Prije pola stoljeća umro je Paavo Nurmi - Leteći Finac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Leteći Finac" Paavo Nurmi, jedan od najboljih atletičara svih vremena, preminuo je prije 50 godina, 2. listopada 1973. u Helsinkiju.

Nurmi je između 1920. i 1928. osvojio 12 olimpijskih medalja, a do 1931. oborio je i postavio sve rekorde od 1.500m do trčanja na jedan sat - sveukupno njih 22 službeno priznata od strane Svjetske atletike.

Paavo Johannes Nurmi rođen je 13. lipnja 1897. u gradu Turku, trećem po veličini finskom gradu.

Još kao dijete morao je pridonositi uzdržavanju svoje obitelji radeći teške poslove poput cijepanja drva ili raznošenja vode, jer mu je otac već umro 1910. u dobi od 49 godina.

Unatoč niskoj plaći, mogao si je priuštiti par pravih tenisica za trčanje. Kad je s jedanaest godina pretrčao 1500 metara za pet minuta, ljudi su prepoznali njegov talent.

Nurmijev trening karakteriziralo je to što je dalje trčao sa štopericom u ruci. Obraćao je pozornost na ekonomičnost i brzinu trčanja.

Nurmi je tijekom dvadesetih godina XX stoljeća zajedno sa svojim sunarodnjacima Hannesom Kolehmainenom i Villeom Ritolom tvorio nepobjedivu grupu koja je dominirala srednje i dugoprugaškim atletskim natjecanjima u sklopu Olimpijskih igara 1920., 1924. i 1928. godine, pobjeđujući i deklasirajući nevjerojatnom superiornošću čitavu tadašnju međunarodnu konkurenciju.

Na Olimpijskim igrama 1920. u Antwerpenu, 1924. u Parizu i 1928. u Amsterdamu Paavo Nurmi je osvojio ukupno devet zlatnih i tri srebrne olimpijske medalje.

Podvig koji je obilježio njegovu karijeru i ušao u olimpijsku legendu postignut je na Igrama u Parizu, kad je osvojio pet (5) zlatnih medalja, a kruna tih Igara su njegove antologijske pobjede, 10. srpnja 1924. godine, na 1500 i 5000 m, koje je ostvario (izvori se tu razlikuju) u razmaku od, negdje stoji 30-ak, negdje 50, ali nikako više od 90 minuta.

Nakon Nurmija, jedini atletičar koji je uspio na jednim Olimpijskim igrama pobijediti na 1500 i 5000 m, postao je marokanski atletičar Hicham El Guerrouj, na Igrama u Ateni, 2004., ali za razliku od Nurmija, ne u istom danu.

Namjeravao se Nurmi natjecati i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, 1932 godine, i to u maratonu ali je odlukom nadležnih instanci MOO-a, u skladu s onovremenim krutim amaterskim načelima, bio doživotno diskvalificiran jer je ustanovljeno da je 1925. godine, za 55 nastupa u dvoranama diljem Amerike, naplatio više od 250.000 dolara, za ono vrijeme basnoslovan novac.

Uoči Olimpijskih igara u Helsinkiju,1952 Međunarodni olimpijski odbor rehabilitirao je Nurmija, a Finci su mu dodijelili čast da zapali olimpijski plamen.

Pred kraj života patio je od depresije, skoro je oslijepio, doživio je nekoliko srčanih udara i bio je paraliziran na jednoj strani.

Kad je umro 1973. godine, u Helsinkiju je ovom, možda najpoznatijem Fincu u povijesti, priređen pogreb sa svim državnim počastima.

Njegov spomenik, koji dominira pred Olimpijskim stadionom u Helsinkiju, zauvijek će ostati podsjetnik na jednog od najdominantnijih i najvećih sportaša XX stoljeća.