Zaječar, grad „Gitarijade“, piva i rimskih careva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkad sam uznao, znam za Zaječarsku gitarijadu, „zaječarsko pivo“ u onoj retro ambalaži pravo mi se dopada, ali u Zaječar nikad dosad nisam zakoračio. Sad sam nadomak gradu, ali ću tamo sutra – gitarijada je i tako tek na ljeto, a „zaječarsko“ mi neće pobjeći. Nema običaj pobjeći ni veliki rimski vojni kompleks Felix Romuliana, ali toliko jedva čekam vidjeti ga da sam se smjestio u obližnjem banjskom mjestašcu Gamzigradu, gotovo doslovno ubacio stvari u sobu, ne u ormar, već po krevetu i podu, i bez minute odmora krenuo vidjeti što su to Rimljani ovdje zakalabasali. Do mraka je još nekoliko sati, taman da me želja mine.

Sam Gamzigrad je malo mjesto poznato po svojoj banji pa ga mještani odmilja zovu Gambanja. Gambanja će mi biti baza za naredna tri dana, da se nagledam Felix Romuliane i svega drugog zanimljivog što nađem na ovom području.

Suvremena banja podignuta je prije četiri desetljeća, mada su prva lječilišna kupatila sagrađena već pedesetak godina prije. Ko ima problema s krvnim sudovima ili ga je zadesila vibracijska bolest, neka dođe, vrijedi, barem iz iskustava koja sam ovdje čuo. Može se doći i 'nako, pogotovo što su gotovo svi unutarnji prostori banje osmišljeni tako da podsjećaju na doba kada su nedaleko odavde ljetovali rimski carevi. Tako su u zidove restorana uklopljeni poznati rimski troredi crvene cigle, po istom motivu izidane su kamene stolice, vrata su, također od kamena, istovjetna s kapijama s rimskog lokaliteta, a iza ukrasnog bilja posjetitelje gledaju Galerije, Maksim Daja ili Licinije. Fali još samo onaj Neronov Tigelin i deset plebejki koje se stidljivo pomaljaju iza njega.

Inače je Gamzigradska banja mimo toga selo po kojem se pacijenti  i ostali za šetnje susretnu sa stadom ovaca, makar se one baš i ne uklapaju s brojnim vikendicama i kućama za izdavanje, također često „ukrašenim“ „umjetničkim djelima“ vezanim za slavno rimsko doba. Ovce koje pasu posred Felix Romuliane krase i fasadu, uz banju druge znatnije zgrade u selu, u kojoj je smještena mjesna zajednica. U blizini je, u selu Krivi Vir, na Crnom Timoku, i jedna od najstarijih hidroelektrana u Srbiji, podignuta još 1909. godine. Slova se izbrisala pa se na spomeniku u obliku latiničnog slova V, u središtu sela, više ne vide imena 18 palih boraca Narodnooslobodilačkog rata iz sela. I to je otprilike sve što se može vidjeti u Gamzigradu.

Tek sutradan ću shvatiti da moderni, odličan put do Felix Romuliane vodi iz Zaječara, pa se sad čudim kako je loš ovaj iz Gamzigrada, makadam sa stotinu rupa. Sreća kratak je, a i da je duži, sve negativno nestalo bi istog časa kad mi se pred očima ukaže Rim u malom. Moćne okrugle kule strše na kutnim sastavima utvrde, a nekoliko ih je i oko obaju širokih kapija; bilo ih je čak 20. Opet na svakom koraku onaj crvenociglasti trored, opet slijepe niše u zidovima, opet bezbrojni kapiteli, baze, stupovi...

Kompleks Felix Romuliana arheolozi i povjesničari drže za jedan od najvažnijih kasnorimskih lokaliteta u Europi. Započeo ga je graditi jedan od tetrarha, car Gaj Galerije Valerije Maksimilijan (vladao od 297. do 311. godine), i to 297. godine, nakon velike pobjede nad Perzijancima, dvije godine nakon početka izgradnje Dioklecijanove palače u Splitu. Iako je službeno rođen negdje pokraj Sofije, neki vjeruju da se to desilo upravo ovdje, iako je Sofija dvjestotinjak kilometara daleko od Gamzigrada. Građevina je, u biti, predstavljala kopiju Dioklecijanove palače, a po nekima ju je dao podići sam Dioklecijan, kao dar svom zetu, caru Galeriju. Palača je - mada je nazvati tako čitav kompleks premalo i nejako – po Galerijevoj majci Romuli, svećenici paganskog kulta, nazvana imenom pod kojim je i danas znamo. Nalaz fragmenta čeone strane luka s urezanim nazivom kompleksa, do čega je došlo 1984. godine, riješio je sve dvojbe znanstvenika oko uloge palače: riječ je o nekoj vrsti hrama majčine božanske uloge i osobnosti, ali i spomenika slavi Rima i njegovih vladara. Prije toga je bilo uvriježeno i gotovo općeprihvaćeno mišljenje da se radilo o rimskom vojnom logoru, ali su već početna arheološka istraživanja, započeta sredinom 20. stoljeća, pokazala da je riječ o nečemu drugom, i to mnogo važnijem i zanimljivijem.

