Old School Pere

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U vrijeme kada je Pero igrao košarkaška je bila avangarda. U vrijeme kada je bio trener taj posao nije mogao obavljati bilo tko. Trenirao je Jugoplastiku, reprezentaciju Jugoslavije, pa je bio onda nekih dvadesetak godina u Italiji koja je u to vrijeme bila liga u kojoj su igrali samo najbolji Amerikanci, liga u kojoj je bilo najviše novca.

Vodio skupi Benetton

Dovoljno je sjetiti se recimo da je 1992. godine vodio jedan od najskupljih klubova u Europi, Benetton sa Kukoćem, Del Negrom, Rusconijem.

"Gazde su pronašle formulu kako će platiti Tonija. Jedan ugovor je Kukoč potpisao s klubom, drugi s tvrtkom Benetton.Tako je po prvom ugovoru dobijao novac kao igrač, po drugom kao zvijezda grupacije Benetton. Što je presudilo da Toni izabere Benetton a ne NBA, zna samo Toni, ja znam samo onaj dio koji se ticao mene, a to je da sam vlasniku kluba kazao kako je Toni najbolji igrač na svijetu van NBA lige i ako imaju mogućnost angažirati ga da nijedna cijena nije previsoka", pričao je jednom prilikom Skansi.

Toni je recimo imao ugovor na 15.300.000 dolara, nekih milijun i pol po sezoni, Del Negro je uzimao milijun. Otprilike možete složiti sliku u svojoj glavi kakva je to bila momčad. E sada možete misliti koliko je povjerenje imao gazda kluba kada je uzeo Skansija da vodi jednu takvu momčad.

Pero je bio prvi pravi dalmatinski centar. Pokretljiv, agilan, odgovoran, talentiran, sjajan u oba pravca. I bio je član reprezentacije prije Kreše Ćosića. Valjda i to nešto govori. Kada je krenuo sklapati jednu sjajnu splitsku momčad, Branko Radović, priča je bila zaokružena s sjajnom centrom koji je nekada igrao vaterpolo.

Zlatna medalja u Ljubljani 

Skansi za reprezentaciju debitira na velikom takmičenju 1965. godine na Eurobasketu u Moskvi i odmah osvaja srebro. Ustvari možemo napisati kako je Pero zajedno sa Koraćem, Daneu, Ćosićem, Šolmanom, Plećašom, Čermakom, Žorgom, Simonovićem, Rajkovićem, Tvrdićem, Jelovcem, Kapičićem udarao temelje košarke kao sporta na prostoru bivše države. Kroz reprezentaciju koja postaje svjetski prvak i Jugoplastiku. Amerikancima je u finalu ubacio 14 poena.

"Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. s osvojenim zlatom uzrokovalo je eksploziju oduševljenja košarkom, sportom, koji je možda do tog trenutka bio ponešto podcijenjen, premda je donio pregršt medalja sa svjetskih i europskih natjecanja. Najsvježija bijaše ona, srebrna s Olimpijskih igara u Mexico Cityju 1968. godine u finalu sa SAD-om i samim tim ulaskom u povijest košarkaške igre i u kolijevci tog sporta.Sve gore spomenuto nije ni u kojem obliku utjecalo na stanje duha reprezentacije, na skromnost kojom smo prionuli završnim pripremama, opterećeni samo mišlju da ne smijemo razočarati igrajući kod kuće, pred svojom publikom.Nemam u memoriji neke motivirajuće govore trenera ili nekog trećeg. Ranko Žeravica bio je vrstan trener, izvanredan u fizičkoj i taktičkoj pripremi, operiran od svih pristranosti pa je takvo vodstvo rezultiralo i našom najboljom petorkom: Rato, Nikola, Damir, Krešo i ja. Danas se mnogo puta spominje ta hrvatska petorka, koja je iznijela najveći teret prvenstva. Ali bilo bi krajnje netočno i u potpunoj suprotnosti sa svim gore rečenim što se snage kolektiva tiče. Odlučujući koševi kapetana Ive Daneua, veliki doprinosi Kapidžića, Simonovića, Jelovca, Rajkovića, Čermaka i Žorge", pisao je jednom za Sportske Novosti Skansi.

