El Negro Jefe, kapetan Varela, kakvih više nema

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Nisam igrao ni manje ni više nego bilo tko drugi. Ako mislite da sam zaradio bonus od 500 pesosa, onda svima dajete 500 pesosa. Ako ostali igrači zaslužuju samo 250, onda i meni dajte tih 250'', rekao je u lice direktorima i čelnicima svog kluba Peñarola, nakon velike partije protiv River Platea jednom prilikom.

Jednostavno, takav je bio Obdulio Varela, "El Negro Jefe" ili "Crni poglavica" kapetan Urugvaja, onog koji je 16. srpnja 1950. godine bacio u očaj kompletan Brazil.

Onaj Brazil kojem je trebao još samo jedan, jedan prokleti bod pa i da službeno postanu svjetski prvaci. Jer oni jesu bili prvaci u očima svojih navijača. Ali takve utakmice kao da su bile stvorene za Varelu, ne samo njega i kompletan Urugvaj.

Sami protiv svih

Urugvaj koji je bio naviknut boriti se kao autsajder. Mala nacija, zgnječena između dva diva - u ekonomskom i socijalnom smislu, kao i u nogometnom. Urugvaj i taj narod razvili su taj neki zajebani borbeni duh koji je bio vidljiv na brojnim frontovima, posebno kada su s druge strane nadmoćniji susjedi.

Varela je bez problema stavio kapetansku traku na ruku i poveo svoje momke u pakao Maracane gdje ih je čekalo 200.000 navijača. Prije toga je u svlačionici natjerao svoje suigrače da se pošteno pomokre na ostatke novina koje je on uredno razbacao u wc-u, na kojima je pisalo “Ovo su svjetski prvaci”, pokazujući sliku naravno, reprezentacije Brazila.

Tadašnji izbornik Juan López je pomalo u strahu rekao igračima da se velikom Brazilu probaju suprotstaviti nekim defenzivnim pristupom, nakon čega je Varela održao govor. Pravi kapetanski. Uz poruku: ''Ne gledajte gore na tribine, utakmica se igra dolje na terenu. To na tribinama su drveni štapići...''

Obdulio Varela, fizički impozantni, borbeni vezni igrač, možda toga dana nije zadao konačni, sudbonosni udarac brazilskim nadama, ali on je bio arhitekt njihove propasti, vođa talentirane momčadi koja je ušla na Maracanu kao veliki autsajder, a izašla kao daleko veći pobjednik.

Bez njegove željezne volje, njegove lukavosti i vragolije, njegove siline osobnosti nezamisliva je priča o tome kako bi Urugvaj mogao osvojiti Svjetsko prvenstvo 1950. godine. Vodio je primjerom u riječima i djelima, uvijek ispred sebe stavljajući momčad, suigrače, koji su mu uzvraćali na terenu maksimalnom odanošću.

Počeo u drugoligašu

Rođen u Montevideu 1917. godine Obdulio Varela je svoj borbeni stil počeo razvijati kao dječak na prašnjavim portreima urugvajske prijestolnice. Njegov prvi klub je bio Deportivo Juventud koji je u to vrijeme bio daleko od onih najboljih momčadi.

Uskoro će potpisati za Montevideo Wanderers, a onda i za jedan od najvećih klubova Južne Amerike Peñarol.

Kada je 1943. godine stigao Peñarol, njegova karijera je doista počela dosezati vrhunac. Postao je kapetan koji službeno igra zadnjeg veznog, izuzetno borbenog. Ali koji ima top u nozi i može zabiti iz bilo koje udaljenosti.

Sa Peñarolom je bio prvak šest puta, usput osvojivši još nekih 14 trofeja po Urugvaju i Južnoj Americi. Međutim, ono što je napravio s reprezentacijom, Varelu je pretvorilo u jednog od najvećih sportskih heroja u Urugvaju te istovremeno jednog od najboljih kapetana u međunarodnoj nogometnoj povijesti ove velike reprezentacije.

''Vrlo lako se moglo dogoditi da se uopće ne pojavimo u Brazilu. I nisam siguran da je to bila najbolja naša momčad, sve je bilo nekako složeno na brzinu. Mnogi nisu očekivali da ćemo opće nešto napraviti, o naslovu svjetskog prvaka nitko nije razmišljao'', prisjećao se tih dana Varela čiji se Urugvaj mučio u drugom, tadašnjem finalnom krugu.

Izvukli su bod protiv Španjolske, baš je zabio Varela za 2:2, a onda su napravili preokret protiv Švedske za pobjedu 3:2. S druge strane, Brazil je uništio svoje protivnike, Španjolsku 6:1, Šveđani su primili gol više. I onda je došao taj okršaj, susret koji je obilježio karijeru rekli bismo svakog igrača na jednoj i drugoj strani koji su se našli tog dana na terenu. Na ovaj ili onaj način.

A sad je vrijeme za pobjedu!