Galerije se inače oženio Dioklecijanovom kćerkom Valerijom, ali je prije toga morao otpustiti svoju dotadašnju suprugu, jer bez toga ne bi  dobio ni Valeriju, ni vladarski tron. Bio je poznat kao jedan od žešćih progonitelja kršćana, protiv kojih je, zajedno s tastom Dioklecijanom, 303. godine objavio poznati edikt. Pokajao se tek kad je shvatio da mu je to što je car uzalud i da mu je stigao kraj, pa je u proljeće te, 311. godine, u Nikomediji, gdje je koji dan kasnije i umro, objavio novi edikt, o toleranciji kršćana.

Iza prve kapije zatječem samo čuvara: šparta kosilicom po prostranom travnjaku i ne želi naplatiti kartu; ionako je danas bilo ionako mnogo skupnih posjeta, jedna karta više ne igra nikakvu ulogu. Ispred nadstrešnice s izloženom maketom palače stražare i dva psa; mirni su toliko da uopće ne obraćaju pozornost, valjda vide da sam došao s dobrim namjerama :) Uza zid su, iznad makete, povješani što originali što kopije nekih od zanimljivijih nalaza, od gipsanih carskih glava do fragmenata zidnih mozaika, a nešto ih je i okolo, po podu uz travnjak.

E, sad nije lako odlučiti na koju stranu krenuti; na sve bih strane, a može se samo na jednu. Prvo ću se malo nasmijati: osoblje je u jednu od velikih niša, odnosno „slijepih kapija“, parkiralo traktor! Hm, da ga Galerije vidi, svašta bi bilo :) Na više mjesta, uglavnom uza višemetarske zidove, na travnjaku male izložbe, a fragmenti sve jedan ljepši od drugog. Nagledah ih se ovakvih i sličnih i ovdje i ondje, ali mi nikad dosta bordura, vitica, listova akanta, lovorovih grana i raznih drugih šara.

U središnjem dijelu nalazi se „palača u palači“, od koje je i danas sačuvano desetak stupova, neki gotovo čitavi, neki bez kapitela, a neki prepolovljeni. Uglavljeni su u rubove pločastog poda, a u sredini je široka kamena posuda, sada do pola ispunjena kišnicom, s ponekom metalnom i papirnatom novčanicom na dnu; bit će da je neki poistovjećuju s bunarom. Kako se samo kod tolike snage i ljepote čovjek osjeća mali!

Najmanje je sačuvano od istočne kapije, ali joj lijeva strana još uvijek nije kompletno otkopana pa će možda jednog dana tek zasjati. Ipak, dio materijala sigurno je uzet i upotrijebljen za izgradnju drugih, kasnijih objekata. Recimo kasnoantičke kršćanske bazilike, jer su – kakve li ironije! – Galerijevi nasljednici na tronu palaču krajem 4. stoljeća darovali kršćanima! Od bazilike je ostalo samo metar-dva zidova, kako gdje, sve ostalo vjerojatno je uništeno u napadima Huna tijekom 5. stoljeća, ali su neki od rimskih fragmenata i sad vidljivi u njenim ostacima.

Nemoguće je, iako je sve lijepo prezentirano na nekoliko desetaka tabli, popamtiti ostatke svih zgrada smještenih na čak 6,5 hektara, koliko palača zauzima. Pored ostataka termi, ali i na još nekoliko drugih mjesta, po travi povaljani stupovi i baze, a manji fragmenti su samo zbačeni na gomile: ima toliko toga da krhotine, makar i povelike i ukrašene, nikom nisu posebno važne. U zidovima još uvijek stoje cijevi što su služile za zagrijavanje termi, a gdjegdje se naziru i bogati ukrasi, među kojima je čak i nekoliko podnih mozaika, provizorno natkrivenih, pristupa zapriječenog lancima. Javna je tajna među arheolozima da otkrivenih mozaika ima još, ali je preko njih vraćena zemlja i pijesak i tako će ostati do neke nove istraživačke kampanje. Također je jasno da se arheološki zanimljiva zona prostire kilometrima oko palače, a ne isključuje se ni mogućnost da se u dogledno vrijeme naiđe na još jedan sličan kompleks, tim više što su trojica od 17 rimskih imperatora rođenih na tlu Srbije podrijetlom sa današnjeg zaječarskog područja.

