Jedan je Bajro...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Teško se mogu sjetiti točno o kojoj se utakmici radi, ali mislim da je to bila jedna od onih na tada veoma važnom i popularnom "Februarskom turniru". Ne, nije igrao Velež, ali jeste Partizan.

Stadion nije bio pun, ali solidan broj nogometnih fanatika je obično takve utakmice gledao. Publika je često vrijeme kratila i malo se zagrijavala, prozivajući neke od aktera na terenu. U jednom trenutku se začulo malo jače, glasnije, Bajrooo, Bajroo, Bajrooo. I dok je to možda gledateljima bila jedna vrsta zaje...ije, za Bajru bi to bio dodatni impuls. Da krene još više, još bolje, jače, da nekoga "složi" kao što je to znao. Pa iako će ga mnogi koje pamte taj period okarakterizirati kao jednog od najgrubljih igrača Bajro Župić je tek jednom u karijeri zaradio crveni karton. Naravno, treba uzeti u obzir i činjenicu da se suci nekada nisu baš olako hvatali kartona, posebno ne crvenih, kao što je to danas.

Puno je priča ispričanih o Bajri, neke su više legende, neke su do kraja točne.

Kad stanem ja se zamaram

U drugoj polovici osamdesetih godina sinonim za neumornu trku, požrtvovnost, žestoke duele bio je upravo Bajro Župić. Nije bio tehničar, majstor na lopti, ali je sve to znao nadoknaditi. I nekako kao da su ga i navijači drugih klubova zbog njegovog načina i stila igra poštivali. Jer jednostavno se znalo. Bez obzira o kakvoj utakmici se radi, protiv koga igra i koji je rezultat, Bajro (ili Bajra kako su neki zvali s obzirom na mjesto rođenja) je išao maksimalno, čvrsto. Jednostavno, da ste pored Bajre mogli proći lako, niste.

Legenda kaže da je u svoje vrijeme bio najspremniji od svih igrača Prve lige.

- Uvijek mogu da puno i brzo trčim. Što utakmica traje duže, ja mogu više da trčim. Posebno volim one koje odu u produžetke. Kad stanem ja se zamaram, rekao je jednom u svom stilu Župić koji je u Partizan došao iz Novog Pazara 1985. godine. Ključne su bile dvije utakmice, jedna u dresu Novog Pazara, druga olimpijskih reprezentacija Jugoslavije i Rumunije. Tada su Momčilo Vukotić tadašnji direktor i Nenad Bjeković  trener otišli u Pazar po Bajru.

Protiv Hajduka kupio navijače

U to vrijeme Partizan je bio nakrcan igračima koji reprezentativci ili blizu reprezentacije (povremeni). I kada se pogledaju imena igrača kao što su Omerović, Radanović, Smajić, Čapljić, Vermezović,  Vučićević, Dželmaš, Varga, Katanec, Vokri, Milko Đurovski, realno, Bajro nije mogao imati zagarantirano mjesto u momčadi, ali se nije predavao.  Maksimalan na treninzima, maksimalan na utakmicama. Nije trebao puno da "kupi" navijače.

- Mislim da je bila treća utakmica, igrali smo kući protiv Hajduka. Ja sam čuvao Sliškovića u to vrijeme najbolji igrač lige, koji me u jednom trenutku zakačio laktom. Udarac jeste bio nezgodan, ja krvarim, trener hoće izmjenu. Ja neću, vratim se u teren. Zaletim se,  Baka on ostavi loptu i ja proklžem na atletsku stazu, rasturim reklame. Ljudi skaču kao da sam dao gol, pričao je Bajro godinama kasnije, dok se s juga tadašnjeg JNA mogla čuti pjesma "We love you Bajro we do, we love you Bajro we do, oh Bajro we love you"

Zadužen za najbolje

Nije bio Bajro štoper, nije igrao u zadnjoj liniji, ali je  kao zadnji vezni obavljao svoje zadatke. Bio je zadužen uglavnom za one najbolje u protivničkim momčadima, kreatore, ali i organizaciju igre svoje momčadi.

- Prije je svaka momčad imala tri glavna igrača: vratara, centarhalfa, i najvećeg umjetnika, koji je obično nosio desetku. E ja sam bio zadužen za te desetke. Lopta može, igrač ne. Neki od njih su u to vrijeme bili najveći igrači Europe, nije ih bilo lako čuvati. Neki su bili čvrsti, jaki u duelu, neki ne. Morao si znati koje su im dobre, loše strane. Zato si morao biti spreman maksimalno jer dovoljno je trenutak i oni pobjegnu, zabiju gol, stvore šansu. Bilo je teško sa Savićevićem, Prosinečkim, ali i Mlinarićem, Sliškovićem, posebno s Skočajićem iz Veleža, jer je bio veoma brz. Imao je nisko težište, vrlo nezgodan za čuvanje bez obzira da li ima ili nema loptu, govorio je Bajro Župić.

Bez pardona, ako treba i suca...

Piksi Stojković je u jednom derbiju pokušao malo isprovocirati Bajru, nije se dobro proveo...

- On je negdje kod korner zastavice stao na loptu i kao ono pokazao prstom, da dođem po nju. Ja ukližem i odnesem Piksija, loptu, korner zastavicu. 

Opet, bez obzira na sve, Župić nikada teže nije povrijedio suparničkog igrača. Jednostavno za Bajru nije bilo izgubljene lopte. Jednom je tako Bajro, u klizećem startu, onako usput pokupio i glavnog suca utakmice Rad-Partizan, a ovaj mu onako iznenađen, pokazao žuti karton.

Imao je svoj način, svoj stil, ali je bio izuzetno cijenjen kao igrač. Dres Partizana je nosio pet godina, osvajao je titule, trofeje Kupa. Od kluba se oprostio nakon sezone 1988-1989 godine. Posljednji trofej je bio Kup, koji je Partizan osvojio pobijedivši Velež u finalu 6:1. Bajro je kraj utakmice dočekao slaveći s navijačima. Otišao je u Austriju, ali su  povrede učinile svoje. Vratio se kući u Novi Pazar gdje je zaključio karijeru 1994. godine. Imao je određenih zdravstvenih problema, ali se izvukao. Danas obavlja ulogu koordinator mlađih selekcija Novog Pazara, ranije je bio trener prve momčadi, direktor kluba. Tri sina se bave nogometom, Sead je veznjak, Semir golman, dok je najmlađi Emir lijevi bočni. Kćerka Dina trenira odbojku.

- Danas u svakom klubu ima darovitih dječaka, momaka, međutim i roditelji i djeca, žele što prije vani, da se što prije obogate. Neki i uspiju, ali rijetki ostanu čvrsto na zemlji. Ja sam na svoje vrijeme ponosan, igrao sam u velikom klubu, sa strašnim igračima, protiv jednako kvalitetnih. Stadioni su bili puni, liga je bila izuzetno kvalitetna, vani nisi moga prije 28. godine, kaže danas Bajro Župić od kojeg je bilo i boljih i kvalitetnijih igrača, pa i prgavijih ako hoćete, ali Bajro je bio Bajro...