Međutim Varela je imao svoju ulogu. Ulogu kapetana i svakog sekunda je držao pod kontrolom svoju momčad. Posebnu dionicu je imao onog trenutka kada je Friaça na početku drugog dijela zabio za vodstvo Brazila. Varela je uzeo loptu i stao se prepirati sa sucem, Englezom Georgeom Readerom, tvrdeći da je bio ofsajd.

Iako je i sam znao da nema govora o istom. Ali mu je jednostavno trebalo nešto za što će se uhvatiti, slamka spasa za njega i njegove suigrače. Krenule su rasprave, kapetan je tražio prevodioca i sve se to poprilično razvuklo.

''Obdulio je vrištao na sve i imao je loptu ispod ruke. Prišao sam da uzmem loptu i ponovno pokrenem igru, ali on mi je odmah viknuo: "Ili ćemo dignuti frku ili će nas ubiti!" prisjećao se tih trenutaka Alcides Ghiggia koji će nešto kasnije natjerati u očajna samoubojstva gomilu Brazilaca.

''Cijeli me stadion vrijeđao, ali nisam se bojao ... Podnio sam sve te okršaje na terenima bez ograde, gdje ste vrlo lako mogli izgubiti glavu, ali ovo je bilo svjetsko prvenstvo. Znao sam što radim. Pustio sam ih, neka viču, neka me vrijeđaju. Vjerovao sam da će na stadionu nastati grobna tišina vrlo brzo'', pričao je godinama poslije Varela koji je jednostavno došao na centar s loptom i viknuo svojim suigračima: ''A sad je vrijeme za pobjedu!''

I bilo je. Jer je Schiaffino prvo izjednačio, a onda je uslijedio šok. U oba slučaja Varela je pokrenuo akciju. Devet minuta prije kraja, Varela je dao loptu Ghiggiji s desne strane koji je još jednom zaplesao oko Bigodea i zabio na bližu stativu. Ovoga puta stadion je zauvijek ušutkan, a Brazil je ušao na priču njihove najveće sportske tragedije.

''Mogli bismo odigrati još 99 puta i izgubili bismo svaki meč. To je stvar s nogometom. Ponekad neočekivano igraju ulogu, stvari koje su izvan svakog razuma, izvan svake logike. Što više razmišljam o svemu tome, to sam sigurniji da je to bila utakmica koju smo dobili svojim umom, a ne na temelju naše igračke kvalitete'', znao je reći veliki kapetan.

Pio sa brazilskim navijačima

Koji je tek kasnije od novca koji je stigao kao nagrada kupio Ford iz 1931. godine, koji su mu ukrali tjedan dana kasnije. Ono što je posebno zanimljivo, Varela se oglušio na naredbu vodstva reprezentacije da noć nakon finala ne izlaze u lokale u Riju.

Kako bi izbjegli eventualne napade. Međutim, Varela je otišao u jedan kako bi podijelio tugu s domaćim navijačima. Izgleda pomalo čudno, ali je istinito.

''Sjedio sam za šankom i počeo piti nadajući se da me nitko neće prepoznati, jer sam mislio ako me prepoznaju, mogao bi se loše provesti. I jesu odmah su me prepoznali i na moje iznenađenje, čestitali su mi, zagrlili me. Mnogi od njih ostali su piti sa mnom cijelu noć. Bio sam tužan zbog patnje ljudi s tim porazom koji nisu zaslužili'', pričao je Varela.

I dok su se mnogi novinari otimali za bilo kakvu izjavu kapetana, on je ostao hladan do kraja. Nije bilo euforije, velikih priča.

On je nastavio po svome. Ostao je na čvrsto nogama na zemlji. Kao onaj dječak koji je šutao loptu po ulicama između prodaje novina i laštenja cipele gospodi. Svakog trenutka je znao što želi reći kao kapetan, bilo na terenu ili van njega. Četiri godine nakon Brazila, s 37 na leđima Varela je vodio reprezentaciju na Svjetskom u Švicarskoj. Skoro do obrane naslova. Zabio je Englezima u četvrtfinalu pa se ozlijedio i Mađari su bili prejaki. Bio je to prvi poraz Urugvaja na svjetskim prvenstvima do tada.

Da sam znao...

Obdulio se službeno povukao sljedeće godine kada je već jedno vrijeme bio trener - igrač u Peñarolu.

Oprostio se protiv Americe baš na Maracani. Poput mnogih nogometaša tog vremena, zaradio je malo novca od svoje karijere, proživljavajući skroman život sve do svoje smrti 1996. godine u dobi od 78 godina, ali urugvajski nogometni navijači i dalje su ga voljeli i poštovali poput rijetkih. Kao jednog od najvećih koje je ova velika reprezentacija izbacila. Igrač koji je jednostavno zaslužio puno više od jednog jeftinog sata kojeg je dobio na poklon od nacionalnog saveza. Jednom prilikom je komentirajući ponašanje čelnika nakon osvojene titule 1950. godine, rekao.

''Da sam znao kako će se stvari razvijati, zabio bih autogol'', rekao je veliki kapetan.

Jedan od najvećih koje je svijet nogometa ikada upoznao. Jedan kakvih je danas jako malo.