Eden Hazard
Sjajni Belgijanac suprotstavlja se svojoj drugoj domovini i velikom uzoru
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kao i većina dječaka koji započinju svoj sportski put, tako je i belgijski veznjak Eden Hazard imao svog uzora o kojemu je maštao i od kojega je pokušavao učiti vještinu igranja. Kao što to jedna slika iz njegova djetinjstva zorno pokazuje, veliki Zinedine Zidane bio je uzor Hazardu.
Kao dječak od 14 godina, Hazard je iz Belgije otišao u nogometnu akademiju kluba Lille O.S.C. Kroz tu je akademiju stekao uvjete da već sa 16 godina debitira za prvu momčad. Bilo je to 2007. godine, a francuski nogometni stručnjaci već su mu tada predvidjeli veliku karijeru.
Naravno, francuski nogometni savez mu je ponudio promjenu sportskog državljanstva kako bi započeo igrati za Les Bleus tim, ali se Hazard ipak opredijelio za Belgiju.
"Budući sam sedam godina proveo u Francuskoj, osjećam se 99 posto Belgijancem i jedan posto Francuzem. Ali, nikad nisam pomislio promijeniti zemlju za koju ću igrati", kazao je Hazard.
Takva njegova odluka bila je, ispostavlja se, gubitak za Francusku, ali još veći dobitak za Belgiju.
Večeras će igrač Cheseaja istrčati u polufinalu protiv svoje ''druge'' domovine, a uspije li Belgija pobijediti Francusku, bit će ispisana nogometna povijest Hazardove prirodne domovine. San o tome da s turnira odu kao pobjednici, odnosno kao svjetski prvaci, za Hazarda je ujedno davna dječačka maštarija.
Utakmica se igra u Sankt-Peterburgu, na Krestovsky Stadiumu, zvanom i Zenit Arena, a sudit će Urugvajac Andrés Ismael Cunha. Ovaj sudac već je dijelio pravdu Francuzima, na utakmici protiv Australije, a sudio je i susret između Irana i Španjolske.
Belgijska sramota iz Nantesa od prije 34 godine
"Pijetlovi" i "Crveni đavoli" izbacili su u Rusiji ''zajedničkim snagama'' sve južnoameričke prvake svijeta, vlasnike čak devet naslova – Brazil, Argentinu i Urugvaj.
Reprezentacije Francuske i Belgije odigrale su brojne značajne utakmice, pri čemu je vjerojatno najvažniji međusobni susret bio onaj za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine.
Iako su bili šokirani porazom od SR Njemačke (0:2) u polufinalu, Francuzi su s rezervnim timom smogli snage pobijediti Belgiju 4:2 nakon produžetaka.
Ipak, kao "povijesna uvertira" za večerašnju utakmicu zasigurno je sjećanje na nezaboravni susret na Europskom prvenstvu u Francuskoj prije 34 godine.
Na stadionu La Beaujoire u Nantesu 16. lipnja 1984. godine, u okviru 2. kola Skupine 1 sastale su reprezentacije Francuske i Belgije, oba tima prepune zvijezda.
Za Francusku su igrali: Bats, Fernandez, Batiston, Bossis, Domergue, Tigana, Platini, Genghini, Giresse, Lacombe i Six. Na suprotnoj strani bili su Pfaff, Grün, Lambrichts, De Greef, De Wolf, Scifo, Vandereycken, Ceulemans, Vercauteren, Claesen i Vandenbergh.
Pošto su obje reprezentacije Euro 84 počele pobjedom – Francuska protiv Danske (1:0), Belgija protiv Jugoslavije (2:0) – očekivao se neizvjestan susret, no 5.359 gledatelja u Nantesu vidjelo je rapsodiju "galskih pijetlova".
Bila je to jedna od najvećih utakmica francuske reprezentacije u povijesti i možda najbolja utakmica u karijeri Michela Platinija.
Čim je škotski sudac Bob Valentine dao znak za početak utakmice, počeo je pritisak francuske reprezentacije. Rezultat je stigao već u 4. minuti kada je Platini svladao Pfaffa nakon što je Batiston pogodio vratnicu. Do odmora su tadašnjeg golmana Bayerna savladali i Giresse i Fernandez.
Platini je u posljednjih 17 minuta postigao još dva zgoditka – jedan s bijele točke, drugi glavom s vrha šesnaesterca (!) - i zaokružio veličanstvenu pobjedu Francuske (5:0).
Nakon sjajnog trijumfa nad Belgijom, Francuska je postigla još tri pobjede i osvojila prvi naslov u svojoj povijesti – titulu europskog prvaka. Ne treba dvojiti da Belgijanci, koji 34 godine čekaju na osvetu za poniženje iz Nantesa, večeras neće imati ništa na umu osim vraćanja duga velikom protivniku.
