Od Omišlja do Porta (Krk, 1. dio)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je Tito 1976. godine odlučio spojiti Krk sa svijetom, na otoku se mnogo toga promijenilo. Dobro, ne znam baš je li odluku donio osobno Tito; tada je već bio prestar, pa je most, nazvan po njemu, otvoren nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Usput, jedini je to most u Hrvatskoj preko kojeg se plaća prelazak, iako je, i to se zna, mostarina davno trebala biti ukinuta. Ja ću nekadašnjim Titovim, a sada Krčkim mostom u lunjanje otokom, a prvi je na redu Omišalj.

Najprostraniji je parking ispred ulaza u stari dio grada, a u oči najprije upada veliki partizanski spomenik „mještanima i braći palim u narodno-oslobodilačkoj borbi“. Na spomeniku 27 imena, a ispod toga i dvije male ploče: jednu postavljaju Omišljani koji žive u Americi, a druga je tu na čast jednog bezimenog i dvojice imenih boraca 1. Dalmatinske udarne brigade, poginulih pri oslobađanju Omišlja. Na trima jarbolima ispred spomenika nema zastava – jugoslavenska je odavno u muzejima, ako je i tamo ima, a staviti hrvatsku uz partizanski spomenik, makar su poginuli odreda Hrvati… Hm, hm, očito ni to ne bi išlo.

Molim jedan Pokoj vječni za poginule partizane kao što je, kažu, otac Stipe Šuvara molio Očenaše za druga Tita kad mu je sin pred kuću doveo čitav CeKaEska Hrvatske, pa ću u stari dio grada. Ispod zgrade Općine je pošta, a u posebnom ulazu ured općinske Turističke zajednice. Iako se trudim dobro potkovati podacima, nikad nije naodmet svratiti, pogotovo kad mi je usput. Ne znam zašto Manuela, djevojka koja tu radi, ne želi reći  prezime, a o fotografiranju nema ni govora; ipak, to je manje važno, budući da uspijeva kvalitetno popuniti rupice, rupe i rupčage u onom što sam, naumivši doći, naučio o Omišlju.

 One Očenaše sam mogao izmoliti i u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali bih ih garant zaboravio, a ako mi je do molitve, imalo bi se, vala, toliko da bih unutra mogao ostati par dana. A zaboravio bih zato što crkva nije, kao što je čest slučaj, prazna: časna sestra Valentina, krsnim imenom Pera, upravo vježba skladbe koje izvodi njen mješoviti pjevački zbor pa, nakon što me ugleda, prestaje sa sviranjem. Predlažem joj da samo nastavi, što i čini, pa neko vrijeme uživam u mini-koncertu samo za me i zbor koji nije tu, nakon čega, kao da se znamo stotinu godina, pričamo o svemu i svačemu. Fotografiju sestre Valentine, iako ih napravih desetak, nema u putopisu: nije, kaže, prikladno obučena, njen red ima stroga pravila i… Iako je prešla šezdesetu, energična je ne samo u svirci već i u drugim poslovima kojima se bavi dok obilazim i snimam detalje u crkvi. Usput mi odgovara na moja počesto nemoguća pitanja – dugo je ovdje i zna sve o svemu bitnom u crkvi.

Pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije

 A crkva… Dovoljno je znati da je prvobitno sagrađena još u 12. stoljeću, dograđivana više puta, pa ima i romaničkih, i renesansnih, i baroknih elemenata - eto mi posla preko glave! U svemu su najzanimljiviji doista iznimno lijepi komadi kamene plastike s motivom pleterne ornamentike: ima ih barem dvadesetak, ugrađenih u zidove, stupove i postamente pa struka smatra da se na mjestu sadašnje morala nalaziti i ranosrednjovjekovna crkva. Posebna priča je i polikromna pala na glavnom oltaru, izrađena 1565. godine, u koju je uklopljen ranorenesansni poliptih od rezbarenog drveta, a uz bok joj ide poliptih svetog Ivana Evanđelista iz 1410. godine, smješten u apsidi južne lađe, koji je oslikao mletački umjetnik Jacobello del Fiore. Cijela crkva, uključujući i strop, oslikana je, a to je djelo Ivana Volarića, jedino je kapelu Presvetog Sakramenta oslikala Stanislava Radimiri.

