Preživio atentat, koštala ga partija lopte u parku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Muzika je bez dileme bila na prvom mjestu, nogomet tu odmah jako blizu, ali njegova shvaćanja su jednostavno bila takva.

"Muzika je uvijek bila prije nogometa. Nekako bi bilo previše opasno da je nogomet na prvom mjestu, jer nogomet može nekada da bude nasilan. Ja sam uvijek pjevao o miru, slobodi, ljubavi. Na terenu se može dogoditi svašta. Recimo kada netko malo jače starta na vas, automatski se bude neke ratoborna osjećanja, želite da uzvratite", govorio je neponovljivi Robert Nesta Marley, poznatiji kao Bob Marley. Koji je svoj san da postane veliki muzičar počeo slijediti s nekih 16 godina.

U teška vremena kada je za većinu njegovih prijatelja muzika predstavljala jednostavno bijeg iz stvarnosti. Baš kao što je to bilo u Brazilu s nogometom. I vjerojatno da se Bob rodio negdje u Južnoj Americi, situacija bi bila potpuno drugačija. Nogomet bi sigurno bio ispred muzike. Ovako je priča počela na drugačiji način singlovima "Judge Not" i "One More Cup Of Coffee" koji nisu bili uspješni. Ni blizu kao što će postati sve ono što će kasnije doći s kultnim "The Wailing Wailersima". Međutim, koliko je god je kroz muziku našao način da se izrazi, izbori za svoju slobodu, jednako tako nogomet mu je još kao mladom momku dao jednu potrebnu čvrstinu.

Volio je taj nogomet, stvarno

U svom selu gdje se rodio često je igrao protiv starijih, iskusnijih, radnika uglavnom s plantaža banana, dok je kasnije u Kingstonu imao jedno malo improvizirano igralište u blizini kuće na kojem je uglavnom bio nakon povratka s turneja. Iz tog vremena je ostao nadimak koji je dobio upravo igrajući na ulici "Tuff Gong".

Međutim, ono što je posebno zanimljivo, jeste činjenica da je Bob strašno volio nogomet koji su kolonijalisti sa sobom donijeli na Jamajku. Kolonijalisti protiv kojih se tako žestoko borio kroz svoje pjesme. Borba koja je u to vrijeme bila više nego opasna. Ostalom, 3. prosinca 1976. godine pokušan je atentat na Boba Marleya koji je  pogođen hicima u rame i prsa, a njegova supruga Rita u glavu. Za čudo, oboje su preživjeli ovaj napad.

Prosto nevjerojatno koliko je Bob stvarno volio taj nogomet. Često je svoje turneje kada je već postao slavan i važan u svijetu muzike, znao organizirati i raditi u vrijeme velikih nogometnih događaja kao što je recimo Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Argentini. Kad god bi imao priliku, lopta bi šutirala. Iza bine, između dva studijska snimanja, uz neizostavne partije u parku.

Lopta i nogomet su bili način da se Bob za trenutak isključi iz svijeta muzike, da se posveti toj nekoj takmičarskoj strani svoje ličnosti. Ne treba zaboraviti da je dugogodišnji prijatelj Boba Marleya bio Allan Skill Cole koji je igrao nogomet, između ostalih, za Náutico u Brazilu i Atlanta Chiefse u SAD-u, pa i za reprezentaciju. Kasnije je Cole postao menadžer na Bobov nagovor i pored toga što je mogao ugovarati turneje i koncerte, jednako tako je morao pronalaziti slobodan prostor da se "odigra jedna ili dvije partije".

Money ball po hotelskim sobama

Među bubnjevima i gitarama, pojačalima i basovima koji su punili njegove autobuse na turnejama, uvijek je bila lopta. Kad se nije igralo vani, jeste u hotelskim sobama. Zvuči čudno, ali Bob i njegovi Wailersi su tu zvali "Money ball". Njegov prijatelj Neville Garrick je to jednom prilikom pojasnio:

"Znali smo žonglirati po hotelskim sobama loptu. Čak smo imali i velike rivale u liku Eddyja Granta i njegove braće koji su igrali lopte odlično, pa se rivalstvo s terena prebacilo u sobe, gdje se gledalo tko bolje žonglira, tko je veći umjetnik s loptom na takvom prostoru. Igra se zvala, Money ball jer smo moral plaćati razbijeni namještaj", pojasnio je Garrick.

U to vrijeme Bob je bio fasciniran južnoameričkim nogometom, brazilskim, argentinskim, koji je mu je realno bio i bliži. Onaj iz siromašnih, prašnjavih uličica, jer je bio drugačiji, lepršaviji, u jednu ruku buntovnički, baš kao što je bio i sam Marley. Legenda kaže da je 1978. godine odlučio odbaciti turneju po Europi i SAD, kako bi odradio jednu u Južnoj Americi, u vrijeme SP 1978. godine u Argentini. Tamo ga je fascinirao jedan igrač, Osvaldo Ardiles čiji je dres onaj Tottenhama dobio kada je došao živjeti u London. Ardiles, Pelé, Maradona, to su bili igrači kojima se divio.

