El hijo del viento, sin vjetra

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pet dana je prošlo od sramote protiv Kameruna na San Siru, a Argentinci su se jednako mučili. Doduše, na San Paolu - zanimljivo, u ovoj grupi igralo se na San Siru, San Nicoli i San Paolu - su svladali Sovjetski savez, ali svjetski prvak je još jednom igrao loše. Švercali su se opasno, nisu uspjeli pobijediti ni Rumuniju i do osmine finala su stigli preko trećeg mjesta u grupi. Maradona je bio pod ogromnim pritiskom, malo je bilo zadovoljnih, a zviždali su mu čak i u Napulju.

U Torinu ih je u osmini finala čekao Brazil. Ni oni nisu u grupnoj fazi igrali ništa specijalno, barem ne za oko, ali su za razliku od najvećeg rivala barem ostavljali utisak rutinera svladavši sva tri protivnika (Švedsku, Kostariku i Škotsku) s jedan razlike. Na Delle Alpiju je ipak bilo očekivano to što je Brazil bio bolji. Prilike su se redale, Dunga, Alemao, Careca, Branco, Muller… Stativa, prečka, ali Argentina živi. A onda devet minuta prije kraja Maradona iz najboljih dana, ili barem to jedno dodavanje iz najboljih dana, lopta za Caniggiju, a njega više ne može zaustaviti ni Taffarel. Argentina je bila grozna ali ide u četvrtfinale, Brazilci na terenu u suzama a za historiju će ostati priča o flašici s vodom koju je neko od Argentinaca dobacio Brancu, a u kojoj je bilo sredstvo za uspavljivanje. Branco je čuvao i na kraju zaboravio Maradonu.

Ali ni mali zeleni nije mogao sam. Trebao mu je Caniggija, ali njega u finalu nije bilo. Protiv Sovjeta je zaradio žuti, srušio je Brazilce, onda je golom u polufinalu donio izjednačenje i penale protiv Talijana, ali i osam minuta prije kraja ponovo gledao u žuti karton visoko u ruci francuskog suca Vautrota. Za njega nije bilo finala, a Maradona je bio sam protiv svih, uključujući - barem tako on vjeruje - i Meksikanca Edgarda Codesala, koji je isključio Pedra Monzona, onda svirnuo penal pet minuta prije kraja, a za kraj u svlačionicu poslao i Gustava Dezottija.

”Nismo igrali dobro, ali smo bili ponosni. No, gorčina iz rimskog finala je ostala. Na početku me Buchwald tako udario da sam sve zvijezde vidio. Ali, batine sam naučio dobivati i trpjeti, ali nepravdu - ne. Meksički sudac Codesal je najveća ‘hijo de puta’ (kurvin sin, op.p.) kojeg sam ikada vidio. Zapamtio sam i zvižduk u Rimu i Milanu, tamo su me kao igrača Napolija uvijek mrzili. Zato sam odlučio zauvijek napustiti Italiju”, govorio je Maradona. Dobro, ne sumnjam da je pomoglo i to što ga je pet dana nakon što je maskiran bradom i sunčanim naočalama u sred noći uhvatio avion talijanska fudbalska federacija suspendovala na 15 mjeseci zbog korištenja kokaina.

Maradona jeste otišao, ali je zato ostao El hijo del viento. Sin vjetra.

Nadimak je zaradio kao mladi atletičar jer je trčao na 100 metara malo nešto iznad deset sekundi. S 23 godine je već imao trofeje s Riverom, onda igrao za Veronu a kasnije za Atalantu. S ekipom iz Bergama će par mjeseci nakon Mundijala eliminisati zagrebački Dinamo iz Kupa UEFA. Atalanta je u četvrtfinalu ispala od Intera, a Claudio će naredne sezone stići u Rim, kod legendarnog Vujadina Boškova.