Sa sestrom Valentinom se pozdravljam, obećavši u šali da ću jednom doći na probu njenog zbora i zapjevati, pa sam vani, ali ne idem nikud, jer crkva i svana nudi mnogo. Visoko na pročelju (neuobičajeno mali) venecijanski lav, ispod njega pravo malo čudo od prozorske rozete, a još niže glagoljski natpis. Rozeta je jedan od najzastupljenijih simbola Omišlja, a izradio ju je 1405. godine domaći majstor, neki Sinoga. Ispod svega je, iznad samog dovratnika, luneta s reljefom koji u predromaničkoj maniri prikazuje dva križa i listove palmi, sve ukrašeno bordurama smještenim u kutove.

Nikad mi neće biti jasno zašto su u neka davna doba crkve građene jedna do druge. Bit će da su oni koji su financirali izgradnju kao motiv imali ili zavjet ili želju da narodu pokažu koliko su bogati. Kako god, na crkvu kroz koju prođoh prislonjena je, moglo bi se reći zalijepljena, gotička kapela svetog Ivana sa visokim renesansnim zvonikom. Prvi put je glavna, velika crkva proširena 1525. godine, o čemu je također ostavljen glagoljski natpis, čist i jasan kao da je kamenoklesar jutros pokupio alat, otpuhao prašinu i otišao na zasluženi odmor. Do spajanja, odnosno „lijepljenja“, došlo je nakon što je uslijedilo novo proširenje, nekad tijekom 18. stoljeća. Tako danas crkva svetog Ivana, inače sagrađena 1442. godine, o čemu svjedoči još jedan glagoljski natpis, služi kao sakristija crkve Gospinog Uznesenja. Pored ovih crkvi, prekoputa, još jedna, jednostavna i mala, sa zvonikom na preslicu, a na zidu tabla sa brojem 26, kao da je u pitanju kuća. Nemam koga pitati, ali pretpostavljam da je to crkvica svetog Antuna iz 16. stoljeća.

Šta se sve krije u temeljima i ispod podova, to će možda jednog dana doznati arheolozi i slični njima. Zasad su tu, osim ovog što navedoh, i dvije male izložbe na otvorenom: u jednom kutu pet željeznih križeva i poprilično komada obrađenog kamena, a u drugom lijepi komadi kamene plastike, po stilu, ako se ja u sve to nešto razumijem, ranosrednjovjekovne provenijencije, iz neke od starih crkvi koje su ovdje stajale.

U Omišlju su neke stvari malo pomiješane: nije samo to što se turistički ured nalazi u poštanskoj zgradi već, evo, i to što se u kućici dograđenoj uza zvonik, očito dijelu crkvenog kompleksa, nalazi malakološka zbirka. Malakološka, šta li je to? Puževi, školjkaši, glavonošci i slična živina, dakako, okamenjena, a ovdje ih je 675. Omišlju ih je, stoji na ploči pored ulaza, darovala dr. Branka Hameder, Vukovarka koja već desetljećima živi i radi u Njemačkoj. Radno vrijeme od do, ujutro i predvečer, ali unutra neću ući; razlog – niko se ne pojavljuje ni ujutro ni, ispostavit će se, uvečer, valjda jer je sezona tek počela. Isto prolazim i sa Spomen domom krčkog folklora, također je zaključan. 

Bar-code

Omišalj vrvi od lijepih detalja. Na zidu jedne kuće godina 1885., pored nje Isus od kamena, lijevo slika na bjelini zida, a ispod svega neki lanci, valjda ostaci nekih zaboravljenih vremena. Oslikanih vrata i prozora ima na mnogim kućama, uglavnom onim starijim, a neko se dosjetio oslikati i jedan poklopac mjerača potrošnje struje koji se tako, od rogobatnog detalja učas pretvorio u malo umjetničko djelo. U jedan zid uspravno je ugrađeno mlinsko kolo, a krak stabla usred jedne od većih kafićkihbašti neko je također ukrasio. Najoriginalniji je ipak bar-code na zidu ispred jednog art-ateljea: iznad tanjih i debljih linija je glagoljički natpis, a u dnu crna rupa, „buža“, označena crnom strelicom, pa načas djeluje kao putokaz za miševe.

