Ub: Dragan Džajić, Dušan Savić, Nemanja Matić, Ratko Čolić i Radosav Petrović… i Grga Murinjo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragan Džajić jedna je od najvećih legendi jugoslavenskog nogometa, Dušan Savić dvaput je bio najbolji strijelac jugoslavenske prve lige i treći je na vječnoj listi „Zvezdinih“ golgetera, Nemanja Matić trenutno, nakon nekoliko sezona u „Chelseau“, „Benfici“ i „Manchester Unitedu“, nastupa za FC „Roma“, Ratko Čolić bio je „partizanovac“ i reprezentativac Jugoslavije početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, a Radosav Petrović aktualni je reprezentativac Srbije koji, nakon što je promijenio poprilično klubova, sada „bubamaru“ šuta za španjolskog premierligaša „Saragosu“.

Šta povezuje petoricu spomenutih? Svi su rođeni u gradiću najkraćeg imena na našim stranama, pa i u svijetu, jer ne znam da igdje postoji jednoslovni toponim, ili u nekom od njegovih 37 sela. Gradić se zove Ub i broji oko 6.000, dok na području općine živi malo manje od 26.000 stanovnika. Stadion mjesnog nogometnog kluba nazvan je po itekako živom Draganu Džajiću, a novi, blizu njega, zove se „Jose Mourinho“, baš tako, etimološki, što je u Srbiji rijetkost, naravno po slavnom treneru koji je u dvama spomenutim engleskim klubovima trenirao Nemanju Matića. Uz stadion je i „Muzej fudbala“, nova i moderno dizajnirana samostojna katnica. Ne sumnjam da bi ga, kod tolikih legendi koje su stasale na ovdašnjim travnjacima, vrijedilo posjetiti, ali tu ima jedan problem – zaključan je :(

Očekivao sam štogod nogometnog i na prostranom gradskom Trgu Oslobođenja, velikom kao gotovo pola grada, ali su se tu utaborili ratnici, pojačani povelikim čoporom ničijih pasa koji jedva da reagiraju na prisustvo ljudi. Najviši je otresit i prsat partizanski borac sa šakom inatljivo zabijenom u zrak iznad glave, gotovo kao da kaže: Crknite, dušmani, nikad nas nećete osvojiti! Protiv dušmana će se boriti i izboriti, ali ptici koja je za podnevni odmor, a očito i za WC, izabrala baš njegovo čelo, ne može ništa. Pored njega bezimenog biste dvojice „imenih“, narodnih heroja Rajka Mihailovića i Milana Munjasa. Spomenik je inače posvećen poginulim borcima.

Približno iste visine je i vojnik pod šljemom, u šinjelu, s puškom „k nozi“. To je, pak, spomenik poginulim 1912. - 1918.. Imena, podijeljenih po Ubu i selima, na desetke. Malo mi je čudan natpis da je spomenik „poginulim za kralja i otadžbinu“ 1954., zajedno s preživjelim ratnicima Tamnave, kako se inače naziva ovaj kraj, obnovio Savez boraca NOR-a. Izgleda da su me u školi ponešto naučili naopako.

To nije sve na trgu. U Ubu je nečega bilo viška, ili para, ili mramora, granita i sličnog stijenja, u što ću se uvjeriti gdje god danas (o)krenem. Osim česme s koritom u obliku starinskog drvenog čabra, tu je i fontana presječena drvenim mostićem. Ispred jedne od ljekarni bista Radoja Mijuškovića, partizanskog aktivista i upravnika brigadne bolnice; smrtno je stradao u ožujku 1943., i to ne od njemačkog metka već od tifusa, kod nas, negdje oko Konjica. Ispred Gradske knjižnice, nazvane po njemu, bista filozofa, povjesničara i pisca Božidara Kneževića (1862. - 1905.). Obojica su, dakako, rođeni Ubljani, kao i kazališni glumac Radomir Raša Pavlović (1899. - 1977.) te jedan od najznačajnijih srpskih dramskih pisaca Aleksandar Aca Popović (1929. - 1996.), koji gordo gledaju svoje sugrađane ispred Doma kulture. Kulture u Ubu, barem sudeći po broju plakata na ulazu u Dom kulture te po jumbo-plakatu kojim se najavljuje tradicionalna manifestacija „Ubske večeri“, itekako ima.

U lunjanju gradićem, uglavnom urednim, s tek ponekim zapuštenim i od svih zaboravljenim kutkom, primjećujem svinjče i pijetla ispred ulaza u Veterinarsku stanicu, orkestar pomalo nevješto oslikan na jednom zidu, te opširan oglas s fotografijom mačka što je nestao u Stublenici pa ga sad, napominjući da ima kožno oboljenje, da je na terapiji, te da je čipovan i kastriran, vlasnici panično traže kao da su izgubili dijete, a ne mačka.

