Alkohol, kokain, kocka, 36 godina čistog ludila

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zamislite neku pub u Londonu i šank. Za kojim je pola momčadi Arsenala. Lee Dixon, Nigel Winterburn, Steve Bould, Paul Merson, Perry Groves, Tony Adams vode glavnu riječ. Nije pitanje što piju, nego je pitanje koliko će popiti. Gdje je kraj? Kada znaju da su došli do kraja? Jednostavno su bila takva vremena. Za menadžere nije bilo važno što rade vani dok su na terenu spremni ostaviti kako se kaže posljednji atom snage. Stvari su se počele mijenjati dolaskom prvih stranih trenera, menadžera na Otok. Neki su završili na rehabilitaciji, neki nisu. Neki su na vrijeme priznali sebi, neki. Opet nekima alkohol nije bio dovoljan. pa su dodali malo kocke, pa malo i droge. Jedan od njih je Paul Merson, dobri duh Highburyja, desno krilo čiji je osmjeh bio poseban. Valjda zbog one praznine "na jedinici". Osmjeh koji je ustvari bio maska.

- Nekada sam posjećivao psihijatra, otišao bih, legao na kauč i rekao: "Zašto ne mogu biti kao Alan Smith? Zašto ne mogu biti normalan?" pitao se Paul koji je s Arsenalom osvojio šest trofeja. Između ostalih, dva naslova prvaka, dva Kupa, jedan Kup Kupova.

Howe prihvatio rizik

Počeo je u omladinskom pogonu " Topnika" odradio jednu na posudbi u Brentfordu, da bi sljedećih deset ostao na Highburyju. Chelsea, QPR i Watford su svi bili zainteresirani za Paula, ali on je odabrao Arsenal jer je njegov otac bio navijač Arsenala. Merse je kao klinac bio mali, vrlo slab, tehnika je bila OK, ali u duelima je bio slab, jednostavno nije volio takav nogomet. Menadžer Arsenala Don Howe znao je sve o nedostacima ovog momka, ali je svjesno preuzeo rizik.

Za prvu momčad je debitirao 22. studenog kontra Manchester Cityja. Već tada je kao mlad upoznao sve draži kladionica i klađenja. Imao je samo 16 godina.

- Sjećam se kako sam prvu dobio neku prvu platu, bolje rečeno neku stipendiju od 100 funti. Za mene je to bio ogroman novac u tom trenutku. Mom prijatelju WesuReidu sam postavio pitanje " Što sada Wes? " nadajući se kako ćemo otići do nekih prodavnica na Bond Streetu. On je rekao: " Idemo preko ceste do kladionice." Za mene je izgledalo kao da ulazim u svemirski brod. Gomila ljudi koji viču, urlaju. Izgubio sam sav novac u trenu. Putem prema kući smišljao sam što reći roditeljima. Moja priča je bila da sam opljačkan. Usput sam ogrebao lice od neku fasadu, kako bi moja priča imala podlogu. Znate, kockari su prvaci u laganju, reći će danas Paul.

Morao je priznati

Bez obzira na kocku, na terenu je sve izgledalo dosta dobro. Arsenal je u dramatičnom finišu opisanom u knjigama i filmom, pobijedio Liverpool i uzeo naslov 1989. godine. Merson je sezonu zaključio s deset postignutih golova, zaigrao je za mladu reprezentaciju te je još proglašen mladim igračem godine. Uskoro će doći još jedna titula prvaka, pa FA i tadašnji Liga Kup 1993. godine. Kao kruna došao je tada još uvijek itekako cijenjeni Kup Kupova. Golom Alana Smitha.

- Smith je bio najcjenjeniji igrač s kojim sam igrao. Bio je najbliži Marku Hughesu u držanju lopte. U godinama kada sam prolazio kroz sve svoje probleme u Arsenalu, on je bio jedina osoba na koju sam se mogao osloniti. On je bio osoba koja sam ja želio postati. Pravi porodični čovjek, netko koji je živio svoj život kako treba, još jednom će podvući Paul koji je samo par mjeseci nakon slavlja u Kopenhagenu, izašao pred novinare i priznao. Ovisnik je kokainu.

- Ono što je počelo iscrtavanjem redaka u WC školjci u pabu u Hertfordshireuzavršilo je tako što sam doveden do ivice ludila, sam kod kuće, slomljen, paranoičan, zgužvan u kutu, potpuno bespomoćan. Ne znam koliko sam novca potrošio na kokain u tih nekoliko mjeseci, možda nekih 2000 funti, ali mislim da je tu bilo i malo više. Znao sam o kakvom se problemu radi, tražio sam pomoć, bilo me je sram. U tom trenutku je bio pred zidom, već je počeo dugovati zbog kocke određene svote novca. Otišao je kod Kena Friara u njegovu kancelariju.