Puno je rasprava napisano i na temu mjesta gdje su Galerije i njegova družica pokopani. Rimski pisac Laktancije, koji je po svemu trebao biti dobro upućen, zapisao je da je Galerijevo tijelo spaljeno u Sofiji, a njegov suvremenik i kolega Sekst Aurelije Viktor da je pokopan u Felix  Romulijani. Zbog Sekstovog zapisa smatralo se da imperatorovo i tijelo njegove majke počivaju u mauzoleju u središtu palače, ali tragovi ukopa prigodom istraživanja nisu nađeni. Onda se nekom upalila sijalica i danas je općeprihvaćeno mišljenje da su Galerije i Romula sahranjeni na obližnjem brdu Magura, gdje se iz palače lijepo vide dvije velike humke, ispod kojih su nađene dvije bogato ukrašene zidane grobnice. Odatle je Galerije želio i u vječnosti gledati svoju palaču, ali ne kao „obični“ zemaljski car:  u religioznom obredu znanom kao apoteoza na Maguri je uzdignut među bogove!

Sjećate li se one dječje igre u kojoj je glavna rečenica „Care, care govedare, kol'ko ima sati?“ Pa car zadaje koliko će neko životinjskih koraka napraviti? Možda nema nikakve veze s igricom, ali je Galerija cijelog života pratio podrugljivi nadimak Govedar: Romula je, naime, bila barbarka, seljakinja, pobjegulja s lijeve obale Dunava u priobalni dio Dacije, gdje se udala za čovjeka koji je čuvao tuđu stoku, a sin, makar istaknuti ratnik i kasniji car, nikako nije mogao pobjeći od očevog amaneta.

Bio Galerije, bio Govedar, UNESCO je njegovu palaču 2007. godine uvrstio na svoj popis lokaliteta svjetski vrijedne baštine.

Sutradan je na redu Zaječar, a obilazak započinjem od saborne crkve Roždestva Presvete Bogorodice, gdje ću se pomoliti za Galerijevu i Romulinu dušu, a i za dušu Dioklecijanove kćerke, Galerijeve supruge; ko zna gdje je ona ostavila kosti, nema treće humke na Maguri :-O

Crkva je inače glavna u Timočkoj eparhiji, a uz nju je i vladičanski dvor. Pomalo je neobična, stil gradnje je netipičan za Srbiju i ovaj kraj, kao i zvonik s gotičkim triforama, odvojen od crkve. Zanimljivo je da je prva crkva, ustvari drvena kapela, u Zaječaru podignuta tek 1830. godine, i to uz dozvolu turskog zapovjednika grada Ferhad-age, a današnja je sagrađena četiri godine kasnije, nakon naloga sveprisutnog knjaza Miloša. Unutra je jedva nešto ostalo od prvotnog uređenja, budući da su crkve, pa i ova, kroz srpsko-turske ratove često bile na udaru. Tako su nestali i, zapisano je, vrijedan ikonostas Georgija Bakalovića te časna trpeza i vladičanski tron izrađeni od za te stvari poznatih majstora iz Knjaževca. Nešto starijih freski ipak je sačuvano, a u crkvi vidim i grobove nekih od timočkih vladika. Po zidovima je puno spomen-ploča, ali je najzanimljivija jedna na vanjskom zidu, sa imenima čak 26 svećenika s ovog područja izginulih tijekom četiri godine Prvog svjetskog rata.

Zaključana su vrata iznad kojih stoji logo „Gitarijade“ najstarije stalne rock manifestacije u Europi - eto pa nek' neko sad kaže da Balkanci u nečemu nisu prvi! Billy Idol, „The Cult“, „Uriah Heep“, „Wishbone Ash“, samo su neka od imena svjetskog glasa koja su proteklih godina nastupila u ipak razmjerno malom Zaječaru. Ne znam je li živ Momčilo Radenković, gitarist i pjevač zaječarskog banda „Zlatni prsti“ (koji rado poslušam), ali sigurno ni sam nije znao u što će se pretvoriti ono što je 1966. godine napravio u tadašnjem zaječarskom Domu JNA. Kasnije su njegovim stopama pokušavali mnogi, neki su djelomično i uspjeli, ali niko nije napravio nešto toliko značajno kao što je zaječarska „Gitarijada“ sa 52 godine tradicije.

