Kladio se na svoj klub, suigrače, potrošio milijune

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je član one sjajne mlade generacije Manchester Uniteda. Koja je 1992. godine osvojila omladinski FA Cup. Čudno zvuči, ali je to bio prvi za United nakon 1964. godine. To je bila ta "Generacija 92". Kapetan Ryan Giggs, David Beckham, Nicky Butt i Keith Gillespie iz omladinskog pogona.

Keith ispred Becksa 

Priča je krenula nešto ranije, tamo u lipnju 1991. godine kada su
David Beckham, Nicky Butt, Gary Neville i Paul Scholes započeli svoj "pripravnički staž" pod vodstvom pokojnog, sjajnog trenera mladih Erica Harrisona. Keith je igrao na krilu, Sjeverni Irac strašno brz. Prvi nakon Besta. 

Debitirao je protiv Buryja u FA Cupu 1993. godine i odmah postigao gol. Uslijedila je kratka posudba u Wigan, gdje je postigao četiri gola u osam mečeva, prije nego što se vratio na Old Trafford kao punopravni član prvog tima.

"Nadrealno za mene bilo je to što sam godinu i pol prije toga upravo napustio školu. Igrač čije sam postere držao na zidu sada su bili pored mene na terenu. Nikad neću zaboraviti taj prvi gol".

Mora u Newcastle

Međutim, Gillespie imao je dva problema. Jedan se zvao Andrei Kanchelkis, Rus kojem je Ferguson strašno vjerovao, drugi je činjenica da su u to vrijeme u postavi mogla biti samo tri stranca.

Keith je odigrao 14 utakmica prije nego što će na ogromno iznenađenje završiti u Newcastleu. Za milijun funti. Alexu je bio važniji Andy Cole. Kasnije je Škot, što ne radi skoro nikada pokušao stvari popraviti ali nije išlo. Kad se Alex posvađao s Kanchelskisom i prodao ga Evertonu samo šest mjeseci nakon što je Gillespie otišao, Ferguson je stupio u kontakt s Keeganom u pokušaju da vrati Keitha, ali je naletio na zatvorena vrata.

Sjajna ekipa Kevina Keegana

Keegan je vjerovao da samo on kao trener sa svojom ekipom može srušiti jaki United. Jednom su ostali kratki četiri boda, sljedeće sezone sedam. Tko se sjeća Newcastlea iz tog perioda, zna o čemu pišemo. Keith je jedno vrijeme bio ozlijeđen, jedno vrijeme na ledu kod Keegana, posebno kada je došao Asprilla. Kevin je počeo mijenjati neke stvari, formaciju. I danas nakon toliko godina, Keith će reći.

"Za Kevina sam bio spreman ići glavom kroz zid. Nemam ništa protiv njega, znam da je sve što je učinio za Newcastle bilo zato što je mislio da je to ispravno. Vjerojatno je samo jedna osoba vjerovala 1996. godine da možemo osvojiti ligu, to je bio Keegan.

Treninzi pod njegovim vodstvom su bili sjajni, svi smo nastojali biti u njegovoj blizi. Ono kako se on ponašao na treninzima to je bilo nešto posebno. Bili smo blizu, ali nas je taj poraz od Manchester Uniteda koštao. Keegan je bio potpuno uništen na kraju sezone", prisjetio se Gillespie. Kojeg su već tada mučili veliki problemi. Bio je veliki kockar, trošio je dnevno ogromne količine novca. 

"Počeo sam kockati s nekih 16-17 godina, još dok sam bio u omladincima Uniteda. Jednom kada te to uhvati, vrlo je teško,
pogotovo s takvima kao što sam ja. Možda da sam imao neki hobi u slobodno vrijeme, stvari bi išle u nekom drugom pravcu ali nažalost nisam. Sjećam se, zarađivali smo 46 funti tjedno. Suigrač Collin McKee je išao u kladionicu. Počeo sam s funtom, izgubio sam nije me bilo briga. Probao sam ponovo, dobitak. Tako je počelo", ispričao je nekoliko puta do sada Keith.

Zbog kocke na naslovnicu 

Gillespie se kladio na konje, pse, nogomet i brzo je postao ovisan Kockanje postalo svakodnevna navika. Stvari su zaista izmakle kontroli kada je krenuo s telefonskim klađenjem. U jednom danu je izgubio 47.000 funti. Što je tu to vrijeme bio ogroman novac. Kako to ide kod kockara, pokušao se "popraviti", nije išlo.

