Rudićevo prvo zlato u Los Angelesu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

16 godina je bilo prošlo. Od zlata kojeg su osvojili vaterpolisti Jugoslavije na Igrama u Meksiku. 16 godina do prvog sljedećeg. Za zemlju koja će kasnije do raspada biti nedodirljiva izgleda pomalo neobično, pa i previše ako gledamo godine, ali jednostavno je tako bilo. I ono što je zanimljivo, baš u Los Angelesu na Olimpijadi nitko nije očekivao novo zlato. Jer bio je novi izbornik, puno mladih igrača.

Uostalom prosjek je bio ispod 23 godine. A za pripreme je potrošeno tek 45 dana. Međutim, taj novi izbornik je bio čovjek koji će upravo tu negdje početi svoju vladavinu, trenersku koja će trajati sve do prošle godine. Legendarni brko, trener koji je tih godina pokupio nadimak " Tiranin".

Bez Sovjeta, Mađara

Sam turnir na Olimpijadi je bio oslabljen neigranjem tada jakog Sovjetskog Saveza, nije bilo ni Mađara, reprezentacija koje su dominirale na velikim takmičenjima prije samih Igara.

Tu prije svega mislimo na Europsko prvenstvo igrano godinu dana ranije. U takvoj situaciji kandidati za medalju su bili prvaci Europe iz 1981. godine i treći sa Svjetskog (Zapadna Njemačka), odnosno brončani iz Rima (Španjolska) predvođena legendarnim Manuelom Estiarteom, dok je Jugoslavija svoju šansu tražila iz drugog plana.

- Igrači su bili premalo vremena zajedno, ali u tom trenutku su to bili igrači nositelji igre u svojim klubovima. Svi oni su shvatili ozbiljnost situacije. Na početku priče, novih shvatanja, načina treninga, ponudili punu angažovanost. Zato smo uspjeli. Zato priču o osvajanju zlata za 45 dana treba uzeti uvjetno. Za mene lično puno je bilo važnije srebro koje sam osvojio godinu ranije s juniorima na Svjetskom prvenstvu, govorio je nakon svih tih godina veliki Ratko Rudić.

Bez problema do finala

Jugoslavija je u prvom krugu Igara odradila siguran posao protiv nedoraslih protivnika Kanade, Kine i Nizozemske. Zapadna Njemačka, Australija odnosno domaćin SAD i Španjolska su reprezentacije koje su svoje mjesto pronašle u finalnoj skupini.

U presudnim mečevima, Jugoslavija je tijesno 10:9, uspjela dobiti Zapadnu Njemačku, međutim protiv Španjolske je to bilo puno bolje, završilo je 14:8. Amerikanci su također bili bez poraza. Njihova pobjeda protiv Španjolske 10:8 bila je vrijedna finala, međutim prije posljednjeg kola imali gol razliku +9, Jugoslavija +14. To je značilo da u slučaju nerješenog rezultata zlato ide u Jugoslaviju.

Kevin Robertson, Terry Schroeder i ostali su predvodili Amerikance koji su imali veliku podršku sa tribina bazena Pepperdine Sveučilišta. Više od 6000 gledalaca bilo je na samom bazenu, oko njega još najmanje 2000 koji su došli da pomognu svojoj reprezentaciji u pohodu na prvo povijesno zlato.

I dobre tri četvrtine Amerikanci su izgledali dobro. Vodili su 5:2, a gol Gorana Sukna za 5:3 pokazao se vrlo važnim da daljni razvoj situacije na bazanu. Na 4 minute i 17 sekundi prije kraja utakmice Jugoslavija je bila i dalje u minusu dva gola. Deni Lušić je smanjio na 5:4, a gol vrijedan zlata zabija Milivoj Bebić.

Popularni Beba tri godine proglašavan najboljim igračem svijeta u izboru svjetske vaterpolske asocijacije (FINA). Ostao je upamćen kao jedan od najboljih strijelaca one reprezentacije Jugoslavije sa čak 620 golova iz 222 susreta. Na Uneverzijadi je Gvatemali zabio nevjerojatnih 28. Međutim, taj iz Los Angelesa je bio posebno vrijedan.

- Zlato s OI u Los Angelesu 1984. nezaboravno je zbog načina na koji smo ga osvojili. Odigrali smo sa SAD-om 5:5, pred prepunim tribinama, nakon čega su svi američki igrači, a i dobar dio publike, plakali, a nas 20-ak se radovalo, ludiralo i pjevalo, istakao je jednom prilikom Deni Lušić.
Njegov suigrač legendarni Veselin Đuho je predvodio dubrovačku trojku (Đuho - Sukno - Vuletić) u postavi reprezentacije Jugoslavije.

- Nismo bili favoriti, jer smo imali novog izbornika. Za Rudića su je to bio prvi veliki posao. Bio je strašno krut. Uglavnom, nismo otišli kao favoriti u LA, a vratili smo se sa zlatnom olimpijskom medaljom. Malo je tko od nas očekivao, ali radili smo puno, baš puno. Danas kad se sjetim toga radili smo previše, međutim, kad se na kraj dogodi takav rezultat, onda je sav taj rad imao smisla. To osvajanje zlata je bilo nešto fantastično, dodao je Đuho.

Početak Rudićeve dominacije

Rudić koji je kao mladić htio otići na Akademiju za likovnu umjetnost i baviti se slikarstvom, Los Angeles je označio početak. Velike priče koja će trajati godinama.

Kao igrač nije igrao u Meksiku, jer je dva dana prije početka turnira slomio ruku igrajuči nogomet. Nakon Los Angelesa je uzeo još četiri medalje na Olimpijadi. Tri su bile zlatne, jedna s Jugoslavijom, jedna s Italijom i Hrvatskom. Ostale s Svjetskih i Europskih je teško nabrojat, ukupno ih je jedanaest.

- Godinu dana prije Los Angelesa preuzeo sam juniorsku reprezentaciju Jugoslavije s kojom sam bio drugi u Europi i svijetu, što su bile prve medalje koje su mlade jugoslavenske selekcije osvojile na međunarodnim natjecanjima.

Za nju su nastupali Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Danko Duhović, Niko Bezmalinović, Igor Milanović, Veljko Vičević i kako su svi imali pobjednički mentalitet, 1984. sam ih uveo u olimpijsku selekciju. Postali smo olimpijski pobjednici, a Bukić i Milanović igrali su vrhunski. Prije nego što smo krenuli s pripremama za Los Angeles uspostavio sam neka pravila ponašanja, neke stvari koje se moraju poštovati.

Bio sam " Tiranin" jer igrači jednostavno nisu mogli meni prodati neke fore koje sam provlačio kao igrač. Uvijek samih upozoravao da me ne pokušavaju prevariti, kaže legendarni Rudić. Za njega je kako kaže danas bilo jako važno da u trenerski posao krene sa jednikm izuzetno velikim motivom.

- Na početku trenerske karijere ostvario sam san svakog trenera, a to je strahovito velika stvar, ali ključno je da sam odmah po završetku igračke karijere u trenerski posao ušao s jednim neverovatnim motivom. Počeo sam vodeći najmlađe kategorije, stalno sam – radio i učio. I da nije bilo tog zlata ja bih nastavio s jednakim entuzijazmom raditi, naglasio je Rudić.