Bolje sreće nisam ni sa Radul begovim konakom, zdanjem izrazito bijelih zidova i izrazito crne drvene građe. Malo je sačuvanih zgrada orijentalne provenijencije u ovom dijelu Srbije, a među to malo, Radul begov konak je najljepši. Terasa i dva doksata tvore rijetko viđen sklad, a sreća je, kako se to događa drugdje, pogotovo po našoj zemlji, pa oko konaka nisu iznikle kakve zgradurine, nego kućice gotovo iste visine. Radul Gligorijević je bio poznati zaječarski trgovac pa iako nikako nije mogao biti beg, bit će da je imovnim stanjem i ugledom zaslužio spomenutu titulu. Zgradu je kupio od nepoznatog Turčina, i to u vremenu prije oslobođenja, inače od konaka, kao ni mnogih drugih zgrada u vlasništvu Turaka, vjerojatno ne bi ostalo ništa. Unutra je smještena galerija, na što ukazuju i tri plakata za književne promocije i izložbe. Šteta što sam u Zaječaru u nevakat, volio sam vidjeti „arapsku sobu“ na katu, poznatu po originalnom namještaju i nesvakidašnjim rezbarijama.

Zaječar ima i jedan zanimljiv spomenik, ali to nije onaj Nikoli Pašiću, mada ni na taj nemam primjedbi: Pašić, „najradikalniji radikal“, radio je za svoj narod; jest ili nije, za koga i protiv koga, valjda to taj narod najbolje zna procijeniti. Ovdje ima i dodatni plus, budući da je kao mladi revolucionar neko vrijeme, dok nije morao bježati u Bugarsku, aktvno sudjelovao u Timočkoj buni, a i rođeni je Zaječarac. Zato je valjda za njega i rezerviran glavni gradski trg. Svi ostali sudionici Timočke bune dobili su koliko i Pašić, jedan, zajednički spomenik, a sa strane su na njemu ispisane glavne bitke Bune. Jedna piramida bez vrha, ali zato sa četiri česme, posvećena je poginulim u svim ratovima u kojima su ovdašnji Srbi ginuli. Meni je, međutim – na stranu estetika i ostale trice & kučine – dirnuo posljednji spomenik na koji nailazim: Zoran Radmilović, nezaboravni Bili Piton iz Maratonaca, Radovan III. iz istoimenog dramskog komada  Ili Čika Dača iz Šmekera, također je rođen ovdje, u Zaječaru. I dovoljno ozbiljan, i u sekundi spreman nasmijati gledatelja, eto takav je na jednom od sporednih trgova, mada bih ga, da se ja pitam, premjestio na neki mnogo atraktivniji. No dobro, zato gradsko kazalište, očekivano, nosi ime baš po njemu, a već godinama održavaju se i „Dani Zorana Radmilovića“.

Tako prolunjah Zaječarom, a ovdje mi se nije moglo, kao u nekim drugim mjestima, desiti da zaboravim gdje sam: em me sa fasada nekoliko povisokih zgrada svako malo pozdravi „zaječarsko pivo“, em su gradski oci na jednom breščiću cvijećem ispisali ime grada.

Za kraj ostavljam gradski muzej, a tamo me, dakako, opet čekaju Galerije i njegova svita. I vodič(ica) Adrijana Maksimović, s kojom najprije raščišćavam svoje pogrešno, makar i upitno uvjerenje da su oko muzejske zgrade, uz ostalo, naredani i islamski nadgrobnjaci – nisu, rimski su, makar im je „turban“ sličan.

U muzeju mi izgleda da sam drugi put u dva dana prvi put zakoračio u Felix Romulianu, samo što ovdje nema trave, polegnutih stupova i zidina zatrpanih zemljom. Zato mozaici, očišćeni i ulašteni, uglavljeni u parket i zidnu žbuku, blješte, rimski i paganski mramorni bogovi uživaju na postoljima, makar bila i drvena, a tako i carevi i vojskovođe. U oči mi upada konzola sa isklesanim kukastim križem i samo se nadam da nema u povijest i arheologiju neupućenih posjetitelja stranaca koji će svašta pomisliti, a neće se usuditi pitati. Tu je i nekoliko kapitela  s licem muškarca, skulpture s prikazom lova, rimska keramičarska peć, makete Felix Romuliane i grobnih humki sa Magure... Ma nema čega nema. Na kraju mi Adrijana preporučuje i obilazak galerije freski, s postavkom djela Zdenke i Branislava Živanovića, ali to mogu samo letimično, svi terabajti u mojoj glavi već su potrošeni.

Ave, Cezare!