Jokara, tako hladan, tako dobar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U tom Somboru svega na volju
Svega ima to j' istina,
pa i žene piju vina
U tom Somboru,

Od kako je ta naša Varmeđa
od ta doba naše snaše
zavoleše tamburaše
U tom Somboru

Od kako je taj arterski bunar,
od tog doba gra' se kuva
A šunka se bolje čuva
U tom Somboru

Ženiću se ja, žena mi treba
koja znade dobro radit'
a ja ću se gospodarit'
Po tom Somboru...

Napisao je tamo negdje 1913. godine Blaško Marković muziku i tekst nadaleko poznate pjesme, koja će dugo nadživjeti svog autora. Koju maestralno izvodi Zvonko Bogdan. 

U tom Somboru

U tom Somboru se veljače 19-tog godine 1995. rodio jedan dječak po imenu Nikola. Koji je kao mali strašno uživao u hrani. Bilo je svega, paprikaša i gulaša, mali Nikola nije mogao odoljeti, niti bureku, niti coca coli. Zato i jeste izgledao kao pretili dječak kada su ga prvi put našli u tom Somboru Miško Ražnatović, najbolji košarkaški menadžer bivše Jugoslavije i šire, zajedno sa čovjekom koji se zove Branimir Tadić koji je lovio i skautirao mlade klince za Miškov još uvijek postojeći projekt Mega u ABA ligi.

Imali su Miško i Branimir što vidjeti. Kao u nekim filmovima kada lovci na talente "nalete" na klinca koji je sve samo ne ono što njima treba - košarkaš. Ali su nešto namirisali. Ne nije bio ni gulaš ni paprikaš, nije bilo ni dobro vino. Namirisali su nešto drugo. I odlučili ga povesti sa sobom.

Nikola je počeo u Somboru, pa je onda prešao u Vojvodinu. U to vrijeme za Nikolu je košarka bila jedna vrsta zabave. Netko će reći kao i danas. Jer ni tada kao ni sada statistika, poeni, brojke, nisu bili nešto što je bilo važno. Važnije je bilo da se Nikola dobro osjeća na parketu, da uživa. Valjda je zato postao to što jeste danas. Što nije bilo nimalo lako. Nije forsirao, nije tražio da se o njemu pišu hvalospjevi, nije se gurao u medijima. On je samo radio svoj posao. I rastao. U nevjerojatnu igračku veličinu, kao bijelac, kao centar, među najboljima. Da bi postao jedan od njih.

Milojević ga pustio da se igra 

I nije bilo lako raditi s Nikolom kao mladim igračem kako u juniorskom pogonu Mege, tako i u seniorskom gdje je trener bio Dejan Milojević. Jer znaju se kretnje igrača koji je centar, zna se kakva su njegova dodavanja, zadaci na parketu. A Nikola nije bio od šablona. Volio je puknuti tricu, pa onda dati neku nemoguću loptu s centra. Neko ludo dodavanje, što se najbolje uklapalo u njegovu viziju košarke. Izaći na parket i zabavi ti se.

"Kad sam počeo igrati, bio sam stvarno debeo, a još nisam bio toliko visok. Igrao sam centra, ali igrao sam i playa. Driblao sam loptu po cijelom terenu. Ja samo igram iz zabave, znaš? Ali one godine kad sam napunio 16 godina, osjećao sam da stvarno mogu igrati. I to je godina kada sam iz svog malog grada Sombora otišao u veći grad, Novi Sad.

Prespavao draft

Tko zna kako bi završilo da je recimo otišao u Zvezdu, Partizan kod Vujoševića, u neki drugi europski klub gdje treneri ne vole i jednostavno ne dozvoljavaju tu Nikolinu košarku. I onda je došao draft. Uzeli su ga Denver Nuggetsi kao 41. u drugoj rundi drafta. Nekada je taj draft bio nešto važno, posebno za igrače koji nisu došli sa sveučilišta, međutim i to promijenilo posljednjih godina. Denver? Dinastija, Blake Carrington, Krystle, Alexis, Fallon i Sammy Jo. I truli kapitalizam.

Bilo je i nešto košarke. Ja recimo pamtim onaj Denver što je igrao protiv Jugoplastike. Trener Doug Moe i njegovi šareni sakoi, pa niski Adams, Fat Laver velika legenda kluba, Alex English. Igrali su brzu košarku, užasno kratki napadi. Uglavnom preko 120 poena. Na jednoj i drugoj strani. Kasnije će doći Mutombo, jednom su izbacili Seattle u prvom krugu play offa. Bili su tamo kasnije Marcus Camby, Chauncey Billups, Antonio McDyess, Nick Van Exel, Kenyon Martin, Carmelo Anthony, ali ništa posebno Nuggetsi nisu napravili. Finale? Ma dajte. Barem finale konferencije? Ništa. Jokić u takvoj ekipi?

