Roger, tenisač kojeg niste mogli mrziti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na tenis sam se nekako navukao početkom devedesetih. Tada je nekako postao dostupniji, bilo ga je više u medijima zahvaljujući prvim satelitskim kanalima. Do tada se priča uglavnom svodila na završnicu četiri velika, Davis Cup ili poneko finale koji bi se odgledalo u snimci. Međutim, stvari su se počele mijenjati.

Godina je 1990. Ivanišević ulazi u četvrtfinale Roland Garrosa, Seleš isti osvaja, dok teniski turniri postaju svakodnevica. I tako su se polako počeli povlačiti McEnroe, Connors, Cash, Wilander iz drugog puta, na sceni su još uvijek Becker, Lendl, Edberg, ali polako primat preuzimaju Sampras, Agassi, Courier, Ivanišević, Chang, Krajicek, Stich, Muster, Bruguera, Rafter. 

Kroz godine, slika će se mijenjati, pa će jedan za drugim silaziti sa scene. Sampras odlazi nakon osvojenog US Opena 2002. godine kao jedan od rijetkih tako. Četiri godine poslije to će isto napraviti Agassi, Benjamin Becker je bio posljednji protivnik. A onaj drugi, Becker, Boris je zbogom rekao u Australiji 1999. godine. Goran je oprostio Edberga i McEnroea, a njega Hewitt na Wimbledonu, Courier se povukao u Miamiju, itd.

S Rogerom se i tenis mijenjao

Onda je opet došao novi val, Hewitt, Nalbandian, Safin, Guga Kuerten, Roddick, Kafelnikov, Henman, Ferrero. Naravno, tenis je i tada bio popularan, ali s Federerom, Nadalom, Novakom i Murrayom to je otišlo do neslućenih granica. Svako međusobno finale je bilo priča za sebe, drama, naboj, vrhunac sjajnog tenisa.

Danas više toga nema, jer je Roger službeno u mirovini. Godine nisu krive koliko ozljede i operacije. Nekako smo se nadali da bi Roger mogao odigrati još jedan Grand Slam, možda Wimbledon, jer nekako ružno izgleda onih 0-3 protiv Hurkacza, posebno ona nula u trećem setu. Ali ne.

Priči je došao kraj. Roger je to napravio nešto potpuno suprotno od ostalih. Jeste ekshibicija, a opet nije. Igralo se, nitko nije želio izgubiti. Sa svakim osvojenim poenom, budila su se sjećanja na ono što je radio Roger tijekom godina

Na svaki njegov udarac. Forehand, backhand, volley ili servis svejedno. Na njegovu perfekciju, eleganciju kod svakog. Pod cijenu izgubljenog poena, seta ili meča. Posebno kada bi na drugoj strani bili Novak ili Rafa, mašina i zvijer. Mijenjao se Roger, mijenjao je reket, trenere, težio ka savršenstvu.

Edberg i novi reket

Peter Lundgren, José Higueras, Peter Carter, Stefan Edberg, Paul Annacone, Severin Luthi, Ivan Ljubičić su ljudi, treneri koji su obilježili njegovu veliku karijeru. Svaki trener je nudio nešto novo, sa svakim smo vidjeli nešto novo kod Rogera. Dovoljno je prisjetiti se Stefana Edberga. Dvostruki osvajač Wimbledona priključen je stručnom stožeru Rogera Federera krajem 2013.godine.

"Počevši od Melbournea Stefan Edberg će se priključiti Severinu Lüthiju u mojoj trenerskoj ekipi. Severin će biti uz mene većinu tjedana, dok je Stefan pristao pomoći najmanje deset tjedana u sezoni. Edberg je moj dječački junak i doista se radujem što ću provoditi vrijeme s njim i učiti od njega", otkrio je tada Roger Federer.

"Pozvao me Federer da surađujemo i time sam napravio veliku promjenu u svom životu. To je bio pravi izazov, da se vratim na turnire. Bio sam mu nešto kao mentor-trener, jer je srećom tu bio i Severin Luthi, kao i cijeli Rogerov tim.Želio je promijeniti nešto. Sezona 2013. nije bila baš najbolja za njega i želio je napraviti promjenu. Počeli smo mijenjati neke stvari u njegovoj igri. Proveli smo zajedno dvije godine i bilo je zaista sjajno" reći će Edberg.

Godina 2013. nije bila najbolja, ozljeda leđa je učinila svoje. Edberg je kasnije priznao kako se vratio samo zato što je Federer bio u pitanju.

"Ne bih se vratio u tenis ni zbog koga osim zbog Rogera. Promjena reketa je bila jedini način da ostane u samom vrhu. Sa starim modelom nije imao šanse da se bori protiv Novaka ili Rafe. Roger je uzeo veći reket, točnije onaj čiji je obim (veličina glave) bio veći za 20 centimetara. Do tada je koristio stari Wilson Pro Staff".

Nije bilo baš lako Rogeru, trenirao je s Edbergom, odustajao od novog reketa, vraćao se na stari. Samopouzdanje je bilo jako važno. Svi udarci su bili važni, ali na backhandu su radili strašno puno.

