Kako su zarazne bolesti oblikovale ljudsku vrstu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije otprilike 100.000 godina ljudska je vrsta došla do svojevrsne populacijske kataklizme, tzv. "uskog grla" svojeg postojanja. Naime, u to vrijeme naši su preci svedeni na svega pet do 10 tisuća jedinki na području Afrike.

U razdoblju koje je potom uslijedilo 'bihevioralno moderni' ljudi su izrasli iz ove populacije, te svojom populacijskom ekspanzijom u potpunosti zamijenili, odnosno potisnuli sve druge ko-evolucijske rođake koji su do tada postojali (npr. neandertalci).

Iako su se svojim mentalnim sposobnostima i kasnijom populacijskom ekspanzijom nametnuli kao dominantna vrsta na planetu, uzrok tzv. "uskog grla“ još uvijek ostaje zagonetka. Postoji nekoliko teorija koje bi mogle dati odgovor na ovo pitanje, a objašnjenja se kreću u rasponu od mutacije gena uzrokovanim kulturnim zbivanjima kao što je jezik, nadalje klima kao faktor izmjene događaja, a spominje se i velika vulkanska erupcija.

Uz dosad predložene teorije, znanstvenici su došli do još jedne - zaraznih bolesti.

U radu objavljenom u online izdanju Američke nacionalne akademije znanosti,međunarodni stručnji tim pod vodstvom znanstvenika sa Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu došao je do teorije da je inaktivacija dva specifična gena povezana s imunološkim sustavom koji su mogli biti preneseni s odabranih predaka na moderne ljude, a služe kao poboljšana zaštita od nekih patogenih bakterijskih spojeva kao što su Escherichia coli K1 i grupe B streptokoka, vodećih uzroka sepse i meningitisa ljudskih fetusa, novorođenčadi i dojenčadi.

"U maloj, ograničenoj zajednici, u kakvim su živjeli naši preci prije mnogo godina, jedna mutacija mogla je imati veliki učinak na cjelokupnu populaciju ", rekao je glavni autor Ajit Varki, profesor stanične i molekularne medicine sa Kalifornijskog sveučilišta.

"Otkrili smo dva gena koji su ne-funkcionalni kod ljudi, ali ne i kod srodnih primata, što je za posljedicu moglo imati bakterijske uzročnike, te biti vrlo smrtonosno za novorođenčad i dojenčad. Velika smrtnost mladih jedinki vrste mogla je biti značajan čimbenik opstanka iste. Biološka mogućnost preživljavanja te zajednice svodila se tada dva rješenja: odolijevanje patogenu kao mjera otpora ili eliminaciju nadmoćnih proteina koji su podupirali loše gene??."

Iako je nemoguće razlučiti što se točno dogodilo tijekom evolucije, istraživači proučavaju molekularne potpise koji okružuju te gene pretpostavljajući da su se preci modernih ljudi borili s golemom patogenom prijetnjom u vremenu od prije 100 do 200 tisuća godina.

Pretpostavka "selektivnog zamaha" mogla je značajno reducirati njihovu brojnost. Samo su pojedinci s određenim mutacijama gena uspjeli preživjeti – ta je preostala populacija postala genetski predak  modernih ljudi što je za posljedicu imalo da danas svi nosimo ne-funkcionalni Siglec-17 gen, a nedostaje nam Siglec-13 gen.