Ub posljednjih godina slovi i kao mjesto koje vole filmadžije. Doznah to kad na jednom raskrižju ugledah veliki banner tv-serije „Kamiondžije“ i, s one strane, kamione koji se koriste u snimanju spomenute serije. Ispostavilo se da, jer snimanje traje već mjesecima, doslovno svi Ubljani znaju za to, da glumce susreću i po kavama u gradu, a da se ponekad zna desiti i obustava prometa zbog snimanja neke scene. Ponekom se ovdje otme uzdah u stilu „Eh, da je Paja Vujisić živ…“ Paje nema, ali su tu Nenad Jezdić i Tihomir Stanić, Baja i Žića. Osim „Kamiondžija“, na ubskom području su djelomično snimane i tv-serije „Oluja“ i „Branilac“ te filmovi „Trag divljači“ i, posebno važan jer je u njemu glavnu ulogu imala legendarna Mira Banjac, „Još jedan dan“. 

Kratko zagledam tri spomenika u zelenilu parka. Prvi je podignut „sinovima Tamnave koji hrabro padoše u odbrani otadžbine 1991 - 1999 godine“, drugi, malo dalje, za istu ideju, samo „svim stradalim Srbima“, a treći „Tamnavcima srpskog roda što nevini padoše sto za jednoga“. Na prvom deset imena, na ostalim dvama bez imena, ovaj treći, ukrašen s četiri C, nisam shvatio na koji rat se odnosi; bit će na Drugi svjetski, sve su nas, dok smo bili osmoškolci i naivno vjerovali u sve što nam učitelji i nastavnici kažu, učili da su mrski Švabe i domaći im pomagači uvijek napadali u takvom omjeru, stotinu na jednoga, ali samo partizane. Sad vidim da su, eto, i ostale. Ispada da nikad niko s naših prostora nije bio s druge strane, među onih stotinu što su napadali jednoga.

Od spomenika ću u crkvu Vaznesenja Gospodnjeg, ustvari u crkve, jer se na jednom mjestu nalaze tri, različite kao da se „ni u putu nisu srele“. Najmanja je, ali i najslikovitija, crkvica-krstionica, podignuta u povodu četverodnevnog boravka znamenite ikone Bogorodice Trojeručice u Ubu 1999. godine, a njoj je i posvećena. U njoj se, dakle, obavljaju krštenja, u krstionici smještenoj usred crkvice, prenesenoj iz stare ubske crkve. Druga je crkva-brvnara, ali nimalo nalik onim starodrevnim, što, opet, ne znači da joj fali ijedan segment da ne bi bila vrlo dopadljiva. Ne znam ko je sveti Makarije Egipatski i otkud on u Ubu, ali mi crkvenjak – na moju sramotu tom dobrom, blagom čovjeku ne zapisah ime – ispriča da je podignuta 1999., taman u vrijeme dok je „obrambeni“ NATO bombama sijao smrt diljem Srbije. Inače je „sklopljena“ zato što je tad srušena stara i započeta izgradnja nove crkve, a kad je ona napravljena, odlučeno je, ako nije i prije, da uz nju ostane i crkva-brvnara. Da bi ukupni ambijent odisao potpunošću, tu je i drvena zvonara.

Glavna crkva, podignuta u srpskobizantskom stilu i po uzoru na onu svetih Arkanđela i Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, dovršena je i posvećena 2011. Iskreno, obilazeći prve dvije, ponestalo mi je daha i prostora za dojmove, ali je, evo, da bi se shvatila vrijednost ovog povelikog crkvenog kompleksa, dovoljno spomenuti dvije stvari: da je crkve, ravnajući pritom i nad desetak drugih umjetnika, freskopisao slavni ruski slikar i ikonopisac Nikolaj Muhin te da ih je, sve tri, projektirao slavni srpski arhitekt dr. Predrag Peđa Ristić, isti onaj, inače poznat i po nadimku Peđa Isus, što je osmislio prekrasnu pravoslavnu crkvu (i sve oko nje) u Prebilovcima kod Čapljine. Ovdje je, pritom, uz kamen korištena i siga boje slonovače s više nijansi kroz koje je „propletena“ crvena cigla. Ljepota jedna.

Crkva je visoka čak 36 metara i, ako nije bogohulno reći, malo prevelika za gradić kakav je Ub. Inače je ovo četvrta crkva na istom mjestu, a o prvoj 1828. godine u svom „Putovanju po Srbiji“ svjedoči Joakim Vujić, kao i kolega mi, putopisac Georgije Magarašević.

