Montague za Bljesak: O nogometu znamo sve, o navijačima baš i ne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krenuo je s knjigom "When Friday Comes: Football in the War Zone" u kojoj je uglavnom pratio događanja na Bliskom istoku, promatrajući odnos nogometa i politike. Za tu knjigu zaradio je i prvu nagradu, onu za najboljeg mladog pisca na dodjeli nagrada British Sports Book 2009. godine.

Četiri godine kasnije će izbaciti izmijenjeno drugo izdanje, a onda će doći i druga knjiga pod nazivom "Thirty One Nil" koja će biti proglašena najboljom nogometnom knjigom godine na dodjeli nagrada British Sports Book of the Year 2015. Na novu treću, javnost je čekala dvije godine, njen naslov je bio "The Billionaires Club".

Tamo negdje u ožujku mjesecu ove godine, s pojavom COVID-19 virusa, svijetlo dana je ugledala nova knjiga Britanca Jamesa Montaguea. "1312: Among the Ultras" koja obuhvaća tvrdu navijačku jezgru navijačkih grupa od Beograda do Indonezije.

To što je početna točka Beograd je možda i malo iznenađenje, ali razlog leži u činjenici da je James baš u vrijeme pisanja ove knjige živio u Beogradu. Za dvije godine koliko je trajala njegova "avantura" prošao je 25 zemalja svijeta pišući kako kaže o “tvrdom jezgru” širom svijeta, njihovom usponu i jačanju, vezama s politikom i organiziranim kriminalom, o revolucijama, prevratima i tučama, preko Beograda, Kyiva, Buenos Airesa, Kaira, Ria.

Tako se recimo u ovoj knjizi između ostalih može pročitati interview s čovjekom koji se zove Ismail Morina. Za one koji ne znaju, Morina je upravljao dronom na utakmici Srbija - Albanija. Zanimljivo, Montague i Morina su dio razgovora obavili dok je ovaj bio u zatvoru, u Dubrovniku, drugi dio u jednom pubu u Milanu, sedam mjeseci nakon što ga je Hrvatska umjesto Srbiji izručila Italiji.

Taj događaj iz listopada 2014. godine je promijenio život Morine koji između ostalog Jamesu kaže:''Ne žalim ni zbog čega, tek zbog jedne stvari. Što sam se popeo na crkvu kako bih lakše upravljao dronom. Tražim oproštaj ako sam Srbe, vjernike uvrijedio zbog toga. Zbog svega ostalom osjećam ponos. Jer to je bila moja ideja, isključivo moja''.

Mi nismo kontaktirali Morinu, ali jesmo Jamesa koji je odvojio vremena u ekskluzivnom razgovoru za Bljesak.info, odgovorio na neka pitanja. Za početak smo krenuli od ideje, hrabrosti...

Da bi ste napisali jednu ovakvu knjigu i intervjuirali neke od predstavnika najzloglasnijih navijačkih skupina širom svijeta potrebna je prije svega hrabrost. Gdje ste pronašli motivaciju i koliko je bilo teško stupiti u kontakt sa svim tim ljudima?

- Iskreno, kada krenete u bilo koju priču ili knjigu postoji određena doza straha. Postoji bojazan da će stvari krenuti po zlu, da neće završiti onako kako ste planirali, da će te nešto zaj...ti. Jednako kada krenete pisati jednu ovakvu knjigu kao kada recimo krenete u Sjevernu Koreju raditi za Bleacher Report. Jedina razlika je što sam u ovom slučaju bio bliže svojoj kući.

Živio sam u Beogradu, tamo sam imao dosta prijatelja s te navijačke scene. Opet bez obzira na to, znao sam da bi mogao uznemiriti i neke opasne momke. Ja jesam dijelom bio vezan za tu scenu, ali sam kao književnik ipak bio autsajder. Ovo je bila prilika da ispričamo jednu sasvim drugačiju priču, jer znamo jako puno o nogometu, ali o navijačima, ultrasima, ne znamo baš ništa. Taj dio je mene posebno važan, zanimljiv. Tijekom posljednjih 15 godina stvorio sam dovoljno kontakata da bih mogao početi razmišljati o pisanju knjige poput ove.

Zaista sam imao sreće što sam upoznao neke ljude koji su otvorili vrata koja su bila zatvorena za neke druge ljude. Naravno, bilo je i onih koji nisu prihvatili da budu dio moje priče, neki su odbili razgovore, poput recimo situacije u Maroku. U mnogim slučajevima sam morao krenuti po nekoj krivulji, predstaviti se i nadati kako stvari neće krenuti po zlu.

