Stari Ras/Sopoćani, najstarija srpska prijestolnica i središte duhovnosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Petak za petkom, putopis po putopisom, dođe vrijeme i da napišem koju riječ o prijestolnici Srbije. Sad će, naravno, svi pomisliti na Beograd, ali ništa od toga; evo me gotovo 30O kilometara južno od sadašnjeg glavnog grada „srpskog sveta“, u Starom Rasu, u Raškoj, blizu Novog Pazara, srednjovjekovnom prijestolnom mjestu vladara iz dinastije Nemanjića.

Stari Ras nije jedna točka nego veće područje koje obuhvaća stare gradove, crkve, manastire i trgovišta. Tu su se na razmjerno malom prostoru presjekli putovi iz srednjovjekovne Vrhbosne i Zete, vodeći dalje prema Kosovu, a čitavo strateški važno područje je izuzetno razvijeno i živo pa se, kao pozitivna posljedica, tu pojavljuju i prva velika djela srpske umjetnosti, za što je, uz ono sačuvano u manastirima i crkvama, najbolji primjer Vukanovo jevanđelje, ukrašeni rukopis iz 1202. godine. Vukan je, mnogi će to već znati, najstariji Nemanjin sin, rukopis je djelo šest prepisivača, a najviše izvjesnog Simeona; danas se nalazi daleko od naših strana, u Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu, kamo ga je iz ćelije svetog Save na Svetoj Gori sredinom 19. stoljeća odnio ruski episkop, orijentalist, bizantolog, arheolog, teolog… Porfirije Uspenski.

Mnogi, a pogotovo „osviješteni“ Srbi Stari Ras vide u samo jednom svjetlu, ali je njegova povijest „ni blizu“, a za sve su krivi izdašni rudnici željeza, što će već stare Rimljane navesti da tu ne samo zastanu već i da, pod utvrdom koju su nazvali Arsa, ostanu za duga vremena. Nakon što su Rimljani otperjali u aorist, već poveliki grad s brojnim stambenim objektima i bazilikom često mijenja gospodare. Oko grada i za grad se tuku Bugari, Bizantinci i Srbi, a potonji ga, nakon što su ga oteli od Bugara, proglašavaju prijestolnicom. Neće potrajati; za manje od stoljeća izgubit će na važnosti pa će Osmanlije 1455. godine zauzeti mrtvograd, a na staroj tradiciji utemeljiti Novi Pazar.

Prva postaja mi je Trgovište, podgrađe kraljevske utvrde na obližnjoj Gradini. Ostaci nekoliko desetaka tvrdo zidanih kuća koji još uvijek podsjećaju na slavna vremena razbacani su po pristranku blizu ušća Sebečevske rijeke u Rašku, između moderne prometnice i prašnjavog makadamskog puta kojim svako malo prolaze kamioni, mada ih ima i iznad njega. Sve je, na sramotu onih koji se kunu u srpstvo, a imaju udjela u vlasti, prekriveno debelim slojem prašine i zaraslo u duboku travuljinu i gusto šipražje pa je svaki korak rizičan; em se može stati na zmiju, em noga može upasti (i koji put upada) u nevidljive rupčage. Nemam uza se metra kako bih izmjerio debljinu zidova, ali su baš masivni.

U desnom kutu gornjeg dijela nekadašnjeg naselja gledano od glavne ceste ugnijezdila se kasnoantička crkva, točnije ono što je od nje ostalo, a ostalo je nešto malo zidova,uključujući ulaz i zaobljenu apsidu te istu takvu nišu. Donji dužni zid je gotovo nestao, gornjeg još ima poprilično. Nekim čudom je sačuvan i fin ukras, rozeta u kamenom podu koja, djeluje mi, simbolizira sunce, a ravna ploča ispred ulaza toliko je „naborana“ da nije nemoguće i da su sadašnje „bore“ nekadašnji natpis uništen kišama, snjegovima, suncem i vjetrovima.

Na samom ušću i cestovnom raskrižju turističko naselje „Ras“. Tu nema prašine ni travuljine, a vlasnici se, u zbilja ugodnom ambijentu, nazivljem i panoima punim korisnih podataka, trude popularizirati povijesna mjesta. Dok kavenišem, svako malo bacam pogled na okamenjene vrhove šumovitog brda iznad restorana; ni po čemu se ne bi reklo da se u gustoj bukovini krije nekadašnja prijestolnica.

