Dušan Bajević: Nogometaš, stručnjak i džentlmen

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se počelo govorkati kako će Roberta Prosinečkog na izborničkom mjestu naslijediti Dušan Bajević, prvo što sam se zapitao bilo je – Hoće li to Duško uopće prihvatiti?

Međutim, vrlo brzo su se stvari okrenule u dobrome smjeru i Duško Bajević će sutra biti službeno promoviran u selektora nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Može li Bajević kroz doigravanje odvesti Zmajeve na Europsko prvenstvo, neće biti temom ovog teksta. Pokušao bih, ako dozvolite, s vama podijeliti jedno sjećanje na Dušana Bajevića s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Proslavljeni nogometaš i trener u to je vrijeme povremeno navraćao do Radio Mostara, gdje je uvijek bio poseban gost, a kad bi dolazio, onda bi znao počastiti ekipu, na način koji princu i dolikuje.

Tih smo se godina u redakciji Radio Mostara upoznali s mnogim zvijezdama i slavnim ljudima, a Duško bi nam uvijek na odlasku govorio – Ako budete dolazili u Atenu, obavezno mi se javite.

Ljeto 1988. godine bilo je u Grčkoj jedno od onih koja ne donesu kapi kiše. Mjesecima. Ovoga ćemo se kasnije sjetiti...

A nas smo se trojica u Grčku zaputili Yugom 45, krajem kolovoza, jer su tada cijene povoljnije. U ekipi su još bili Mario V., Esad S., Ovation gitara u koferu, šator i tri torbe. Ipak idemo na sedam do deset dana. Mario V. i moja malenkost viši smo od 1,90 m, kofer za gitaru je veličine omanje trafike, a kad još dodaš i trećeg čovjeka, posve normalnih dimenzija, uz nabrojanu skalameriju za kampiranje i presvlak – budi pametan kako je sve stalo u 'Jugića'.

Do Atene smo dobacili tek treći ili četvrti dan, jer su ceste preko Crne Gore, Kosova i Makedonije bile – a što reći. Jedno noćenje u Makedoniji, jedno ili dva, više se ne sjećam, u kampu turističkog grada Katerini, blizu Soluna, a onda smo uplovili u slavni antički grad.

Prihvatili smo Duškov poziv

Smjestili smo se u Ateni kod jedne pospane bake, koja je podsjećala na likove iz Alan Forda, a i hotel je pripadao istome stripu. Najosjetljivije mjesto bio je vodokotlić u WC-u, jer je pogrešnim rukovanjem vršitelj nužde mogao potopiti čitav kvart. Ali, nama to nije bilo toliko važno, ne moraš svaki put puštati vodu...

Sutradan smo se javili Dušku, koji je znao da dolazimo, a sačekao nas je u jugoslavenskoj ambasadi, gdje bi gotovo svakodnevno dolazio pročitati dnevne novine. Rekli smo mu da bismo rado pogledali utakmicu AEK-a protiv Athletica Bilbao, koja se igrala u tadašnjem Kupu UEFA. Mislim, kad smo već tu, zašto ne pogledati jednu takvu utakmicu.

Uostalom, ako se iz Atene vratimo kao Mima iz Hajnehaja, sa spiskom kome donijeti starke i majicu, kome antičku figuru, a kome Metaxu, kao da nismo imali pravu avanturu.

Gospodin Bajević je našu želju prihvatio s oduševljenjem i kratko otišao telefonirati, uz ispriku kako mora vidjeti koji će biti najbolji način za naš ulazak na stadion. Uostalom, došli su mu zemljaci i bit će posebni gosti AEK-a.

Obavio je telefonski razgovor i rekao nam da trebamo doći ispred stadiona, pola sata prije početka utakmice, a ispred ulaza čiji nam je broj dao, čekat će nas službenik kluba koji će nas uvesti na tribine.

Dan uoči utakmice smo otišli pronaći stadion i zapamtiti put. Bavili smo se mišlju da prosipamo mrvice, ali smo zaključili da bi ih ptice do sutra pojele. Naime, nismo bili toliko nesposobni za orijentirati se, ali je čitanje grčkog pisma prava patnja. Razumijevanje još veća pokora. Uglavnom, stadion se nalazi u predgrađu koje se zove Nea Filadelfeia, a put do njega od centra Atene nije bio previše kompliciran, kad malo vježbaš.

