Ben je popio jednu, drugu osmu pivu i pao na dopingu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od prvog trenutka to je bio sudar svjetova. Na jednoj strani Carl Lewis, klasični američki proizvod. Onako školovani koji je sa svakom novom pobjedom, osvojenom medaljom, postajao sve veća zvijezda. Za neke je u jednom trenutku bio i veći od sporta kojim se bavi. Uostalom, njegov menadžer je još tamo 1984. godine pričao kako će Carl Lewis biti "velik kao Michael Jackson". Na drugoj je Ben Johnson, siromašni imigrant s Jamajke koji se skrasio u Kanadi. Koji kad je pod stresom počinje da muca.

Veliko rivalstvo

Stručnjaci su opisivali Lewisa kao nekoga tko trči graciozno i lijepo, za razliku od Johnsona koji ide sirovo, uglavnom na snagu. U poređenjima su neki išli toliko, pa je navodno Ben bio veliki ženskaroš. Carl se nekada suočavao s pitanjima o svojoj seksualnoj orijentaciji, sumnjalo se da je gay.

Njihovo rivalstvo je bilo ogromno, žestoko, uz gomilu nekih trenera, stručnjaka, liječnika koji su na ovaj ili onaj način "pomagali" tražeći neki svoj komadić slave. Prvi put su zajedno bili u startnim blokovima još tamo 1980. godine. Lewis je slavio u vremenu 10.43, Ben je bio šesti s 10.88. Dvije godine kasnije, Johnson je osvojio srebro na Igrama Commonwealtha.

Ogroman napredak, rezultatski ali i onaj tjelesni. Jer Johnson je postajao sve jači, krupniji. Radio je i trenirao s Charliejem Francisom. Na Olimpijadi u Los Angelesu je Lewis bio strašna zvijezda. Četiri zlata nakon koji nije mogao "kupiti" mnoge. Sports Illustrated ga je opisao kao sujetnog i sebičnog čovjeka. Nakon Los Angelesa, Johnson je izjavio:

"Nakon LA-a znao sam da je Carl dobar, ali znao sam da mogu da ga pobijedim. Znao sam."

Čarobnjak Astaphan

Francis je krenuo raditi još bolje, još jače sa Benom. Fokusirao se Charlie na povećanje Johnsonove maksimalne brzine, što nije bio normalan pristup. Do tog vremena, Johnson je izgubio osam trka od Lewisa, ali je počeo da se približava svojoj najvećoj brzini. Pobjednička prednost, kao što je Francis insistirao, dolazi iz brzine, a ne izdržljivosti.

Onda se pojavio dr. Jamie Astaphan, koji je bio zadužen za one druge stvari. Prvo se radilo o velikim dozama ljudskog hormona rasta (HGH), nakon čega je Astaphan prešao na steroid Dianabol - koji se koristio za čistu mišićnu masu, povećanu izdržljivost i fizičku snagu. Johnson je već 1985. godine u Zürichu na velikom mitingu pobijedio Lewisa. Mnogi su već tada sumnjali.

"Mnogi ljudi su došli niotkuda i nevjerojatno trče, a ja jednostavno mislim da to ne mogu raditi bez nekih droga", rekao je Lewis u intervjuu za ITV tada.

Astaphan je i dalje radio "svoj posao". Dianabol nije bio dovoljan, prešlo se na Estragol. U Sevilli je 1987. godine, Ben uzeo "veću lovu" za nastup od Carla. Opet je brži od Lewisa koji diže ruke u cilju iako je izgubio.

U Rimu na Svjetskom, Johnson ruši Svjetski rekord (9.83), Lewis uzvraća u Zürichu pred Olimpijske igre. Tih mjeseci Ben je puno manje vremena provodio s trenerom Francisom, puno više s Astaphanom. Imao je problema s ozljedom.

Još samo jedna injekcija  

Mjesec dana prije Seoula, Astaphan i Francis rade zajedno na Johnsonovoj posljednjoj injekciji steroida. Kanadski olimpijski komitet ga ne testira na zabranjene supstance. Kroz testiranja je prošao Lewis, ali su to Amerikanci sakrili. Testiran je na droge, pronađena su tri stimulansa. Pseudoefedrin, efedrin i fenilpropanolamin.