Isti dojam se stječe i kad se krene cestom koja bi trebala voditi do vrha brda. Prijestolničkog putokaza ima na raskršću, poslije toga nula bodova. Kako da stignem do gradine objašnjava mi trgovkinja preko puta džamije u Sebečevu: „Morate oko dva kilometra nazad, vidjet ćete makadamski put, ima drvena tabla, nema na njoj ništa, izbrisalo se, pa onda uzbrdo. I da znate, put nije čemu…“

Put uzbrdo pa po ravni i nije loš, ali se onda treba spustiti strminom koja baš djeluje opako. Radnici koje ću zateći na Gradini na Pazarištu reći će mi da, kad na kraju radnog dana krenu kući, malim autima nerijetko zaglave u pijeskom posutoj strmini. Imaju, međutim, i neki jak kamionet pa šlepa radi „sve u 16“, a i meni već unaprijed nude pomoć ako kotači „golfa“ preduboko zarove.

Neko je nekad na zaravanku ispred ulaza postavio turističku tablu Gradine; pleksiglas s podacima i ilustracijama, bit će da je krivac vjetar, pretvorio se u krupnu srču u travi. Ostao je samo drveni okvir i natpis Gradina. Vjetar, međutim, nije razlog što je kanta za smeće davno prepunjena pa su plastične boce i mnogo drugog što neodgovorni posjetitelji ostave za sobom gotovo prekrile stazu što vodi do utvrde.

Utvrda je uglavnom nalik drugim srednjovjekovnim u ovom dijelu svijeta. Nepravilni četverokut koji se od srta brda obara prema dolini dug je oko 180, a širok oko 60 metara, s tim da se na krajnjoj točki sužava na ne više od 20 metara. S one strane srta stijena je gotovo okomita pa, iako su zidovi i tu masivni, gdjegdje deblji od dva metra, nije bilo potrebe za dodatnim građevinama. Zato je donja strana, s koje se neprijatelj lako mogao prikrasti, bila ojačana s četiri manje i jednom polukružnom donžon kulom promjera kojih osam metara. Radnici iz Novog Pazara i, ako dobro zapamtih, Kragujevca upravo popravljaju jednu od dvije kapije, a lomljeni kamen redaju na tvrđavski obruč koji je nekad imao i zupce, ali od njih nije ostalo baš ništa. Fino se razaznaju temelji zgrada, uključujući i nekadašnji kraljevski dvorac, mada je i ovdje štošta zarobljeno grmljem. Jedan od radnika kaže da uskoro slijedi kresanje i čišćenje čitave ponutrice grada „na golo“.

Kad bih bio maštovit kao što nisam i zamislio da je sve zdravo-čitavo, vratio bih se, kažu povjesničari i arheolozi, u 1149. godinu. Potonji su u bizantskim, bugarskim i srpskim zidinama pronašli i ostatke kasnoantičkog bedema s pravokutnom kulom, a i škrte, ali sigurne nalaze koji svjedoče da je naselje, napušteno početkom 5. stoljeća prije nove ere, postojalo još u rano brončano doba.

Da bi u kadar stala čitava utvrda trebao bi mi dron. Nemam ga, a ne treba mi da, iz nimalo lošije pozicije od ptice, lijepo sagledam Trgovište. Stražarima koji su nadzirali srednjovjekovne putove u dolini, uz rijeku Rašku, nije trebao dalekozor, štoviše su golim okom mogli skontati i kojem trgovcu je stigla roba, ma i ko je kome svrnuo na kavu.

Pozdravljam se s radnicima pa ću uzbrdo-nizbrdo. „Prijatelju, ako zapne, zovi, evo ti broj mobitela, samo se nekako u rikverc spusti u ravan i pazi da ne završiš u provaliji. Zakačimo ga na sajlu i nema problema. Je l' ti ručna u redu?“

Stari Ras čine i crkva u Naprelju, Petrova crkva blizu Novog Pazara, Reljina gradina, Gradina u Postenju te, u istom mjestu, Latinska crkva. Ovo posljednje me baš-baš zaintrigiralo, šta, bolan, latinska, otkud latinska?! Na tom će, međutim, i ostati, budući da je prije pola godine jedan ovdašnji privatnik dovezao građevinske strojeve i – kako bi za svoju tvrtku napravio plac za prodaju automobila – doslovno poravnao ostatke Latinske crkve i groblja oko nje. Crkva je otkopana 1982., a arheolozi su njen nastanak smjestili u prvu polovicu 14. stoljeća. Srušili su je, nadirući Raškom, Osmanlije, a dokusurila, evo, želja za profitom. Po mnogo čemu je slučaj sličan rušenju srednjovjekovnog bosanskog grada Vesela Straža kod Bugojna,  s tim što je u tom slučaju inicijator bio jedan bosanski fratar blizak sarajevskim medijima, a privatnik čiji strojevi su zauvijek uništili srednjovjekovni spomenik samo izvršitelj. Nadležni su u oba slučaja fino sačekali da sve bude smrvljeno i onda, kao, „požurili“ poduzeti mjere. Koje, naravno, neće vratiti ni Latinsku crkvu, a ni Veselu Stražu, najpoznatiju po srednjovjekovnom franjevačkom samostanu.