Kad sušu zamijeni monsun

Rekoh na početku da je to ljeto u Ateni bilo toliko sušno da je uspio preživjeti samo jedan kaktus, kojeg su pokazivali turistima. Istinsko čudo prirode, kraj tolikog nedostatka vlage. I što se onda dogodilo? Te večeri, upravo te večeri, spusti se oluja. Od svih večeri u kojima smo mi bili ili nismo bili u Ateni, samo te večeri pada kiša, a mi moramo doći pola sata prije početka utakmice AEK – Athletic Bilbao. Malo smo se pogubili zbog pljuska i prometnog kaosa i kasnili smo. Nismo mi kasnili samo u odnosu na tih pola sata, nego i u odnosu na sami početak utakmice.

Kad smo konačno parkirali, otišli smo do rečenog ulaza na stadion i na naše ogromno čuđenje, ispred je i dalje strpljivo čekao čovjek, pokisnuo, ali živ i zdrav i mahao nečim što je s naše udaljenosti neodoljivo podsjećalo na ulaznice. Gospodin nas je dočekao s osmijehom, čvrsto nam stisnuo ruke i poveo nas do naših mjesta, ispod svečane lože.

Kiša je u međuvremenu prestala padati. Gledali smo pravu nogometnu utakmicu na pravom stadionu, u društvu čovjeka koji nije bio 'tek službenik', nego član uprave AEK-a!

Zbog Dušana Bajevića, koji je tada već sjedio dolje uz aut liniju, jedan od glavnih ljudi iz kluba nas je čekao ispred stadiona – sve dok ne dođemo. Zemljo, otvori se... A, ti, nebo, zatvori se i s tobom više ne razgovaramo. Pogledali smo se Mario, Eso i ja – Čovječe, zamisli ovo...

Međutim, to je bio tek početak gostoprimstva. AEK je tu utakmicu dobio 1:0, golom Pittasa, ali su u uzvratu izgubili 0:2 i ispali odmah na početku tog ciklusa Kupa UEFA. Kasnije nam se pridružio Duško i rekao nam da idemo na večeru s ljudima iz kluba. Kako se ne bismo nas trojica gužvali u Yugiću, mene je zapalo voziti se s Duškom u njegovom crvenom Mercedesu.

U restoranu čijeg se imena ne sjećam, imali smo predsjednički tretman. Duško nam je rekao da slobodno preskočimo nešto ako nam se ne sviđa, jer će nas domaćini počastiti njihovim tradicionalnim jelima. Teško je kazati koliko je sljedova bilo, ali ispod petnaest ne vjerujem da jest. I nismo ništa preskakali.

Jedinu nam je neugodnost, uvjetno rečeno, priređivao momak kojega su konobari postavili kod našeg stola, a on bi skakao na svaki naš pokret ili pogled u njegovu pravcu. Htjeli smo ga zamoliti da sjedne s nama i da nam više ne ugađa.

Osvoji sve i vrati se sam

Duško je te večeri u restoranu primio brojne čestitke, a svima koji bi dolazili do nas s ponosom nas je predstavljao kao novinare iz Mostara, koji su u Atenu došli specijalno zbog njegove važne međunarodne utakmice.

Govorio nam je tada kako se AEK mora pojačati, najavio dolazak Tonija Savevskog i gotovo proročanski predvidio dugogodišnju uspješnu karijeru Makedonca u AEK-u.

Mi smo nakon te večeri otišli osvajati Troju, Peloponez, uključujući Korint i Epidaurus, da bismo na koncu ljetovanje završili na jednom komadiću kopna blizu otoka Egina. Tamo nas je klimavim čamcem prebacio djedica koji izvrsno govori grčki jezik.

Duško Bajević je nastavio voditi AEK i osvajati naslove. Gotovo da smo povjerovali kako smo bili mali blagoslov njegovoj budućoj trenerskoj karijeri.

Život je uskoro većini podijelio prilično loše karte i moram priznati da Dušana Bajevića odavno nisam vidio. Pretpostavljam da se ono ove večeri i ne sjeća, mene još manje, ali ogromno je zadovoljstvo ovakvo nešto ispričati. Ako ništa, da se ne zaboravi koliko mladom čovjeku ovakve stvari znače.