Olimpijada donosi konačni obračun, ustvari ostavlja najveću mrlju. U kvalifikacijama Ben trči 10.37, Lewis je brži 10.14. Također u četvrtfinalu, polufinalu. Carl u tim utrkama ide ispod 10 sekundi. I onda dolazi finale, 24 rujna.

Tko je sve varao

Na Olimpijskom stadionu u Seoulu, 70.000 navijača promatra kako osam staza tiho zauzimaju najbrži ljudi u povijesti. Nitko nije siguran. Ni oni koji mogu ići ispod deset sekundi. Trebala je biti utrka svih vremena. Ben Johnson, Carl Lewis, Calvin Smith, Dennis Mitchell, Linford Christie, Robson da Silva, Desai Williams i Ray Stewart. I bila je samo do onog trenutka kada je potvrđeno kako je jedan od spomenutih atletičara, nakon finala pao na doping testu. U Seoulu je pao jedan, pa u godinama koje će doći, njih još pet.

Kasnije ćemo doći u situaciju da ustvari ne znamo je li netko u tom trenutku bio čist. Ben je izgledao poput "zvijeri", krvavih očiju. Lewis ga ne može stići. Johnson ima zlato, njegovih 9.79 izgleda nestvarno. Lewis je na 9.92, Calvin Smith treći (9.99). Sve izgleda idealno, povijest je ispisana, ali...

Ben mora na doping test. Ne može dati urin, mora popiti osam piva. Direktor korejske laboratorije ima 100 uzoraka - svi anonimni - za testiranje tog dana. Jedan je pozitivan, pronađeno je osam nanograma stanozolola.

Tko je Andre Jackson?

Drugi zvaničnik poklapa anonimni uzorak s Johnsonovim. Šef MOK-a za testiranje na droge, princ Alexander de Mérode, piše poruku i rukom je predaje kanadskoj šefici misije, Carol Anne Letheren. Ona mora uzeti medalju od Johnsona. Ben je završio presicu. Charlie je nazvao Bena u hotel u kojem se još uvijek slavilo, sve je bilo jasno.

"Znači pali smo, uhvatili su nas", rekao je Ben u telefonsku slušalicu. Pokupio je svoje stvari i napustio hotel, ostavivši slavljeničku tortu na stolu.

"Želio sam što prije otići, svoju majku skloniti od svega", pojasnit će kasnije Johnson. Kao i većina, Ben je naravno u početku pričao kako nije znao što uzima, ali kada su progovorili trener Francis i doktor Astaphan koji je svoje razgovore čak i snimao, za Johnsona nije bilo spasa. Sve je priznao.

Ipak, ostala je jedna dilema. Tada Johnsona mnogi nisu uzimali za ozbiljno, njegovu priču o tome kako se u sobi za doping pojavio Andre Jackson, koji je kao i Carl Lewis bio član Santa Monica Track Cluba.

"On je sjedio tu u sobi, imao je foto aparat, slika li smo se. Mislim da mi on stavio tablete u pivo, zbog kojih sam pao testu", govorio je Johnson. Fotografije s tog mjesta to pokazuju, čak je Andre i veliki prijatelj Carla Lewisa. Potvrdio je to i trener iz Santa Monice Joe Douglas.

''Poslali smo ga tamo da eventualno prati što će raditi Ben. Hoće li skloniti dokaze dopinga, zato je imao fotoaparat", pojasnio je Joe koji je nešto očito izostavio.

Odgovor na pitanje odakle Jacksona u toj prostoriji, točnije kako je došao do akreditacije.

''Ne znam, ne mogu se sjetiti kako smo mu potrebnu akreditaciju osigurali".

Čudno, zar ne. Baš kao i tvrdnja pomenutog Douglasa kako Lewis nikada nije uzimao doping.

"Pogledajte njegove fotografije, ja ih imam veliki broj. Na njegovim očima se vidi kako nikada nije uzimao ništa nedozvoljeno. Uglavnom su to bili vitamini kao dodatak prehrani".

Spomenuti Jackson nije previše izlazio u javnost, tek je jednom priliku u dokumentarnom filmu koji je posvećen utrci u Seoulu, prokomentirao tvrdnje Bena Johnsona.

"Možda jesam možda nisam nšta radio u sobi za doping. Ono što se dogodilo tada se više ne može promijeniti!".

Ben je ostao bez svega, ali i obilježen za sva vremena. Kao onaj "dopingirani". Neki su "padali" poslije njega. Carl nije. Možda stvarno ništa nije uzimao.