Slažete li se s tvrdnjom da mediji, posebno oni, kako ih zovemo, mainstream površno pokrivaju ultra subkulturu, odbijajući prepoznati njezinu važnost?

- Da i ne. Da, jer mislim da mnogim novinarima nedostaju neki važni detalji kada pričaju o toj sceni. Često se usredotoče na nasilje kao da je to samo sebi svrha. Da je to nekada nepromišljena scena. To je očito pogrešno i dovelo je do toga da ultrasi kao grupa budu demonizirani, ponekad nepravedno. Ali dio razloga zbog kojih se percepcija smije graditi svodi se na jedan od temeljnih i najimpresivnijih aspekata ultrasa: tajnost.

Teško je pristupiti sceni, a toliko je nepovjerenja, da se mnoge priče koje bi mogle reći ljudima o pozitivnim ili politički važnim dijelovima kulture ne ispričaju. Mislim da oboje igraju ulogu.

Je li utopija misliti da se problemi poput nacionalizma, rasizma ili huliganizma, općenito, mogu jednom zauvijek pobijediti i izbaciti s tribina, stadiona?

- Na neki način huliganizam je izbačen sa stadiona. Nasilje se, kao trend, udaljilo od stadiona. Nacionalizam i rasizam se može zaustaviti, ali samo privremeno. Recimo, u Hrvatskoj ili Srbiji nećete čuti uvredljive skandale ili transparente koji će pohvalno govoriti o osuđenim ratnim zločincima tijekom utakmica pod okriljem UEFA-e ili FIFA-e, jer je kazna za to oštra. Znači li to da je riješeno pitanje nacionalizma i rasizma? Ne.

Isto je s recimo s rasizmom na stadionima u Engleskoj. Stadioni su prilično točan odraz jednog sloja društva, uglavnom muškaraca iz radničke klase. Suočavanje s tim pitanjima društveno je pitanje. Činjenicu da se ispadi dešavaju na nogometnim stadionima treba promatrati kao neuspjeh društva, a ne kao nogometni problem.

Kao književnik, publicist, neutralna osoba koja je jedno vrijeme boravila u Beogradu kako vam izgleda navijačku ultra scenu na Balkanu? Biste li rekli da su neke od skupina pod utjecajem politike?

- Najteže mi je bilo raditi, istraživati skupine iz okruženja. Ultrasi mrze autoritet, mrze policiju, mrze vladu. Ipak, bilo je toliko primjera preklapanja ultrasa i političke moći, posebno skupina koje imaju stavove slične ultra nacionalistima na vlasti. A u mnogim su slučajevima te skupine bile pokretači prosvjeda koji su pomogli određenim strankama da steknu moć. Bilo da se to događalo u Sjevernoj Makedoniji ili Srbiji.

Srbija je dobar primjer dualnosti koja postoji, posebno kada vidimo što se događa s Partizanom i Grobarima, unutarnjim ratom i vezama s organiziranim kriminalom i vladom.

U konačnici, ipak, pokazalo mi se koliko su ultra - birači da ih tako nazovem moćni na Balkanu. Svi znamo o skupinama koje su se tijekom ratova borile kao navijači Dinama, Hajduka, Zvezde itd. Ali oni su i danas izborna jedinica koje se političari i boje i poštuju. Sjećam se da mi je jedan albanski zastupnik u Makedoniji, koji je nekad bio vođa ultrasa, rekao da su ultrasi "motor protesta". Političari razumiju moć koju oni imaju.

Za kraj priče, pitanje. Koja je navijačka grupa na vas ostavila najveći dojam, tijekom istraživanja?

- Indonezija je bila luda. Imaju tu suludu, prilično nasilnu ultra scenu, koja je vjerojatno bila najbliža iskustvu onoga što smo prošli osamdesetih godina. Pa tu je i priča o Ukrajinskim ultrasima za vrijeme pobune na Majdanu, a zatim i krajnje desničarskim dobrovoljačkim bataljunima protiv Rusa na istoku. Pa onda period kada sam boravio u Buenos Airesu s predstavnicima skupine La Doce. Imao sam osjećam da sam akter nekog filma o mafiji. Ali nikada neću zaboraviti susret s Diabolikom (Fabrizijom Piscitellijem), vođom Lazijeve krajnje desne skupine Irriducibili. Par mjeseci nakon upoznavanja, Diabolik je ubijen, kaže na kraju razgovora za Bljesak.info, James Montague.