Lopta mu se lijepila za nogu

Tamo 1980. godine je Bob sa svojim Wailersima došao i u Rio, na jednu partiju koju je dogovorena na terenu u vlasništvu brazilskog kantautora Chica Buraquea. U Bobovoj ekipi je zaigrao tada ni manje ni više nego Paulo Cézar Caju, brazilska reprezentativna polušpica, koji je bio član generacije 1970. godine koja je očarala svijet u Meksiku. Međutim, Bob je već tada bio bolestan, nije igrao onako kako zna, bio je spor, nije bio kreacije s loptom, ali je zabio jedan gol. Te godine se trčeći kroz Central Park, srušio, prevezen je u bolnicu, nakon čega se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo i bilo je sve gore.

Službeni fotograf koji je uvijek bio uz Boba Marleya tijekom turneja, Dennis Morris je napravio neke od kultnih fotografija, Boba s loptom. Kopačke Adidas Copa Mundial, zanimljivi dresovi, često trenirke uvučene u čarape. Bezvremenske slike.

"Bilo magično gledati ga kako igra. Nikada ga nisam fotografirao dok je igrao lopte, jer sam u stvari samo želio da ga gledam na terenu. To je bilo uživanje, jedino u tim trenucima je mogao da se opusti i tada bi ja odlagao fotoaparat sa strane", reći će Morris. Jedan od onih koji su igrali protiv Boba, bio je i njegov kuhar Levi Roots.

"Bio je veoma skoncentriran. Lopta mu se lijepila za nogu, krenuo bi na vas, a jedini cilj bio mu je da vas prođe i da šutira u gol. Bio je majstor muzike i nogometa".

Trevor Wyatt, britanski distributer Island Recordsa, rado se sjeća njegove pojave na terenu: "Bilo je beznadežno pokušati mu oduzeti loptu. Bob je bio takav, lopta je uvijek dolazila k njemu. Bio je general veznog reda, zvali su ga skiper. Njegova je ekipa igrala poput Brazila."

Kobna partija u parku

Te utakmice po londonski parkovima, to je bila nekako posebna priča. Mnogi novinari su morali doći u park, gledati, neki su se okušali na terenu, zaigrati protiv Boba. Posebno u Battersea Parku, nedaleko od Stamford Bridgea. Priča ide tako da je Bob posložio ekipu kojoj će se suprotstaviti momci iz New Musical Express među kojima je bio kultni voditelj Danny Baker, tada mladi novinar koji je prije tri godine otpušten s BBC-ja nakon "rasističkog" tweeta o kraljevskoj bebi.

Baker je tada igrao protiv Marleya i čak postoji teorija kako je baš on u jednom duelu zakačio Boba kojem je stradao palac. Baker je kasnije pisao tekstove u kojima je naveo kako jeste Bob preminuo od ozljede prsta, ali iz neke druge utakmice. Kasnije će reći kako uopće nije igrao tu utakmicu. Ono što je istina, tek je nakon ozljede palca Bob postao svjestan svoje bolesti. Tko zna što bi se dogodilo da je Bob prihvatio operaciju, amputaciju, ali je sve to bilo isključeno s obzirom na to da je bio rastafarijanac. Odlučio se za alternativnu medicinu.

Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising", planirana je turneja po Americi sa Stevie Wonderom. Iako se Marleyevo zdravlje pogoršalo, liječnici su dali dozvolu da ide na turneju. Turneja je počela u Bostonu, a slijedio je New York. U New Yorku se skoro srušio na bini.

Nekako je izdržao, ali je zato završio u bolnici jer se srušio u Central parku. Tada su doktori otkrili i tumor na mozgu, prognoze su bile tek nekih mjesec dana života.Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turneja napokon otkazana. To je bio njegov posljednji nastup. Liječenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo. Bob je želio umrijeti kod kuće, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Lopta je bila duhovna vježba

Njegov sin Ziggy Marley, napisao je "Rise Up" himnu Reggae Boyza koji su se pojavili na SP 1998. Bob bi svakako bio presretan, da je dočekao taj trenutak, kada je Jamajka dobila jednu sasvim solidnu reprezentaciju. Cedella Marley je sama pronašla novce kako bi ženska reprezentacija nastupila na Svjetskom prvenstvu. Duh Boba Marleya je ostao tu negdje iznad nogometa na Jamajci. Za slobodu je pjevao, nije se bojao atentata, prijetnji, za nogomet je bio spreman puno toga ostaviti sa strane, jer je uživao u nogometu, jer je nogomet iskreno volio.

Veza između Marleya i nogometa samo je pridonijela mnogim mitskim aspektima njegova života, ali mnoge priče koje povezuju Jamajčanina s njegovom omiljenom igrom daleko su od mita. Igranje nogometa bilo je duhovna vježba, mjesto za čišćenje uma, kristaliziranje misli.