Kako Ćosić odlazi na studij u Ameriku, tako Pero tih sedamdesetih godina drži primat najboljeg centra na prostoru Jugoslavije. Pero, Tvrdić, Šolman, to je bio ubojiti tri Jugoplastike koji u Split donosi prvi naslov prvaka Jugoslavije. Mogli su biti i prvaci Europe, da je dosuđen prekršaj nad Šolmanom u samom finišu finala protiv Ignisa. Prethodno su u polufinalu sredili veliki Real.

"Činjenica da smo bili prva momčad koja je potpisala jedan ugovor sa nekom tvrtkom kao što je Jugoplastika. Imali smo jednu sigurnost koja je dozvolila ljudima u klubu da budu ambiciozni. Dugo vremena su nas zvali drugoplastika, međutim te godine smo bili spremni za naslov prvaka. Protiv Ignisa nije sviran čist faul na Šolmanu" opisivao je to finale u Tel Avivu Pero.

Moderna košarka

Skansi će po povratku iz Italije preuzeti iako mlad, klupu Jugoplastike. Što u tom trenutku nije bio niti malo lagan posao.

"Mi smo igrali pod njegovim vodstvom modernu košarku, imali smo neke nove akcije, specijale, uz njegove neke sitne fazone, reći će Željko Jerkov.

Sa Skansijem kao trenerom Jugoplastika uzima trostruku krunu. Naslov prvaka, Kup i Kup Koraća.

"Te smo 1977. godine u majstorici s Bosnom postali prvaci Jugoslavije, pobijedili smo zagrebačku Lokomotivu u finalu Kupa i osvojili i Kup Koraća nakon što smo u Genovi pobijedili Bolognu. Sazrio je mladi tim, doživjeli smo veliki uspjeh. To do tada nije pošlo za rukom nijednom treneru", vraćao je film Skansi. Skansi će otići u Italiju kao trener iako je živio u Ljubljani.

Barcelona i Dream Team

Mijenjao je klubove, sa Bennetonom je skoro osvojio naslov prvaka Europe 1993. godine. Limoges, Zdovc i Maljković su bili bolji u utakmici na užasno malo poena. Godinu prije Skansi je bio fokusiran na reprezentaciju Hrvatske koja je kao mlada reprezentacija sa sjajnim igračima prvo igrala prijateljske utakmice, pa onda užasno duge kvalifikacije kako bi našla na Olimpijadi. Sve je kulminiralo ulaskom u finale i utakmicom protiv orginalnog Dream Teama.

"Taj je zvjezdani trenutak hrvatske košarke, nažalost, slabo marketinški iskorišten. Igrati u finalu Olimpijade protiv izvornog američkog Dream teama nešto je neponovljivo, pogotovo što je svaki sljedeći Dream team bio puno slabiji. Bilo je to veliko zadovoljstvo raditi sa velikim igračima, poput pokojnog Dražena, s Dinom, Stojkom… Imali smo strašno jaku reprezentaciju, vladao je veliki entuzijazam i želja za uspjehom. O logistici se brinuo Mirko Novosel, pomoćni mi je trener bio Aco Petrović. Ta srebrna medalja bila je, ustvari, zlatna", pojasnio je jednom prilikom za Nacional.

Kasnije će se još jednom Skansi vratiti na klupu reprezentacije, za Olimpijske igre u Atlanti, odnosno Eurobasket 1997 godine, kada se odlučio za jedno podmlađivanje selekcije.

Još jedna titula sa Splitom

2003. godine će Rađa u u Splitu okupiti mladost i iskustvo. Nakon Josipa Sesara i Zdovca uzeo je telefon i okrenuo Perin broj.

"Plan neće ići kako smo zamislili ako ti ne dođeš!" U uspio je, Split je uzeo naslov prvaka sredivši Cibonu u finalu 2:0. Dvije je godine (2012-14) proveo i kao zamjenik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Naravno, brinuo je o sportu. Kao takav izvanredan sportaš odlikovan je mnogim nagrada, od nagrade HOO-a Matija Ljubek za životno djelo, Državne nagrade za sport Franjo Bučar, ordenom predsjednika Republike Hrvatske "Zvijezda Danica".

Kroz cijeli svoj život je imao svoj pravac, svoj stav, sjajan čovjek, vrhunski trener, možda nekada i ne shvaćen. Stara škola. Jednostavno rečeno.