El Pibe - najveća desetka Kolumbije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Druga polovina osamdesetih možda i jeste bila u znaku holandske trojke - Franka Rijkaarda, Ruuda Gullita i Marca van Bastena - trojke koja je prvo uzela naslov prvaka Europe s reprezentacijom, a nakon toga i dvije vezane s Milanom. Međutim, nekako se baš u to vrijeme, pogotovo nakon što su završene kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Italiji, u našim medijima počelo provlačiti ime "bijelog Gullita" – Carlosa Valderrame.

Naravno, spominjali su ga samo oni rijetki koji su ga uopće i imali prilike gledati i pratiti. Mediji nisu tada bili ono što su danas, nije bilo interneta i stotina živih prijenosa i (i)legalnih streamova, pa se priča o južnoameričkim igračima svodila tek na poneki (loš) snimak ili maleni tekst u Sportskim novostima ili Tempu. Ali nakon što je u rimskom u decembru 1989. u rimskom Palazzettodello Sport obavljen ždrijeb grupa za završnicu nadolazećeg Svjetskog prvenstva u Italiji, u tadašnjoj Jugoslaviji – barem onima koji su se fokusirali na sport u ludilo koje se dešavalo oko nas - se počelo masovno pričati o Kolumbiji i sve češće smo panično tražili načine da vidimo tko je i što je taj čudesni kosonja.

I iako smo neki od nas noći provodili pred televizorima i zahvaljujući legendarnom Screensportu – kojeg će kasnije “pojesti” SkySports i kasniji vlasnik Eurosport – uhvatili neke utakmice Kolumbije, poput onih s nekakvog Marlboro cupa igranog u Sjedinjenim Državama, prvu priliku da vidimo Valderramu imali smo tek na Mundijalu.

Te subote 9. juna 1990. godine uglavnom se pričalo o šokantnom porazu svjetskog prvaka Argentine od Kameruna dan ranije na otvaranju. Zlatni dečko rumunjskog nogometa MariusLacatus je u popodnevnom terminu u Bariju uništavao Sovjetski Savez, dok je Monika Seleš u Roland Garrosu jurila prema svome prvom Grand slamu karijere. Otprilike u isto vrijeme na stadionu Renato Dall'Ara u Bologni igrali su Kolumbija i Ujedinjeni Arapski Emirati, ali ja sam opet morao čekati i biti strpljiv. Čekati prvo kraj one dosadne utakmice između Talijana i Austrijanaca koju je na Olimpicu dvije minute nakon ulaska u teren riješio TotoSchillaci, pa onda i sve analize i najave utakmice Jugoslavija - Njemačka, da bi tek negdje iza 23 sata krenula snimka utakmice iz Bologne. A tamo za neka tadašnja vremena je igrala prava "banditska" ekipa - René Higuita, koji je svugdje na terenu, a najmanje na golu, onda Redín, Rincon, Francisco Maturana na klupi i na kraju njegovo veličanstvo Carlos Valderrama. Čudna frizura, lagani korak, pravi osjećaj za pas, desetka na leđima, u tom trenutku igrač Montpelliera čiji je dres u to vrijeme nosio i potpuno nepoznati Eric Cantona.

“Nije bilo toga što Carlos nije mogao napraviti s loptom. Fizički nije bio previše spreman, no loptu je uvijek poslao točno gdje je htio i to je radio fantastično. On je sigurno jedan od najboljih igrača s kojima sam ikada igrao”, pričao je kasnije Eric The King.

Naravno tada nisam znao da je tri godine ranije Valderrama baš na tako impresivan način odveo Kolumbiju do trećeg mjesta na Copi pobijedivši baš domaćina Argentinu na čuvenom Monumentalu.

- Lopte dijeli kao rukom, bez gledanja zna gdje su njegovi suigrači. Čarobnjak!, govorio je jedan jedini i neponovljivi Cesar Luis Menotti.

