Jedan je Dajdži

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U njegovo vrijeme igrao se neki drugi nogomet. Romantičari će reći, nepokvareni, čist, za majstore, znalce, bez foliranja. Gomila vrhunskih igrača, sjajnih generacija koje su na ovaj ili onaj način ostavile traga u nogometu na prostoru bivše države pa i šire. Iako nije osvajala trofeje, uspjela je i Veležova. Jer su tu bili Mujić, Ćurković, Barbarić, Rebac, Selimotić, Šestić, Glavović, Džidić, Repar, Radiljević, Kordić, Zelenika, Slišković, Handžić, Benco, Popović, Lazović i kao jedan od najbolji u tom društvu - Nusret Čerkić - Dajdža. I to što nisu osvajali trofeje navijačima Veleža nije bilo niti previše važno, niti strašno, svi su znali da ova momčad u bilo kojem trenutku može pobjediti, nadigrati one najbolje. Uostalom, rezultati iz tog perioda to najbolju potvrđuje. Dajdži je neizostavni dio te priče.

U debiju gol Zvezdi

Još u srednjoj školi počeo igrati kako se obično tada govorilo podmladku Veleža. Priliku da zaigra u prvom timu dobio je 18. septembra 1960. godine protiv Crvene Zvezde, na otvaranju sezone. Čerkić se našao u postavi trenera Ratomir Čabrić zajedno s Ćurkovićem, Rodinom, Bencom, Handžićem, Prajom, Radiljevičem, Repcom, Selimotićem, Mujićem i Reparom. To što su na drugoj strani bili Zebec, Mitić, Šekularac, Toplak, nije ostavilo neki pretjerani dojam na Čerkića. Već u prvih pola sata igre uspjeo je postići gol.

''To mi je bio prvijenac. Bila je to sjajna ekipa s kojom sam igrao. Muhamed Mujić je redovno bježao po lijevoj strani, to mu ja bila poslastica, a ja sam s aut-linije ušprintavao u sredinu, na njegov centaršut, uvijek sam ugrožavao gol. Utrčavao sam k'o voz pa su me zvali Beton, Bombarder'', pričao je godinama kasnije Dajdži.

Glumili Real Madrid

Nastavio je zabijati i dalje Dajdži pa je tako njegovim golom Velež savladao Dinamo 15. travnja 1962. godine, Zvezdu 11. studenog iste. Bilo je uspjeha, ali poraza, a Dajdži je često volio pričati o jednoj utakmici koja je igrana nešto kasnije, svibnja 1966. godine. U to vrijeme beogradski Partizan je imao strašnu momčad. Možda i najbolju u klupskoj povijesti. Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Primajer su uspjeli eliminirati Manchester United u polufinalu Kupa prvaka. Četiri dana nakon susreta na Old Traffordu, Rođeni su gostovali u Beogradu. Partizan je znao da u finalu igra protiv Real Madrida. Naravno, samopouzdanje crno – belih je išlo do neba u tom trenutku ali Rođeni takvi kakvi jesu, znalo se uvijek mogu nekog zaj...ti. I Hoće. Horvatić, S. Primorac, Račić, Selimotić, Benco, Džidić, Šestić, Mujić, Čerkić, Oručević, Kordić su izašli na teren u bijelim dresovima.

''Izlazimo mi na teren i nosimo bijele dresove. Ja onako u šali kažem igračima Partizana, nema vam bolje pripreme za Real, zato smo i u bijelim dresovima. Oni se nasmijaše, mi se nasmijasmo, a onda im uvalimo dva komada za 15 minuta. Jedan ja, jedan Zeko Selimotić za 2:0. Uspjeli su oni izjednačiti, pa su i golmana promijenili, ušao je naš Ivica Ćurković, ali Muhamed Mujić daje treći za pobjedu'', pričao je Čerkić.

Šestica na Marakani za sva vremena

Nakon te utakmice Rođeni će u kratkom periodu, u preostalih samo sedam kola, ''kompletirati'' veliku četvorku. Kući su dobili Dinamo i Hajduk s po 2:1, a onda u posljednjem kolu na Marakani razmontirali Zvezdu kao malo tko prije i poslije. Bilo je 6:2. Kemal Šestić je bio nezaustavljiv, završio je utakmicu hat-trickom, po jednom su se u strijelce upisali Mujić, Muhamed Glavović i naravno – Čerkić. Nakon utakmice na Marakani, Bombarder je završio u Belgiji.

''Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su 'zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića.'Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu i kažem joj 'ženo, prodaj auto, plati Veležu', i tako je i bilo, govorio je Dajdži koji se u Velež vratio i završio karijeru 1969. godine, a kasnije je ekipu vodio i kao trener. Pored Belgije, Čerkić je jednu sezonu proveo u Sarajevu, igrajući uz Ferhatovića, Muftića, Fazlagića, Vujovića, Biogradlića, dok je jedno vrijeme bio igrač i mostarske Lokomotive. Od dresa Veleža i nogometa se oprostio 1969. godine. Ukupno je u Veležovom dresu odigrao 114 prvenstvenih utakmica, od čega je u 105 krenuo od prve minute. U sezoni 1961/62 prvo mjesto na klupskoj listi strijelaca dijelio je s Ivanom Popovićem (šest golova), a onda je to ponovio i u naredne dvije sezone. Prvo zajedno sa Zejnilom Selimotićem (opet šest golova), dok je u sezoni 63/64, zabio sedam golova, sa Zekom i Miloradom Lazovićem. Ukupno je za Velež postigao 29 golova u prvenstvu.

Snimio i ploču

Uz činjenicu da je bio sjajan igrač, Mostarci su prepoznavali Čerkića kao jednako tako dobrog pjevača sevdalinki. Čak je u to vrijeme uspio snimiti ploču s četiri pjesme, od kojih je dvije napisao Zaim Imamović. Jednako tako Dajdži je uživao u ribolovu. Za većinu Mostaraca "prvom sportu" nakon nogometa. Tu je rivalstvo s prijateljima, bivšim igračima Veleža bilo dovedeno do savršenstva. Kroz to rivalstvo ispričane su mnoge "lovačke" priče od kojih su neke i bili istinite.

Osmijeh na prvom mjestu

Okušao se i kao trener, radio je u Lokomotivi, tadašnjoj Mladosti današnjem Širokom Brijegu, jedno vrijeme čak i dalekoj Kanadi, dok je u poslijeratnom periodu bio i na klupi Veleža. Dugo nakon završetka igračke karijere, znao je zaigrati na nekom od betonskih terena u Mostaru. Bez pardona, sa samo jednom željom, da pobjedi.

Njegov karakterističan hod i neka vedrina koja ga je krasila, uvijek spreman za malo šale, malo liskaluka. Iako je već bio zagazio duboko u sedamdesete, izgledao je poprilično vitalno. Na obično pitanje "Dobar dan, kako ste" uvijek je odgovarao uz osmjeh bez obzira da li ste njegova raja ili vas poznaje tek onako površno. Jer jednostavno je takav bio. I takav će ostati.

Nusret Čerkić - Dajdži.