Omišaljskom području, iako se nalaze podalje od mjesta, pripadaju i dva vrlo vrijedna arheološka lokaliteta. Neka je vruće, nema šanse da ih preskočim pa taman da more prokuha od vrućine. Rimljani, naravno, što nimalo ne čudi kad se zna da čak i Cezar, da, onaj Cezar, u djelu O građanskom ratu,spominje vojevanje protiv Pompeja, a jedna od glavnih bitki odigrala se blizu Omišlja, kod uvale Voz. Ovdje se njihovo općinsko sjedište nalazilo u uvali Sepen, a zvalo se Fulfinum.

Do Fulfinuma se za desetak minuta pješačenja stiže s jedne od lokalnih cesta. Rimska cesta sigurno je za ono doba bila nešto kao danas autocesta: da se nizbrdica ne bi previše primjećivala, gdjegdje je nasut kamen i do dva metra visine. Po cesti je, među kamenjem, rasuto bezbroj ulomaka keramike.

Fulfinum je bio prostran grad, s gradskim forumom od kojeg su do danas sačuvani temelji zgrada te ostaci desetak stupova. Utemeljen je nekad u prvoj polovici prvog stoljeća, u vrijeme vladavine cara Domicijana (51.-96. godine), sina slavnog Vespazijana. U središtu grada stajao je forumski hram, vjerojatno posvećen tzv. kapitolinskoj trijadi (Jupiter, Junona i Minerva), dakako, s brojnim pomoćnim prostorijama. U zapadnom dijelu sačuvani su ostaci termi, ostataka zgrada ima stotinjak metara uokolo foruma, a u njima su, vjeruje se, bili smješteni rimski vojni veterani, za koje je grad i podignut. Eto ideje: šta je falilo da, po uzoru na Rimljane, i ove naše državice za svoje veterane lijepo sagrade nove gradove, neka uživaju u mirovinama i jedni drugima pričaju kako ono jednom „zapucaše oni iznenada na nas, rafal mi okrznu glavu, obli me krv, bacim se ja u tranšej, onako krvav repetiram pušku, skočim i krenem…“ Ulice pravilne i široke - projekt je očito brižljivo pripremljen. Na sporednom trgu je, kažu arheolozi, stajala zidana baza za neki spomenik ili natpis kojem se dosad nije ušlo u trag.

U rimskom Fulfinumu

Život nije stao nakon propasti rimskog Fulfinuma, o čemu govore ostaci ranosrednjovjekovne crkvice sa tri apside, podignute na ostacima antičke vile. Fulfinumu je pripadalo i područje niže foruma, na Mirinama, uza samu morsku obalu, gdje je tijekom ranog srednjovjekovlja nastao ranokršćanski kompleks čiji su ostaci očuvani znatno bolje od Fulfinuma. Velika ranokršćanska bazilika kasnije će postati jezgra iz koje će se razviti benediktinski samostan svetog Nikole.

Čitav kompleks projektiran je u formi latinskog križa, a ostaci samostana u dobroj mjeri su restaurirani. I pod ključem, pa se unutra ne može, a ovdje, na nekoliko mjesta, vidjeh i vrata položena vodoravno, preko rupa u zemlji i, vjerojatno, nedovršenih arheoloških sondi. I vrata su zakatančena pa posjetitelju ostaje samo obići okolni teren, ali se i tako ima što vidjeti, recimo obrađenog i ukrašenog kamena, i to toliko da bi se mogao bagerima zgrtati na gomile.

Ružni detalj: organizatori svega na Mirinama javni toalet nisu morali prisloniti uz crkveni zid, a ružna slika je i naftni terminal s druge strane zaljeva: Rimljani, rani srednji vijek, tankeri i tegljači ne idu zajedno. S druge strane, poznato je da se u krugu terminala nalazi Kurilovo, također odličan arheološki lokalitet s nekropolom paljevinskih grobova iz vremena ranog carstva  i crkvicom svetog Ćirila iz 12. stoljeća. Blizu je moru i erozija čini svoje, ali šta se tu može, nafta je važnija od arheologije.