Usprkos kolosalnim gubicima, Gillespie se nije zaustavio. Umjesto da prihvati svoje gubitke, pokušao je vratiti neke, pa je onda redom izgubio 15.000 funti, za dva dana nevjerojatnih 62.000. Ubrzo nakon toga izgubio je još 52.000 funti, Britanci ne bi bili to što jesu da netko nije "provalio" Keitha. Završio je na naslovnicama.

"Klub mi nikada nije naredio da prestanem kockati. Nije bilo spomena odlaska na odvikavanje ili nešto slično. Ionako ne bih priznao slabost. Nekako sam lagano poricao i nisam stvarno vjerovao da imam problem. Mislim da klub nije znao u kojoj mjeri sam kockao. Ne mogu stajati nad vama cijeli dan. Nakon što se pojavilo telefonsko klađenje, nisam morao ulaziti u kladionice kako bih se kladio, tako da klub nije znao u kojoj mjeri kockam".

Kladio se na svoju ekipu 

Zvuči pomalo nevjerojatno i čudno, ali što je Newcastle igrao bolje, Keith je trošio sve više novca.

"Sjećam se 1995. igrao sam fantastično. Newcastle je bio na čelu tabele, razbili smo Tottenham, ali nije me bilo briga. Prethodnih 48 sati sam izgubio oko 80 000 eura, godišnju platu. Bio sam kao opsjednut, kada sam se osvijestio, bilo je gotovo."

Novac se trošio, uplate, kocka, to je bila svakodnevica Keitha Gillespieja. Naravno uz nogomet. I utakmice. Na koje se opet kladio. Čak i na one koje je igrao, čak i na svoje suigrače, na svoju ekipu. Najbolji primjer je bila ona utakmica Stokea i Newcastlea iz FA Cupa listopada 1995.

"Igrali smo protiv Stokea u gostima i znao sam da Peter Beardsley nije zabio nekoliko tjedana, ali sam vjerovao da će se vratiti u pravu formu. Uplatio sam 500 funti da će on dati gol. Kladio sam se na rezultate, na našu pobjedu 2:0, 2:1, 3:0, 3:1. Sve je zgledalo idealno. Peter je postigao prvi gol, pa još jedan, vodili smo 3:0, ali je problem bio taj što je ostalo još pola sata do kraja utakmice.

Ja sam razmišljao samo o tome da ne postignemo još jedan gol. Nisam išao naprijed, lopte sam uglavnom vraćao nazad. Darren Peacock je šest minuta prije kraja postigao gol. Svi su slavili osim mene. Znao sam da me taj gol koštao skupo, 52.000 funti. Bio je to težak udarac i vjerojatno sam tada trebao naučiti lekciju. Ali nisam."

Proglasio bankrot 

Gillespie je mijenjao klubove. Nakon Newcastle slijedili su Blackburn Rovers, Leicester City, Sheffield United, tamo negdje 2011. godine se vratio kući, završio je karijeru u Longford Townu.

"Igrao sam za neke od najvećih menadžera u nogometu. Kad pogledate Premier ligu i menadžere pod kojima sam radio, možda ne postoji igrač koji je radio pod takvim imenima: Alex Ferguson, Kevin Keegan, Kenny Dalglish, Ruud Gullit i Graeme Souness."

Propala dva braka 

Prije tri godine se ponovo pojavio na terenu igrajući za amaterski sjevernoirski klub FC Mindwell. Još 2011. godine je proglasio bankrot. Nekako je alkohol povezan s kockom, problemima u braku. Ni kod Keitha nija bila iznimka. Dva puta se razvodio, u jednom trenutku je morao proglasiti bankrot. Veliku većinu je prokockao, nešto je otišlo na pogrešne investicije, čak i u filmskoj industriji.

"Sjećam se da sam 2011. gledao kako sedam milijuna funti potpuno nestaje s mog računa. Osjećao sam se neugodno, bankrotirao sam, a imam obitelj. Slijedio je razvod, siguran sam da je bankrot bio jedan od okidača."

Kasnije je Keith izbacio svoju autobiografiju. Pričao je i pisao o svojim problemima. Koje nikada nije gurao pod tepih. Igrao je i kladio se, kladio se i igrao. Danas ima 48 godina, sve ono što je prošao u karijeri, završilo je u knjizi. Autobiografiji. Kaže da je danas ipak pametniji, mudriji. Da stvari drži pod kontrolom. Možda i drži, a možda laže samog sebe.