Život u Rimu nije isto što i u Bergamu. I Rimu je doduše brzo našao pravu ekipu, i to naravno za izlaske, partije. I za kokain. Legenda kaže kako je Boškov imao običaj kontrolirati sve igrače, provjeravao ih pozivima na telefone. Claudio mu je podvalio broj svog mobitela i javljao se ispred barova i noćnih klubova. Boškov bi u svlačionici navodno ushićeno hvalio Caniggiju kao jednog od onih koji se uvijek javi, a ovaj je za to vrijeme nezaustavljivo jurio prema dnu. Pred tekmu s Napolijem u martu 1993. Claudio je u svojoj glavi zbrojio tri i tri - Aldair, Mihajlović i Hassler su imali prednost nad njim, a tri stranca su mogla startati utakmicu. Odradio je još jedan provod, a onda sutradan zaigrao i završio na doping kontroli. Kokain. Prvo je poricao, onda kasnije i priznao. Kao i njegov mentor, popio je suspenziju na 15 mjeseci, ali i zacementirao svoje mjesto u kući slavnih izjava.

”Ako je kokain droga onda sam ja narkoman”.

Odgovor je doduše kasnije dokučio i sam. Imao je 25, poseban imidž, status velike zvijezde. I sve je izgubio. Probao se vratiti nakon suspenzije, na trenutku je i znao podsjetiti na svoje najbolje dane, ali takvih je bilo malo.  I to uglavnom sa reprezentacijom. Godinu dana prije suspenzije osvojio je Copu, opet su pobjedili Brazil, ali bez Maradone. 1994. godine je bio u Dream Teama. On, Maradona, Batistuta, Simeone, Sensini, Balbo. Imena predodređena za naslov. I sve je izgledalo super. Četiri komada, tri Batistute, jedan Maradone, kontra Grčke pa dva Caniggije protiv Nigerije. I onda ponovo Maradona pada na doping testu.

”To je bila samo jedna pogreška mog privatnog trenera Daniela Cerrinia. Uzimao sam efedrin jer sam imao problema s prehladom, obični, prokleti efedrin. Ali svima je valjda već bilo dosta Maradone”, pričao je kasnije mali zeleni. Maradona je suspendovan, Argentina je izgubila protiv Bugarske, Caniggia se povrijedio. I na kraju eliminacija od Rumunije u osmini finala. I to je bilo to što se tiče Caniggie i reprezentacije. U Francuskoj ga nije bilo, nije se ošišao kako je tražio Passarela, za razliku od Batistute, u Koreji i Japanu će zaraditi crveni karton na klupi. Onda će medijski mogul Eduardo Eurnekian u dresu Boce ponovo spojiti Maradonu i Caniggiu. Iz tog perioda je ostala famozna slika njihovog poljupca prilikom proslave gola. 

"Mislila sam da je Diego zaljubljen u mog muža. Bili su tako prisni", rekla je Mariana Nannis, Claudijeva supruga jednom prilikom.

S Bocom ništa nije osvojio, jednu sezonu je pauzirao zbog smrti majke, posljednji veliki posao napravio je s Glasgow Rangersima u koje je stigao preko Atalante i Dundeeja. Ra Rangersima je uzeo jednu titulu, dva Liga Kupa i dva FA Kupa. I tu se priča završila. Realno, ta je priča završena u Miyagiju, kada ga je s klupe odstranio Ali Bujsaim u duelu protiv Švedske. Mogao je puno, napravio je malo, pogotovo za reprezentaciju, ali je on birao svoj put. I niko ga nije mogao zaustaviti, usporiti, jer on sin vjetra. Baš onako kako piše u stripu Tex Willera.

- Dva zla čovjeka, major Duncan i Jefferson, žele uhvatiti Sina Vjetra, predivnog crnog pastuha. Ali pleme Arapaho Crnog Vjetra smatra simbolom slobode. Sve dok on bude jurio slobodan prerijom oni će živjeti u miru i sreći, a bude li uhvaćen krenut će ratnom stazom...