Zanimljiv je podatak da su se redovnici ovdje, na Mirinama, bavili prepisivanjem knjiga, od čega su, današnjim rječnikom kazano, razvili biznis, i to prepisujući glagoljičke knjige pisane hrvatskim jezikom, za čije korištenje su 1252. godine dobili posebnu dozvolu od pape Inocenta IV. Ovdje je napisan i najstariji sačuvani glagoljski misal, Ilirico IV., eno ga u vatikanskoj knjižnici.

Mirine

U Njivicama se zadržavam kratko: napraviti nekoliko fotografija s ulaza u istoimeni konjički klub, snimiti svana i kroz prozor, jer je zaključana, župnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije,te prošetati Ribarskom obalom. Radovi na obali dosad su završeni, ali su bili u punom jeku: putokazi i table leže na pločniku, na sve strane cilik brusilica i zveket čekića. Dalo bi se vidjeti još štošta na rivi, ali bi i radnici smetali meni, a i ja njima. Ima brončani ribar na kamenu da izludi od buke i prašine, pobaca i šila i mreže i izgubi se u onim šumarcima iza crkve.

Ni u Malinskoj neću dugo: ljubazna Marija Kremenić, zaposlena u Turističkom uredu, objašnjava mi gdje je što, ne samo u Malinskoj već i na čitavom Krku, olovkom mi bilježi točke koje tražim, „naoružava“ me kartama i prospektima… A šta raditi u Malinskoj kad je Haludovou autu?! Da, arheološko nalazište Cickini sa pseudobazilikom iz 6. stoljeća i krsnim zdencom koji je, kažu stručnjaci, najstariji na Krku i čitavom Kvarneru. Od svega ništa, odustajem, jer domaćini u Svetom Vidu-Miholjicama kažu da se ne šalim i krećem autom uskim makadamskim putom kroz šumu, a pješice, kažu, treba otprilike sat vremena. Arheolozi ionako istražuju Cickine, doći ću kad završe. Sasvim usput u album stavljam crkvu svetog Mihovila. I pitam se: mjesto se zove sveti Vid, a crkva posvećena drugom svecu? Iz auta snimam nekog sveca što raširenih ruku stoji na križanju: sreća pa je bijel, inače bi ga se moglo zamijeniti s prometnim policajcem.

Dalje ću u Porat, a cilj mi je, naravno, franjevački samostan svete Marije Magdalene. Prva slika su dva svijeta između kojih stoji samo kameni zid: s jedne strane su kupači polegli po dušecima i travi, a s druge uredni samostanski maslinik. Prevruće je pa prije ulaska u samostansko dvorište pravim predah za kamenim stolom ispred kuće milosrdnih sestara svetog Križa, odmah preko puta samostana. Nisam dobro ni odmorio, a preda mnom se, kao i jutros u Omišlju, ukazuje časna sestra. Zove se Jelica Bjelonić, odnekud je iz Posavine, dobrodušna i spremna mi - iako posjetitelja još nema u većem broju, pa kustosica nije tu - biti vodičicom, ako se to tako može reći. Čim uđem u dvorište, vidim da ću poremetiti njene planove: po dvorištu su prostrti tepisi i itisoni, sestra Jelica se taman spremala početi s pranjem. Nakon što u dvorištu ugledam fenomenalnu izložbu replika glagoljaških spomenika, moram se zapitati šta se sve onda krije unutra, u samostanu?! Istog časa sam spreman, ako treba, pomoći u pranju tepiha, ma oprati ih sam, samo da prošvrljam samostanom.

Prije toga razgledam izložbu replika: Bašćanska ploča, podnožje željeznog križa iz Huma u Istri, kamenica za blagoslovljenu vodu iz Mošćenice, kustodija iz Vrha, reljef svetog Martina iz Senja, natpis iz Osora, Supetarski, Kninski i Grdoselski ulomak, Plominski natpis… Jasno, originali su originali, ali ovo što su napravili braća Branko i Drago Fučić moglo bi se multiplicirati i služiti kao odličan „kabinet“ povijesti!

Izložba u samostanskom dvorištu u Portu

U samostanu upoznajem i gvardijana fra Josipa Vrdoljaka. Spremno mi pozira pored lika osnivača samostana fra Mateja Bošnjaka: iste su visine, obojica ozbiljni, samo je fra Josip malkice ukočen, tek smo se upoznali, a fra Matej još „gori“ – okamenjen od duga trajanja.