Posebna je freska koja ne pripada službeno proglašenoj svetici Srpske pravoslavne crkve, što, međutim, ne znači da to nije. Stariji se, barem poneko, sjećaju kad je 1974. veća skupina zlotvora u Kruševcu pokušala silovati 18-godišnju Milicu Kostić, a ona, kako bi spasila svoju čast, s 11. kata skočila u smrt. Na noge se digla čitava tadašnja država, što je kasnije rezultiralo i visokim zatvorskim kaznama za počinitelje. Milicina smrt bila je motiv pjesniku Velimiru Šofrancu za pjesmu „Ona spava“, koju će dva mjeseca poslije tragedije otpjevati Zdravko Čolić. Zanimljivo je da je prije 15 godina izbio veliki požar upravo na 11. katu „Rubinovog“ nebodera, gdje se sve dogodilo. Milica nije imala nikakve veze s Ubom, ali su se, eto, Ubljani odlučili freskom je učiniti besmrtnom.

Stvarno bi se još moglo o gradskoj crkvi, ali ima jedna preča i puno starija. Radi se, pogodit će odmah oni što iole poznaju ovaj kraj, o manastiru Dokmir u istoimenom ubskom selu. Neki njegov nastanak smještaju čak u drugu polovicu 14. ili početak 15. stoljeća, ali je ono što se može uzeti kao sigurno obnova obavljena 1734. godine. Predaja je fina, mami, mada me na terenu dočekuje potpuno drugačija slika od očekivane.

Manastirska crkva Vavedenja Bogorodičinog jednostavna je, mada se, kako je izvedena, unatoč prepravkama i obnovama, može naslutiti njena drevnost. Tu prije svega mislim na polukružnu apsidu, valjkastu tambur kupolu i valovite krovne vijence. Zna se da je potkraj 18. stoljeća ovdje osam godina djelovala i škola, ali ju je 1788. zapalio  Mahmud-paša Bušatlija, čudni lik koga su Crnogorci, protiv kojih je uglavnom i ratovao, smatrali zduhačem koji im, iako krvni neprijatelj, čuva i čini boljim usjeve i svakoliki urod. Lubanja mu je i danas u Cetinjskom manastiru. U Dokmiru ga, eto, pamte samo kao pališkolu.

Iako dolazim i do ulaza u konak i fotografiram ga, nijedna monahinja se ne pojavljuje, a volio sam crkvu – staru, ne crkveni dom u obliku crkve pored nje, na njega jedva da ću baciti pogled – vidjeti i iznutra. Uz crkvu, naime, stoji kameni „stećak“, ustvari stup rimske provenijencije, barem meni tako izgleda, a na još jednom stoji časni stol i njega neću vidjeti. Onaj što stoji vani lijepo je ukrašen raznim „šarama“, ali i ljudskom figurom i suncem ispod njenih nogu.

Ukrašena je i kamena plastika na dvama doprozornicima, a temeljni motiv je, zanimljivo, pleter. Ne znam ima li to ikakve veze i je li povezivo, ali se zna i općeprihvaćeno je da se ostaci crkava u ovdašnjim selima Lončanik, Sovljak i Liso Polje vežu za Katoličku Crkvu, a u posljednjem navedenom selu se nalazio i katolički samostan. Inače crkvina ima na mnogo mjesta oko Uba (Vrelo, Brgule, Tulari, Radljevo, Novaci, Čučuge…), a čije su bile, Bog sami zna. Sad još jedna narodna predaja: sakupio se narod na Vaskrs ili na Uskrs, došlo sve živo, u crkvu u Stublenici. Usred službe nešto pukne ispod poda koji se zatim provali, a svi onda svi propadnu u bezdan. Narod to mjesto i sad zove Provalije.

Još koji časak se vraćam u Dokmir, kazati kako je ovdje neko vrijeme djelovao i znameniti Hadži-Ruvim, a slikanju je učio i glasovitog Petra Nikolajevića Molera, umjetnika i Karađorđevog vojvodu. I drugo: ovdje se od 1837. do 1992. nalazila samo stara crkva, a monahinje su, spašavajući živu glavu, stigle iz Hercegovine, iz manastira Žitomislić, malo prije nego li će biti srušen i spaljen, nažalost, moju, od hrvatskih vojnih postrojba. 

Iz Dokmira ću preko sela Čučuge. Pored nogometnog igrališta bife, na zidu postariji čova, brkat, pod šeširom. Ispod piše i ko je: Grga Murinjo. I džaba mi sve lunjanje po ubskom području kad odoh, a ne doznah ko je Grga Murinjo :)