Miss najbolji forehand ikad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svijetu tenisa teško je pronaći igračicu koja je tijekom svoje karijere bila tako konstantno dobra, kao što je Steffi Graf. Dobro, nije svaka godina bila idealna niti je mogla u to vrijeme s obzirom na žestoku konkurenciju, ali Steffi je uvijek bila tu. Pa i kada se mučila s povredom, pa i kada možda forma nije bila prava, ali je nekako znala pronaći način da uzme barem jedan veliki od moguća četiri. Podatak da je 377. tjedana bila najbolja na svijetu, dovoljno će reći, baš kao i onaj da je dalje jedina uspjela povezati četiri Grand slama u jednoj godini sa zlatnom medaljom na Olimpijadi 1988. godine. Karijeru je zaključila sa 107 naslova, SportsIllustrated je proglasio najboljom tenisačicom 20. stoljeća. Elegancija na terenu, u svakom pokretu, udarcu. Dva su obilježila njenu karijeru. Backhandslice i forehand. Posebno forehand koji je bio ubitačan.

- Danas ne volim previše pričati o svojoj karijeri. To je moja prošlost. Ne pada mi na pamet da se vraćam u prošlost, pričati o tome što sam sve osvajala ili što sam napravila u tenisu, danas će reći Steffi. Peter Graf, Pavel Složil i Heinz Günthardt su bili njeni treneri, tata Peter je možda i najzaslužniji za ono što je postala.

Prodavač automobila i automobilskih osiguranja koji je u slobodno vrijeme radio kao teniski trener tamo osamdesetih. Tata koji je upravljao karijerom svoje kćerke, koji je imao potpuno kontrolu nad njenim privatnim i profesionalnim životom jaku dugo godina. I koji je kasnije s vremenom postajao veliki teret na leđima, posebno kada su neke stvari isplivale na površinu. Tamo početkom devedesetih kada je manekenka NicoleMeissner izjavila kako je on otac njenog djeteta ili utajom poreza jer je Peter vodio brigu o novcu. Tata je 1997. godine osuđen na tri godine i devet mjeseci zatvora zbog utaje oko 7,4 milijuna dolara poreza. Tužitelji su slučaj protiv Petera odbacili 1997., ovaj put je Steffi pristala platiti kaznu od 1,3 milijuna tadašnjih njemačkih maraka vladi i anonimnoj dobrotvornoj organizaciji. Nije morala u zatvor, nije morala prekinuti karijeru.

- Ne možeš mjeriti uspjeh ako nikada nisi pogriješio. Otac me učio: ako želiš postići neki cilj u životu i karijeri, ne možeš provesti cijelo vrijeme brinući se o tome hoćeš li pobijediti ili izgubiti. Treba se fokusirati na to da budeš što bolji, drugo je sve gubljenje vremena. On je bio taj koji je držao konce moje karijere kada sam krenula u svijet profesionalaca s nekih 14 godina, pričala je tada ali i kasnije Steffi koja je prvi profi turnir odigrala još tamo 1982. godine.

Prvi WTA turnir uzela je 1986. godine. U finalu Charlestona je bila bolja od Chris Evert-Lloyd 6:4, 7:5, pa do kraja iste godine nanizala još šest naslova što je bilo dovoljno da bude treća na svijetu. Da mlada Graf dolazi na vrh, bilo je jasno nakon finala Roland Garrosa 1987. godine i pobjede nad Martinom Navratilovom 8:6, u trećem setu. Navratilova je uzvratila, u finalu Wimbledona i US Opena, ali već tada je bilo jasno kako finala velikih turnira ne mogu proći bez Steffi, već tada je bila broj jedan.

Sljedeća godina će ostati posebna u karijeri Steffi Graf, ali posebna i u povijesti tenisa. Jer ono što je uradili nitko nije ponovio do danas. I kako stvari stoje teško će. Počela je od AustralianOpena, da bi u Parisu pomelaZverevu. Na Wimbledonu je okrenula Navratilovu dobivši 12 od posljednjih 13 gemova, dok je na US Openu sredila Sabatini. Sabatini je pala u dva seta finala Olimpijade za kraj te neponovljive sezone. Kakav je tenis igrala Graf dovoljno je pogledati statistiku iz tog perioda. Devet finala na Grand Slamu i samo jedan poraz, onaj od ArantxeSánchezVicario 1989. godine u Roland Garrosu. Njemački hladna, precizna, maksimalno posvećena, bez previše priče, emocije, ali korektna s medijima.

- Dobro je u sebi imati dozu arogancije. Doduše, mnogo je takvih sportaša, ali ono što nikada ne smiješ izgubiti jest poštovanje prema drugima, govorila je Graf koju će već početkom devedesetih početi mučiti problemi s povredama.

Krenulo je s jakim bolovima u leđima, jako se mučila u drugoj polovini 1994. godine. To je posebno bilo vidljivo na US Openu. gdje gubi finale. Nakon US Opena, uzela je devet tjedana bolovanja, nakon neugodne povrede se vratila, uzvrativši Arantxi u finalu Roland Garrosa. Te godine je uzela tri Grand Slama, sljedeće opet tri, ali i dalje se muči i bori s povredama.

Od kralježnice do stopala, a 1999. sve su glasnije bile spekulacije o njezinu oproštaju s profesionalnim tenisom. Kada je operirala desnu ruku, počela je trenirati lijevom. Nastojala je učiniti sve kako bi se vratila na teren, ostala u formi.

- Ako dođete u bilo koji grad na svijetu i treba vam liječnik, slobodno mi se obratite, o svakome znam je li dobar ili loš. Razmišljam o tome da napravim vodič kroz liječničke ordinacije svijeta, našalila se jednom prilikom.

Posljednji veliki trijumf je bio onaj šesti u Roland Garrosu, dok je iste godine izgubila finale Wimbledona. Prije toga je uspjela otići do kraja na turniru u Philadelphiji godinu ranije. Trinaestog kolovoza 1999. godine je odlučila podvući crtu. Povrede su bile sve učestalije, nezgodnije, a povukla se u trenutku kada je bila treća igračica svijeta. 

- Učinila sam sve što sam željela učiniti u tenisu. Osjećam da nemam više što ponuditi na teniskim terenima. Nakon ovogodišnjeg Wimbledona, prvi put u karijeri nisam željela ići na turnir. Moja motivacija nije bila kao nekad. Mislim da je vrijeme da se povučem, pojasnila je sjajna Njemica. Dvije godine kasnije, Steffi se udala za Andre Agassija.

- Osoba kojoj se najviše divim moj je Andre. Jednostavno sam ovisna o njemu. Ispijanje jutarnje kave s Andreom, večeri s našom djecom. Najsretnija sam uz svoju obitelj, reći će danas Graf koja i dalje izgleda vrlo lijepo, daleko od tenisa. Bavi se privatnim biznisom. Prema nekim procjenama je do povlačenja iz tenisa zaradila najmanje 150 milijuna tadašnjih maraka.

U poređenju s nekim tenisačima pa i tenisačicama, Steffi je svoju karijeru završila relativno rano i vjerojatno je mogla još puno toga napraviti, međutim, Steffi je nas je navikla kroz godine, da može igrati samo vrhunski, da nikakva prosječnost ne dolazi u obzir. Jednostavno, za nju je to bilo nešto s čim se nikada nije mogla pomiriti. Igrala je vrhunski tenis sedamnaest godina. A priznat ćete nije malo. Zato i jeste njen trag u ženskom tenisu ostao toliko dubok, neki rezultati do danas nedostižni.