Samostan je utemeljen 1480. godine, a današnje kasnogotičko samostansko zdanje i crkva izgrađeni su u prvoj polovici 16. stoljeća. Neću puno po crkvi, danas ih se baš nagledah, zanimljivija mi je muzejska zbirka. Posebnost ovog muzeja, smještenog u samostanskim podrumima, jest to što – ne znam ima li još neki s tom postavkom – uz ostalo, čuva uspomene na život franjevaca trećoredaca glagoljaša. Ima franjevačkih muzeja, puno i na sve strane, ima poneki i glagoljaški, možda i neki franjevačkog Trećeg reda, ali sve to zajedno – dabogda! Ovdašnji su fratri, naime, sve do Drugog vatikanskog koncila (1962.-65.) u bogoslužju koristili staroslavenski jezik, a dokumenta su dugo, duže od drugih, pisali glagoljicom. Dobar dio svega toga je i danas sačuvan, među ostalim i inventarne knjige samostana, fratri ih svagdje zovu našastari, knjige posudbi i dugova, Levakovićev brevijar iz 1648. te blagajničke dnevnike iz 1608.godine.

Muzej u Portu nije nalik nijednom od onih koje obiđoh i po tome što nije napucan, u mramoru, staklu, inoxu i pozlaćenim okvirima; naprotiv, eksponati su poredani po podu, zidovima i starim drvenim ormarima i u tom smislu je ambijent vrjedniji nego drugdje. U sakralnoj zbirci ima kaleža, kipova, crkvenog ruha i drugog starijeg od 500 godina, a među umjetničkim slikama najviše je baroknih, izrađenih i nabavljenih u Mlecima. Etnografska zbirka je također vrlo bogata, a posebno mjesto, čitavu jednu prostoriju, zauzima nekoliko metara visok toš, kako se ovdje naziva mlin i tijesak za preradu maslina. Ovdašnji toš podmirivao je ne samo potrebe samostana već i cijelog Porta.

Pozdravljam se s gvardijanom i sestrom Jelicom, koja mi na rastanku u uho zadijeva opaku stvar: „Dragi moj pisac, navrati ti za petnaestak dana! Znaš (to mi već govori potiho, saučesnički), ima jedna lijeva djevojka koja ovdje voda goste; nije stara k'o ja, mlada je i lijepa, a slobodna je! Eto… Pa ti sad kako hoćeš!“ Smijemo se, naravno, ali… Valja meni opet u Porat! ??

Ovdje bih mogao staviti točku, ali… Obećah sestri Valentini da ću jednom doći na probu zbora. Jednom u ovom slučaju znači predvečer pa se doista vraćam u Omišalj. Dok proba počne, svratit ću i u lapidarij. I on je jutros bio zatvoren, ali me sad na vratima dočekuje Biljana Kramarić, članica Kluba „+ 60“. Fali mi još devet i pol godina da bih se mogao učlaniti u klub ??U lapidariju, osim kamenja, koje je tu stalno, zidove prekrila čipka. Krčka čipka, krčka čipka, krčka čipka… Ko to može deset puta brzo izgovoriti? ??

Proba zbora časne sestre Valentine

Čega ima u lapidariju? Najzanimljiviji mi se čini jedan predromanički kapitel, mada je znatno oštećen: na sredini mu, taman posred biskupskog štapa i mitre, usječena rupa, budući da je dugo korišten kao postament za procesijski križ. Tu je i ulomak grede oltarne pregrade s pleternim ornamentom, kakve spomenuh u glavnoj omišaljskoj crkvi, ulomak nekog trijumfalnog luka, natpis s nekog, bit će, lučnog nadvratnika, jedna nadgrobna ploča… A čipka se ne da opisati, jedino doći pa vidjeti.

Još proba zbora… Sestra Valentina je iznenađena kad vidi da joj stojim iza leđa, i to nakon što čuje neki bariton koji ne pripada njenom zboru. Jedan od pjevača mi, kad čuje da i ja volim zborno pjevanje, nudi note, svi su srdačni i nasmijani. I šta sad? Pa zna se – zapjevati! :)