"Počeo je igrati ofenzivnije, lopticu je uzimao malo ranije, što čini razliku. Mislim da je posljednja mala stvar koja je bila ključna zbog koje je osvojio posljednjih nekoliko slamova bila poboljšanje njegovog backhanda. Već je imao dobar ali je kasnije bio sve bolji. To je pravilo razliku" prisjetit će se Edberg. Edberg i Federer su surađivali dvije godine, od 2014. godine, do kraja karijere, Roger je uzeo 26 turnira, dva puta Australian Open, jednom Wimbledon.

Dva glasa u sebi

U ovoj priči svako ne treba zaboraviti niti bivšeg australskog tenisača, pokojnog Petera Cartera

"Peter Carter najviše je utjecao na tehniku mog tenisa o kojem ljudi toliko pričaju. Godinama sam to usavršavao, ali on je postavio temelje i zato sam toliko sretan što su njegovi roditelji gledali kako osvajam titulu. To mi jako puno znači. Nisam vjerovao da mogu postati veliki tenisač. Znate li tko me je uvjerio u to? Peter je taj koji mi je otvorio oči!" I doista je tako. Carter je bio taj koji je oblikovao Rogera u njegovim ranim godinama.

"Imao sam dva glasa u sebi. Vraga i anđela, pretpostavljam, i jedan nije mogao vjerovati koliko je glup onaj drugi. "Kako si mogao to promašiti?", rekao bi jedan od njih. Zatim bi samo eksplodirao. Mog je oca na turnirima znalo biti tako sram da bi mi se znao derati sa strane, govoriti mi da umuknem, a onda kad bi se vraćali doma znalo bi se dogoditi da sat i pol ne progovori niti jednu riječ", vratio se Roger u daleku prošlost, godine, kada je ustvari počinjala njegova karijera. Roger je imao 16 godina boravio je u Nacionalnom teniskom centru u Bielu.

Na poziv Svena Groenevelda, Nizozemca koji je birao i upravljao trenerskim kadrom u Centru, Peter Lundgren je odlučio raditi s Rogerom koji se nikako nije mogao fokusirati. Na tenis ili bilo što drugo. Kako je to izgledalo najbolje potvrđuje sam Roger s jednog treninga na kojem je bacio reket u zastor iza terena koji je smanjivao buku i totalno ga rasparao.

Groeneveld je poludio, kaznio Rogera koji će narednih tjedan dana kao u vojsci ribao WC uz neizostavno rano ustajanje. Lundgren je u jednom trenutku povukao za ruku Petera Cartera i zamolio ga da mu pomogne, oko jednog perspektivnog malog.

Carter je napravio puno

Carter je napravio strašno puno za Rogera, jednostavno ga promijenio, napravio prije svega od njega osobu, koja zna što je cilj, što mora napraviti u karijeri. Na koji način to može uraditi. Nažalost, njihova suradnja je trajala puno kraće nego što je trebala onoliko koliko je Roger zamišljao. Na nagovor baš Rogera, Carter je otišao malo do Južne Afrike, jer je njegova supruga bila bolesna, tumor. Koji je nakon određene borbe uspjela pobijediti.

Taj odlazak na safari je trebao biti jedna vrsta nagrade. Nažalost, Carter je poginuo u saobraćajnoj nesreći, pred očima svoje supruge koja je bila u drugom vozilu. Bila je to 2002. godina, tjedan prije Federerova 21. rođendana. Vijest je dobio za vrijeme turnira u Kanadi. To ga je u tom trenutku jednostavno uništilo. Nitko ga nije mogao utješiti. Na prvom sljedećem meču Davis Cupa Roger je nosio majicu s Carterovim imenom na leđima.

"Strašno... Toliko puno vremena proveli smo zajedno, još otkako sam bio dječak. Bio je tako smiren, a tako zanimljiv i duhovit. Nikad mu neću moći zahvaliti na svemu što mi je dao. Tek sad vidim koliko je tenis ustvari nevažan u životu", rekao je tada Federer.

Sve ono što se dešavalo tih dana je bila jedna vrsta odrastanja. Sahrana, smrt bliske osobe, porazi, su promijenili Rogera. To će priznati on, to će priznati svi njegovi prijatelji, supruga Mirka, članovi obitelji. Roger je postao Roger. Onaj kojeg ćemo svi zajedno upoznati u godinama koje će doći.

Sljedeće 2003. godine je osvojio sedam turnira, svoj prvi Wimbledon. Uzimao je turnire na zemlji, betonu, travi, na otvorenom, u dvorani. I počeo graditi svoj put prema najvećima koje će svijet sporta imati ikada. Tenisač za kojeg niste morali navijati, ali ga niste mogli mrziti. Nikako. Jednostavno je takav bio. Njegova pojava, njegovo ponašanje, u porazu i pobjedi, u dobrim i lošim trenucima.

Mnogi će reći, najveći gospodin kojeg je smo gledali na teniskim terenima ikada. Realno, nakon svih ovih godina, teško je pronaći neki argument protiv te konstatacije. Bilo što protiv Rogera.