Prije 135 godina rođen je prvi hrvatski nobelovac za kemiju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 135 godina, 13. rujna 1887. u Vukovaru je rođen hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička.

Ružička je dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi hrvatski dobitnik te nagrade. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jedan za prirodoslovne znanosti i pravo).

Njegov je otac Stjepan Ružička bio češkoga i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla.

Ružičkini predci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac mu je bio bačvar. S majkom i mlađim bratom Stjepanom nakon očeve smrti 1891. godine otišao je u Osijek, majčin rodni grad.

Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku.

Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Tehničku visoku školu (Technische Hochschule, TH) u Karlsruheu u Njemačkoj. Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska kemija.

Njegov mentor Hermann Staudinger je 1912. godine izabran za profesora na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Zürichu i Ružička mu postaje asistent. Nakon što se je razišao sa Staudingerom surađivao je Ružička neko vrijeme s kemijskom industrijom, 1918. godine postao je privatnim docentom na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, a 1923. godine titularnim profesorom, no bez stalne plaće.

Godine 1925. i 1926. radio je u Ženevi. U razdoblju od 1927. do 1929. godine bio je profesorom organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj nakon čega vraća se u Zürich iste godine na mjesto profesora organske kemije na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH). 

Ružiča 1939. godine, zajedno s Adolfom Butenandtom, dobiva Nobelovu nagradu za kemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.

Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena.

Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva u Zagrebu je 16. ožujka 1940. godine održao svoje Nobelovo predavanje pod naslovom "Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona", te je bio izabran za počasnoga člana JAZU, počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, za prvoga počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, počasnoga člana Društva inženjera u Zagrebu, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva, a postao je i počasnim članom Matice hrvatske.

Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu, također kasnijem nobelovcu.

Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. godine. Pokopan je u Zürichu. OPŠIRNIJE