu da ih drže imali su samo dokazani pristaše vlasti.

I ko zna ponešto o uvjetima života s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kamoli ko ne zna mnogo, ovdje ima šta naučiti. Danas je selo prilično prazno, ali mogu zamisliti izraze lica uljuđenih zapadnjaka kad prošetaju „Starim selom“.

Sad mi valja u selo Gostilje, do rodne kuće Dimitrija Tucovića (1881. - 1914.), „istaknutog radničkog borca i velikog sina naših naroda“, kako stoji na spomen-ploči. Za narodnosti je, izgleda, zafalilo mjesta, makar je taj drugi dio natpisa sročen tako da se nameće dojam da autori nisu znali što još dodati, a imalo se šta. Iako je rođen prerano da bi bio komunist, komunisti su štovali Tucovića kao predvodnika socijalističkog pokreta u Srbiji i kuća je nekad bila obvezno odredište đačkih i radničkih ekskurzija po Sirogojnu. Sad je pomalo zaboravljena, od posjetitelja samo ja i crno-bijela maca iz susjedstva što me radoznalo promatra, ali ipak izgleda pristojno i uredno, kao i malecko dvorište oko nje. Brončani Dimitrije, blago uzdignute glave i pogleda usmjerenog u nedohvatljive visine ideala socijalističkih vođa, svejedno odiše ponosom i snagom. Inače je također brvnara, spojevi na ćert, šindra, komotno je i ona mogla u „Staro selo“. Između greda i krova zavirujem u ponutricu, ali nema ničega osim zelene klupe i veriga za lonac.

Tucovićeva kuća nije jedina atrakcija u Gostilju, štoviše joj je atraktivni vodopad pored sela odavno oduzeo primat. Ima tako vodopada koji hučeći i bučeći utjeruju strah u kosti. Gostiljski, na istoimenoj rijeci, malo prije njena utoka u Katušnicu, iako visok 22 metra i ne baš nejak, niti huči, niti buči, štoviše djeluje tako pitomo da mi dođe da se spustim ispod njega i operem kosu :)

I ispod vodopada je uredno: stepeništa na strmijim mjestima, kamenom popločane staze, „bentovi“ u dubljim dijelovima, nekoliko simpa mostića i – tako bih ih nazvao – razljevi, slični onim na našim Janjskim otokama (kod Šipova). Sve je dodatno garniramo brojnim plitkim pripećcima, jednim prolazom posred stijene i sveukupno dopadljivom prirodom.

Požurio sam na vodopad, a ni riječi ne rekoh o prijatnom dočeku na ulazu u stilu „Dobro nam došli i napišite koju lijepu riječ o nama!“, o ukusno uređenoj igraonici za djecu i još ponekom detalju, a jedino što ne shvatih je dvometarska štipaljka u čijim drvenim „kliještima“ se našao komadićak ledine. Dumao sam i dumao, ali bez zaključka pa molim da mi neka dobra duša javi ne bih li zaspao prvi put nakon posjeta Gostilju :)

Posljednje odredište mi je Stopića pećina, ali moram spomenuti i jednu crkvu i jednu novu kapelu sa spomenikom majci i supruzi ktitora, a radi se o izvjesnim Radićima. Vidjeh ih u gostiljskom kraju i pored puta prema pećini. Pored skretanja prema selu Bojovići naiđoh, pak, na nadstrešnicu u formi suncobrana, a ispod nje prost drveni stol s trima istim takvim klupama i, na stolu, izloženu sliku muškarca i žene u svadbenoj odjeći. Ko su muškarac u odijelu i žena u vjenčanici ostaje mi nepoznato. Nedaleko odatle nabasah i na spomenik palim borcima NOR-a Sreza Zlatiborskog; krase ga fini stihovi Jovana Popovića, ali ih je, sudeći po trnju i šišljagi u koje je sve obraslo, uzalud pisao, a borci uzalud ginuli. Mnogo su čitaniji stihovi na Simovića česmi, nazvanoj tako iako u dnu natpisa stoji da su je poduigli Simovići, Tucovići i Vuksanovići, pogotovo onaj „…u selu je ovde opremiše stari / sve jake i mlade hleb ote odavde / nek im zov ovaj svetionik bude“.