- Trebam pomoć, dužan sam velike svote novca zbog kockanja. U ozbiljnoj sam nevolji. Ken je izgledao šokirano, a zatim je Paul dodao još jednu bombu.

- Ovisnik sam o kokainu.

Ljudi u Arsenalu su bili spremni pomoći, Paul je prihvatio rehabilitaciju koja će se završiti siječnja 1995. godine. Paul se na kraju vratio 1. februara 1995. godine, protiv AC Milana u Superkupu u Highburyju. U tom periodu, Arsenal nije mogao pronaći pravog trenera. Nakon otkaza koji je dobio George Graham, dolazili su Stewart Houston, pa Bruce Rioch.

Arsenova prva sezona u Arsenalu bila je posljednja za " Mersea " kako su ga zvali navijači. Njegov posljednji gol za Arsenal bio je onaj 19. siječnja 1997. godine, protiv Evertona u pobjedi od 3:1 u Highburyju, a posljednju utakmicu odigrao je 11. svibnja 1997. godine, protiv DerbyCountyja, u još jednoj pobjedi opet 3:1.

Napušta Arsenal, problemi ostaju

1997. godine, Merson je prodan Middlesbroughu u ugovoru vrijednom 5 milijuna funti, što ga je učinilo najskupljim igračem koji je ikada potpisan od kluba koji nije član Premiershipa. Naredne godine preselio se u Aston Vilu , klub koji je bio nešto bliži njegovoj porodici na jugu Engleske, i pomogao im da dođu do finala FA kupa 2000. Godine 2002. potpisao je za Portsmouth dvogodišnji ugovora, a zatim je odigrao važnu ulogu u promociji kluba u Premiership 2002-03, prije nego što se preselio u Walsall gdje je kao igrač menadžerzavršio svoju karijeru. Ali je i dalje plesao na rubu provalije. Novca za kockanje je uvijek nedostajalo.

- Stalno sam razmišljao kako da dođem do novca jer sam se morao kockati. Bilo je to jače od mene. Ponovo sam potpuno izgubio kontrolu. Kopam rupu - ne mogu se izvući iz nje. To je najgora ovisnost na svijetu. Znate kako je bilo teških trenutaka. Takvih, da sam razmišljao o tome da slomim prste. Sjećam se jedne večernje utakmice protiv Charltona. Te utakmice nisam volio, jer ono ostanem u sobi cijeli dan i samo zovem telefonom kladioničare za uplate. I onda mi je došlo u glavu: " Slomi prste." Ako slomim prste, ne možete podići slušalicu. Ljudi koji ne razumiju pomislili bi da je to ludilo. Ali ova ovisnost vas hvata i ne pušta, napisao je u jednoj od svoje dvije knjige nekadašnji igrač Arsenala koji se očito od kokaina i alkohola uspio izliječiti, ali od kocke ne.

Spreman na sve

Išao je do kraja, a posebno ga je uništila kako kaže pandemija korone, kada je uglavnom ostajao kući i kockao se. Sada je čak počeo razmišljati i samoubojstvu.

- Pomislio sam da se želim ubiti. Kako sam to učinio? Kako sam se mogao kladiti za ušteđevinu? Sljedećih sedam dana sjedio sam na kauču i gledao djecu. Mrzio sam sebe, razmišljajući o tome kako sam ih iznevjerio, izjavio je prije nekoliko dana Paul koji je kako sada stvari stoje na kocku spiskao više od 7 milijuna funti. Sada nije morao lomiti prste, supruga je uzela mobitel, i ostavila mu nešto novca za kavu i gorivo.

- Bio sam im poput bankomata. Davao sam sto oklada dnevno. Sve ove kompanije ne čine ništa da zaustave ljude s ovom bolešću. Sada me boli - u to vrijeme nije jer sam mrzila sebe. Doživio sam to kao kaznu koju sam zaslužio. Ali oni su me u potpunosti iskoristili i to mi se gadi, kaže danas.

U vrijeme kada je igrao, Paul je bio igrač koji može pokrivati nekoliko pozicija. Mogao je igrati recimo na krilu, ali iza napadača kao desetka. Imao je odličnu tehniku, znao je pogoditi s velike udaljenosti, onako kako se kaže " vanjskim ". Danas kada vrati film će priznati kako sve ono što je napravio na terenu ostaje u nekoj magli, nekom dimu alkohola, kokaina, kocke.

- Prošlo je 36 godina čistog ludila. Ljudi se vjerojatno pitaju kako sam proživio te godine. Ljudi govore: "Oh, izgubio si sav taj novac." No, novac je nebitan. Važno je vrijeme koje ne mogu vratiti. Vrijeme samo prolazi i to mi slama srce više od svega. Što pamtim? Ništa, recimo sjećam se kako smo s Portsmouthom ušli u Premierligu. Pamtim utakmicu u gostima kod Millwalla, tamo gdje nikada pljeskom ne isprate gostujuće igrače. Mene jesu.