U susretu protiv slabih Emirata Valderrama je bio u svom stilu; pet minuta prije kraja utakmice nakon sjajnog dodavanja Carlosa Estrade, El Pibe – ili jednostavno Dječak – je stavio tačku na i. Nije me iznevjerio, čekanje se isplatilo. Kolumbija je obavila svoje, opravdala status favorita, ali su je prava iskušenja tek čekala. Pet dana kasnije na istom stadionu uslijedio je duel protiv Jugoslavije. Nervozne i poljuljane nakon teškog poraza od Njemačke. Novinari su već povlačili Osima po medijima, legendarnih je jedanaest boca viskija, a Kolumbija se uspješno branila. Švabo je mijenjao Pančeva za Zlatka Vujovića, mladi Jarni je dobio priliku umjesto Kataneca, čekali smo da bljesne neko od velikih zvijezda a na kraju nam se ukazao - Davor Jozić. René Higuita je u finišu skinuo penal Hadžibegiću – prvi od dva koja je promašio na tom prvenstvu - Jugoslavija je ostala u igri, baš kao i Kolumbija. Ali Kolumbija je morala na megdan Njemačkoj koja je u prve dvije utakmice postigla devet golova.

Ali je onda došla najbolja utakmica Valderrame i društva. Klaus Augenthaler je u jednom duelu pomeo El Pibea, pa je ovaj morao na nosila. Vratio se Carlos na teren, nije odustajao, čak ni dvije minute prije kraja kada je Littbarski zabio i spremio Kolumbijcima kofere za pakovanje. U 93. minuti je baš Valderrama počeo akciju u kojoj je izbacio pola njemačkog tima; Rincom je postigao gol i Kolumbija je otišla u osminu finala. Da Higuita nije nastavio svoje "izlete" u produžecima susretima protiv Kameruna, tko zna kako bi Valderramina priča završila u Italiji. S Montpellierom je osvojio Kup Francuske, prije nego što će njega i HiguituPachoMaturana odvesti u Valladolid. Boravak u Španiji će najviše pamtiti po "razmijeni nježnosti“ s legendom Real Madrida Michelom. Nakon samo 17 utakmica i jednog gola, početkom 1992. vraća se u Kolumbiju u DeportivoIndependienteMedellin, i to za 500.000 dolara. U to vrijeme Medellinom, ali i Kolumbijom, vladaju narko karteli koji su usko povezani s nogometom preko kojeg peru novac – PabloEscobar direktno financirao je gradskog rivala AtleticoNacional, ali s obzirom na to da su dva kluba dijelili EstadioAtanasioGirardot, Patron je bio redovan na utakmicama DIM-a, kojemu je također bio najizdašniji sponzor.

Takvo snježno bijelo stanje stvari očito je godilo kolumbijskom nogometu i reprezentaciji i koja je bila u vrhu svjetskog nogometa. U kvalifikacijama za SP 1994. Kolumbijci su razbili Argentinu u gostima 5:0, a te iste 1993. drugi put u karijeri je proglašen za najboljeg igrača Južne Amerike. To je naplatio u transferu teškom milijun dolara prilikom prelaska u Atletico Junior s kojim je osvojio dva naslova prvaka Kolumbije. Na Mundijal je Kolumbija otišla s ogromnim očekivanjima – Pele ih je nazvao glavnim favoritom prvenstva – ali oni su u startu stradali od Rumunije, domaćina Amerikanaca i kući se vratili puno ranije od očekivanog.

Nažalost, Andreas Escobar je ubijen, Higuita je morao u zatvor, raspala se jedna sjajna generacija, a da nije napravila skoro ništa. El Pibe je ostao u Americi, igrao je u MLS-u, ali to više nije bilo to. Bio je u Francuskoj 1998, a službeno se oprostio 2004. godine. Probao je kao trener i nije ni čudo da nije išlo.

Bez obzira na sve, ostao je jedan od najvećih kolumbijskih igrača svih vremena. Kolumbijci to znaju. Nisu ga zaboravili ni oni gdje je počeo kao dječak na prašnjavim ulicama Pescaita u rodnoj Santa Marti. Tamo je za života dobio spomenik težak sedam tona i visok šest metara.

El Pibe. Najveća "desetka" Kolumbije.