Prije pećine svratit ću do startne točke na sve strane izreklamiranog, ali danas praznog zip-linea. Jesen je, početak listopada, pa su suncobrani sklopljeni, a klupe za čekače da polete položene prema zemlji. Ostaje odličan pogled sa špica i dvoje za igru bezvoljnih mačića, očito naučenih da ovdje uvijek dobiju koji zalogaj, a sad ga, evo, nema; očito još nisu shvatile da od spuštanja žicom iznad ovdašnjih ponora do proljeća nema ništa. I još: desetak metara dalje usamljeni grob bračnog para Joksimović. Otkud li baš ovdje, daleko od svih grobalja, od braće im i sestara po smrti?!

A pećina… Istražuju je već duže od stotinu godina, od Jovana Cvijića do današnjih dana. Lako ju je naći, dovoljno je skrenuti s ceste Zlatibor – Sirogojno između sela Rožanstvo i Trnava. Na parkingu ono „čudo“ za slikanje kad žensko i muško proture glavu, ovdje „ispadnu“ speleolozi, a na porti sredovječni muškarac koji mi se, nakon što mu rekoh da radim putopis za portal iz Mostara, ponosno pohvali da je bio jedan rezervista JNA što su u rujnu 1991. preko noći izbasali u glavni grad Hercegovine.

Ulaz u pećinu ugleda se već s pristupne staze: visok je 18, a širok, kako gdje, 30 do 40 metara. Rupčaga koja zabezekne dolaznika. Prvu, vrlo prostranu dvoranu, dugu 76 metara, zbog vanjskog svjetla nazivaju Svetla, a drugu,dugu 98,5 metara, jer svjetla nestaje, Tamna dvorana. One i nisu nešto posebno, gola stijena, a izuzetak je siparska kupa visoka osam i prečnika 15 do 20 metara iznad koje je nekoliko desetaka metara dug otvor prema površini, jedan od brojnih, koje mještani nazivaju vigledima. Ovdašnji svijet je, bacajući predmete ili kakav poseban kamen, oduvijek znao da rupe „vode“ u pećinu.

Naredne dvije „prostorije“ – tu se pećina račva na dvije strane – Dvorana s kadama i Kanal s kadama, nije pretjerano reći, čudesne su. Kad je Svevišnji dijelio pećinske ukrase, ispalo mu, zar – nema drugog objašnjenja – iz nebeske vreće, a bigrene „kade“ mu valjda – nema ih ovakvih i ovoliko nigdje u Europi – dojadilo tegliti pa ih spustio u u Dvoranu i u Kanal s kadama. „Penju“ se, široke i duboke, naborane od godina, od dna i Trnavskog potoka, koji protječe kroz cijelu pećinu, a boje su im pomalo nevjerojatne, ponajviše nalik cinabaritnoj rudi (rumenici), makar se iz nekih kutova stubokom mijenjaju pa su tirkizno plave. Nisam potrefio u to doba, ali, rekoše mi neki koji ovdje nisu prvi put, sve djeluje nestvarno kad oborinske vode znatnije nadođu pa se prelijevaju preko „kada“, pogotovo preko najveće, široke tri, a duge oko 12 metara. Trnavski potok, pak, pravi vodopad od deset metara, koji su ovdje nazvali Izvor života. Inače je pećinski sustav dug 1691 metar.

Ima, ukratko, toliko toga teško opisivog da me nimalo ne čudi podatak da je 2020. godine, prije one gripice medijski pretvorene u kugu, pećinu posjetilo 100.000 radoznalaca. Kad se jednom osposobi i staza s vigledima, da se pogledaju odozgo, Stopića pećina će postati atrakcija (barem) europskog formata, mada joj, po mom skromnom mišljenju, ni sad ne fali baš ništa da u nju ne bi hodočastili ljubitelji čuda prirode iz čitave Europe.