Lokalitetima koji čine Stari Ras pripadaju i dva manastira. Ono što sam imao reći o Đurđevim Stupovima rekao sam u putopisu iz Novog Pazara, a sad ću, evo, u Sopoćane. Oba su se, zajedno s kompleksom Starog Rasa, 1979. godine našla na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.

Počet ću od onog što rijetko ko spomene, da je sopot stara slavenska riječ za potok pa su Sopoćani nešto kao Potočani. Manastirska crkva, točnije krov s jedinom kupolom i zvonik što je ujedno predstavljao i obrambenu kulu, jasno se vidi već nekoliko stotina metara prije. Na platou ispred ulaza u portu složen građevinski materijal; obnova i restauracija gotovo neprekidno, manjim ili većim intenzitetom, traju još od 1926. i konačnog oslobođenja raškog područja. Blizu je i kamena česma „Kraljeva voda“, dopadljivo ukrašena kako vladarskim, tako i pravoslavnim simbolima.

Manastir je podignut oko 1265., neki tvrde i koju godinu prije, i to dukatima srpskog kralja Stefana I. Uroša, koji je odredio da on i njegova čeljad budu sahranjeni upravo ovdje. Crkva je, iako i za ono doba ogromna, osmišljena kao jednobrodna, u stilu raške škole, od kamena, s tim što su prozorski otvori od mramora, a vjerojatno su je – barem se tako smatra zbog romaničkih ukrasa i polukružne apside – kao i neke druge ovdašnje, zidali majstori iz Dalmacije. Predana je na čuvanje Svetoj Trojici. Zvonik dozidan stotinjak metara nakon gradnje dao je crkvi sasvim drugi izgled, značajno promijenivši ukupnu kompoziciju. Crkvenu portu okružuje visok zid, a okolo je sve u travi, pa bi sve zajedno iz zraka nalikovalo nekakvom zelenom otoku. Sive mrlje na tom otoku bili bi poneki nadgrobnjak, ali ih nema puno, te prilično masivni ostaci starih konaka.

Sve dosad bilo je divljenje arhitektonskim rješenjima i ukrasima. Ipak je divljenje onom što ću vidjeti unutra, i što se tiče arhitekture, ali pogotovo kad je riječ o freskama, kudikamo veće.

Fresko-umjetnost počinje već u prostranoj i visokoj zidanoj priprati, a freske su, kao i većina onih u ponutrici, vidljive samo u pojedinim segmentima. Čudo je da ih uopće ima s obzirom na to da su i one nastale u 13. stoljeću, malo nakon izgradnje crkve, te da su ovim krajevima, najčešće nimalo ne štedeći „kjafirske“ vjerske objekte, stoljećima gospodarili Osmanlije. Manastir je, uostalom, gotovo uništen nakon Boja na Kosovu, 1389., ali je despot Stefan Lazarević našao načina i šoldi da bude obnovljen.

Fresaka je, manjih i većih, na desetke, stvaralo ih je više nepoznatih, ali bez sumnje najvrsnijih majstora onoga doba, a ugrubo bi se mogle podijeliti na one s biblijskom, i na one druge s povijesnom tematikom, od kojih neke vidjeh već u priprati. Među usko vjerskim svi hvale Uspenje Bogorodičino, ogromna, kažu 40 četvornih metara, onda Smrt kraljice Ane, Istoriju o prekrasnom Josifu i još neke. Na jednoj kralj Uroš čeka kraljicu, koju mu dovodi Stefan Nemanja, na drugoj Stefan Vladislav i Uroš drže makete svojih crkava, na trećoj Uroš sa sinovima Dragutinom i Milutinom, na četvrtoj car Dušan u supruga mu Jelena… Elem, mnogi ovdašnje freske stavljaju u istu ravan s talijanskim Trecentom.

Što se mene tiče, nije baš da ne znam ništa o freskama, ali sam se ovdje naprosto pogubio i prije bih prihvatio dobar šamar nego jedne freske proglasio boljim od drugih. Toliko su sve nabijene umjetnošću, ali – tu, dakako, mislim na one biblijske – i nečim što bih nazvao spoznajnošću da bi se ovdje ateistu moglo omaknuti da povjeruje, a vjerniku da mu sve dotadašnje postane besmisleno.

Zagledam još sarkofage, jer ovdje su, osim Stefana Uroša, sahranjeni i mnogi drugi veliki ljudi, među ostalim i peti srpski episkop Joanikije I. Nije da u crkvi – dosta bi mi bili sendviči i kisela, tek koliko da preživim – ne bih mogao ostati i nekoliko dana, ali… Život teče dalje…