Prošlo je 100 godina
Velež je to, nije moglo biti drugačije
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Stotinu godina. Uspona, padova, veselja, tuge, strepnje, želja, nadanja, svega i svačega. I nije moglo biti drugačije, jer stotinu godina nije mala brojka.
Brojka u kojoj izgleda nemoguće da život jednog kluba bude samo ravna linija. Da bude gomila pobjeda, titula, malo poraza ili obrnuto. Nemoguće je i realno nije dobro koliko god to nekome čudno zvučalo. Za jedan klub. Jer navijači Veleža znaju što znači navijati i voljeti jedan klub kojem trofeji nisu nikada bili neko mjerilo.
Pročitajte još
Jednako tako znaju što znači navijat i voljeti klub koji je na dnu, koji toliko puta mora krenuti iz ničega, iz početka. Barem oni pravi koji nisu nikada nisu odustali. Oni koji odlazili gledali i najveće derbije, velike pobjede, ali i mučenja, poraze koji su izgledali kao neka najgora noćna mora. I vjerojatno da nije bilo svega toga, ovo ne bi bio Velež, ovo bi bio neki drugi klub. Međutim, ovo je taj klub, klub koji je kroz sve godine nudio nevjerojatnu povezanost igrača, navijača, onih malo školovanijih, rekli bi smo intelektualaca, umjetnika, ljudi koji nisu uopće iz Mostara, koji nikada uživo nisu gledali Velež.
I opet nije moglo biti drugačije. Jer velika većina njegovih igrača, onih najboljih, najvećih zvijezda je ustvari bila ta raja. Od Pinde, Hamića, Repca, Džidića, Dajdžija, Keme, Ćurkovića, Salema, Micana, Zeke, Duške, Mare, Kulje, Ćele, Slavke, Čorbe, Mande, Ceke, Brace Glavivića, Roma, Kane, Matuna, Bake, Vahe, Jaze, Avde, Tarambe, Dade. Do onih koji će kasnije doći poput Tane, Vuke, Toze, Goce, Ćeće, Šileta, Barbe, Prskala, Fitilja, Anela, Juke, Mehe, Zije Maradone, Vanje, Vele, Jedvaja, Stipe, Popa, do generacije koju je zaustavio rat, one Džide, Muse, Cane, Joke i ostalih.
Jednostavno foliranja nije bilo, nije bilo šminke, nije bilo izdvajanja. Kada se slavilo slavilo se, kada se gubilo, gubilo se. Kad se pilo pilo se, kada se tugovalo tugovalo se. Nekako sve sa stilom. I tko zna kakve bi igračke veličine svi gore nabrojani bili da su igrali u nekom drugom klubu, da su rasli, živjeli u nekoj drugoj sredini.
Zato i Veležu nisu trebali silni trofeji da se dokazuje koliko su njegovi igrači dobri, njegovi treneri nisu morali biti školovani u nejvećim trenerskim školama da naprave vrhunske igrače, da stvore strašne momčadi. Veležu nije trebao pehar da Dinamu iz Zagreba utrpa pet, šest devet komada. To su mogli sami napraviti Mujić, Salem Halilhodžić, sneni i mamurni Slišković, raspoloženi Taramba. Tuce je mogao da složi četiri komada Sionu dok ga izbornik Osim drži na ledu.
Uostalom, samo se Veležu moglo dogoditi da od toliko strašnih napadača i igrača Ćeća Bijedić postane junak finala 1986. godine. Da najboljem Hajduku, onom iz sedamdesetih Velež pokloni peticu, da Ćela Topić "u nekada doba" iz cirkusa samo sjedne na loptu. Da Kulje Vladić onako u svom stilu "zamoli" Frfu Mužinića "da ga ne udara po člancima" jer će mu na centru gurnut loptu kroz noge, da bolje vidi cijeli stadion.
Samo je mogao Princ sa Neretve tražiti od suca da poništi gol jer je lopta ušla s druge strane mreže. Samo je Mara mogao opaliti šamar protivničkom igraču jer mu je zasmetao priliko degažiranja. Onako bez pardona. Samo je Pršešu mogla onako "leći" protiv AEK-a.
Velež je mogao potopiti Zvezdu, ali je mogao izgubiti tri razlike u Nikšću ili Vinkovcima. Velež je mogao osvojiti Kup pa sljedeće sezone ispasti od Budućnosti kući u drugom kolu istog takmičenja. Velež je mogao izbaciti Derby County, ali i izgubiti od Twentea koji je bio tada tri puta slabiji od Engleza. Samo je na utakmici Veleža pod Bijelim brijegom u trenutku kada vodi 5:0 netko mogao zazviždati jer se lopta vratila golmanu.
Prvaci su u onoj državi bili Vojvodina, Sarajevo, Željezničar, Vardar, sa jakim strašnim igračima, trenerima, ali mnogi će iskreno danas lakše prisjetiti neke Veležove postave, nego recimo Vardara ili Vojvodine.
Tri puta je klub išao iz početka, tri puta prolazio jednako težak period na različite načine. I uvijek je znao nekako izvući. I opet ta su raja znala pomoći kad je bilo najteže, ovako ili onako. Prošlo je stotinu godina, šta će biti u narednih stotinu? Tko to zna. Danas kada ne znamo što donosi sutra ili prekosutra, u vremenima kada se živi ovako kako se živi. Što će biti sa Veležom? Ma biće tu svega. Jer Velež je to.
