Veliki Ruđer
'Svladati beskonačnu nevjerojatnost može jedino beskonačna sila višnjeg Tvorca'
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Josip Ruđer Bošković rođen je u Dubrovniku na današnji dan prije 310 godina, 18. svibnja 1711. godine kao osmo dijete u obitelji.
Otac Nikola (porijeklom iz trebinjskog kraja) već je u vrijeme njegovog rođenja bio nepokretan, no njegova starija braća i sestre te majka Pava (Paula, iz ugledne i bogate talijanske obitelji) uspjeli su nastaviti očev posao te, usprkos brojnosti, obitelj nije patila od neimaštine.
Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku. Priča se da ga je umalo ubila kamena glava sv. Vlaha koja je pala za vrijeme potresa koji je pogodio Dubrovnik.
Svoje školovanje započeo je na isusovačkom kolegiju u rodnom gradu (Collegium Ragusinum), da bi ga zbog iznimne nadarenosti u petnaestoj godini nastavio na isusovačkom kolegiju u Rimu (Collegium Romanum). Nakon završetka studija filozofije, matematike i fizike morao je prema pravilima Kolegija predavati gramatiku u nižim razredima. Istodobno je nastavio studij teologije zbog čega se i zaredio.
Collegium Romanum je utemeljio Ignacije Loyola, osnivač inkvizicije, pa je tako i rimski kolegij karakterizirala iznimna dogmatičnost i orijentacija temeljena na aristotelovskoj slici svijeta, odnosno onome što je tadašnji znanstveni, katolički svjetonazor pod tim podrazumijevao.
Bez obzira na to, Bošković je kroz ukupno znanstveno djelovanje nalazio načina da pronađe i potvrdi istinu u onome što je radio, bilo to kretanje nebeskih tijela ili filozofija, zbog čega je ostao zamijećen u tadašnjem znanstvenom svijetu, ali i u kasnijim desetljećima i stoljećima kada njegove teorije o strukturi tvari te međusobnom djelovanju čestica postaju znanstveno potvrđene.
Prva djela, odnosno rasprave objavljuje 1736. godine, a za života je objavio više od sedamdeset pet djela. Najpoznatija su: Theoria philosophiae naturalis (Teorija prirodne filozofije, 1758.), Elementa matheseos universae (Elementi univerzalne matematike, 1754.), Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Djela koja se odnose na optiku i astronomiju, 1785.), De cometis (O kometima, 1746.), De lumine (O svjetlosti, 1748.), De inaequalitatibus, quas Saturnus, & Jupiter fibi mutuo videntur inducere, praefertim circa tempus conjuctionis (O nejednakostima koje, kako se čini, uzajamno izazivaju Saturn i Jupiter, osobito u vrijeme konjunkcije, 1756.), De marculibus Solaribus (O Sunčevim pjegama, astronomska vježba održana na Rimskom kolegiju, 1736.), De Aurora Boreali (O polarnoj svjetlosti, 1738.), i dr.
Osim znanstvenim radom, bavio se i arheologijom te pisanjem pjesama. Koliko se može zaključiti iz njegovih djela i mnogih pisama, nikada nije tražio velike stvari za sebe, bio je privržen obitelji i domovini te je izuzetno volio znanstveni rad u kome je pronalazio nadahnuće. Bio je izrazito istinoljubiv, ali i taktičan kad je situacija to zahtijevala.
Unatoč tome što je mnogo putovao, te je gotovo čitav život proveo izvan rodnoga grada, nikada nije prestao misliti na Dubrovnik i na svoju obitelj. Intenzivan i naporan život Josipa Ruđera Boškovića završio je 13. veljače 1787. godine u Milanu.
Na vijest o njegovoj smrti u Dubrovniku je proglašen dan žalosti, održana je misa za koju je posebno bila skladana glazba te su održani mnogi posmrtni skupovi i govori.
Ime ovog hrvatskog znanstvenika i prirodoslovca nose ulice u svakom većem gradu u Hrvatskoj, a po njemu je nazvana i najveća hrvatska znanstvena ustanova u području prirodnih i biomedicinskih znanosti – Institut Ruđer Bošković u Zagrebu.
Nobelovac i fizičar Werner Heisenberg nazvao ga je hrvatskim Leibnizom, engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena ("one of the great intellectual figures of all ages"), a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je "najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut".