"Moj brat je imao proslave i šampanjac, i nazvao je da mi kaže. Podigao sam slušalicu, ali stvarno nisam slušao. Samo sam mu rekao: "Hajde, čovječe, spavam." Zatim sam spustio slušalicu. Tako sam čuo sljedeće jutro. Nisam mislio da će to biti velika stvar. Mislio sam, draftirali su me i ostao sam još jednu sezonu u Europi. Nisam mislio da ću odmah doći u NBA".

Košarka je OK, ali konji...

Ništa, uzet će dobru lovu, možda jedan ili dva tradea, pa onda nazad kući. Takva su naša razmišljanja. Ali ne. Michael Malone je vrtio neki svoj film. Dva puta su Nuggetsi bili blizu play offa, jednom su imali preko 50% pobjeda. Onda je krenulo.

Dva puta zaredom prvi na Zapadu. "Divljem" Zapadu. Nije lako ostvariti. Dva puta drugi. Dva konferencijska polufinala, jedno finale, lani "šamar" u prvom kolu. Nikola je šutio i radio ono što najbolje zna. I sve bolje i bolje. Iz sezone u sezonu. Obarao rekorde, postavljao nove i vrtio svoj film uporno. Ništa pojedinačna statistika, ništa rekordi, samo pobjede, samo ekipa.

"Imam dva konja u Francuskoj, dva u Italiji, i deset u Srbiji. Da li bih volio biti pobjednik? Posebna priča su sulke (male lagane kočije na kojima sjedi onaj koji upravlja konjem).To bi bilo zaista cool. Emocije koje ja imam s konjima i o konjičkim trkama su velike. Tijekom godine, bavim se konjima i vozim se, blizu njih sam, ali ne onoliko koliko se bavim košarkom. To je zbog toga. Kada se nečim baviš toliko mnogo, emocija ti opada, a kada ti nešto nedostaje to želiš više. Ja sam svoje najveće uspjehe ali i najveća razočaranje doživio u tom konjičkom sportu. Ono kad moj konj izgubi neku utrku ljudi koji me znaju koji su tu pored mene, da ne pričam, tugujemo, ali isto tako slavimo kao da smo svjetski prvaci kada pobjedi neki moj konj. To je moja ljubav, to je moja pasija to je nešto što me ispunjava ja tako bježim iz ove običajne priče, MVP, NBA rekordi i to", reći će Jokić koji nije imao dilemu nakon utakmice. Proslava? Ipak, utrka konja je u nedjelju.

"Moram biti u nedjelju u Somboru na utrci konja... Ne znam kako ću stići ako je u četvrtak proslava. Zatražit ću od vlasnika kluba klupski avion".

Kao da se zaj....e

Jednostavno je takav. Košarka je posao, koji on odrađuje na najbolji način. I nekada se čini kao nema emocija uopće na parketu. A igra vrhunski. Ove sezone je "razvaljivao". Denver je zagospodario Zapadom. Jokić pod koševima. Može zabiti, dati loptu s visokog posta ili recimo backdoor dodavanja.

Može licem prema košu, može okrenut leđima. Može onako nisko jednom rukom, opasan je kad ga udvojite. Može što hoće. Opet njegov pogled, njegova reakcija. Imaš neki osjećaj da se čovjek zaje...e na parketu, a ustvari razvaljuje. Jokara. Zato ga čovjek mora cijeniti. Moraš, kada vidiš kako je na isteku vremena pete utakmice prvo otišao do igrača i klupe Miamija. Prvak, rekordi, dominacija, prsten, a on hladan, grli i pruža ruke protivnicima.

" Moram da odem kući! Uspjeli smo u našem poslu, osvojili smo titulu. Nevjerojatan je osjećaj, ali nije sve na svijetu. Željeli smo, ali to nije najvažnija stvar, ima mnogo drugih stvari koje volim da radim, ali to je normalno. Ne vole svi svoj posao, ili lažu". Tipični Jokić. Charles Barkley, Reggie Miller, Karl Malone i još neki strašni košarkaši nikada nisu bili prvaci. Što bi dali da jesu. Kako bi slavili. Kao Jokić sigurno ne bi. Nikola kao da se rodio negdje ovdje, a ne u tom Somboru.