Kutariši jednačinu: Perspektive bh. školstva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nerijetko se među novinskim člancima pronađe nekakav članak o uzgajivačima krizantema u Britaniji, proizvođaču električnih automobila u Hrvatskoj ili ministru obrazovanja u Švedskoj koji svoje porijeklo vuče iz bh. krajeva.

Uspjesi su to koji bi radovali jednu ovako malo državu da tmurna činjenica nije kako je za njihov probitak zaslužna činjenica što su milom ili nemilom uspjeli otići iz BiH i drugdje realizirati svoje znanje i sposobnosti.

Svake godine Šangajsko sveučilište objavljuje listu 500 najuspješnijih svjetskih sveučilišta. Mjesto na listi se određuje brojem dobitnika znanstvenih nagrada među predavačima i studentima, brojem citiranja u relevantnim znanstvenim časopisima, te brojem znanstvenih članaka u akademskim bazama.

Nije zgoreg spomenuti i kako su se ove godine iz ove regije na listi našla samo sveučilišta u Ljubljani i Beogradu, dok je ono zagrebačko ispalo s liste. Bosanskohercegovačkim sveučilištima ni traga ni glasa.

Vrh ljestvice uglavnom zauzimaju američka Ivy League sveučilišta, kao i ona zapadnoeuropska. Učenici iz Bosne i Hercegovine studiranje na ovim sveučilištima mogu vidjeti jedino ako gledaju strane filmove ili pohađaju sarajevsku Drugu gimnaziju, te mostarski Koledž ujedinjenog svijeta koji provode program Međunarodne mature (IB) poznat i priznat od sveučilišta sa čela Šangajske liste. Za sve ostale, tu su domaća državna sveučilišta ili neko od onih privatnih sveučilišta čije se učionice nalaze u nekadašnjim skladištima građevinskog materijala.

Hiperprodukcija kadrova koji kasnije, jadni nekonkurentni, čine statistike na zavodima za zapošljavanje kao da ne zabrinjava nikoga.

Tri škole pod jednim krovom

Uzevši sve navedeno u obzir, zaključimo da je bh. školstvo upitne kvalitete. Koja se rješenja nameću? Potrebno je naravno prvo izdvojiti one očite probleme.

Prvi se nalazi u samom osnovnoškolskom obrazovanju i prosvjetnom Frankensteinu zvanom "dvije škole pod jednim krovom" koji u startu odjeljuju učenike po jeziku kojim njihovi roditelji pričaju. Naravno, zanemariti činjenicu kako su u BiH službeni jezici hrvatski, srpski i bosanski, te nekome oduzeti pravo da se slobodno izjašnjava kojim jezikom govori, znači dodatno zakomplicirati situaciju, točnije eventualnu reformu svrstati u domenu jalovih dnevnopolitičkih prepucavanja.

"Dvije škole pod jednim krovom" su zapravo vezani za multinacionalne sredine u BiH, ali ako problem stavimo u kontekst cijele države, nije teško zaključiti kako još od 1992. u BiH postoji neizgovorena sintagma "tri škole pod jednim krovom".

Drugi problem je naravno nastava povijesti/historije/istorije. Čijoj se povijesti posvetiti, kako obrađivati delikatne teme tko je koga kada okupirao/oslobodio, ili koja je zemlja kada oslobođena/okupirana, to je pitanje čiji odgovor isprovocira dodatna pitanja i zavrzlame.

Zapravo, rješavanjem ovoga pitanja se ubijaju dvije obrazovne muhe: prva je metoda multiperspektivnog pristupa za razliku od dosadašnjeg monokulturalnog. Druga ubijena muha je fokusiranje na interpretaciju događaja umjesto na njihovo suhoparno "bubanje napamet", što naravno nije dobro isključivo za one koji namjeravaju postati recitatori ili hafizi. Na ovaj način, učenici bi stekli puno veće praktično korist nego što nastava povijesti trenutno pruža u kreiranju osobe.

Treći problem je već spomenuta hiperprodukcija kadrova.

"Nijedna rasa neće napredovati dok ne shvati kako je jednako dostojanstveno obrađivati zemlju kao i napisati pjesmu", nekad reče američki prosvjetitelj Booker T. Washington. Enorman broj pravnika, agronoma, ekonomista, nastavnika i profesora na zavodima za zapošljavanje ne govori toliko o naglo povećanom afinitetu omladine za ova zanimanja, koliko govori o tome što ta ista omladina vidi kao perspektivu u zapošljavanju, a to je državna služba.

Činjenica je, nažalost, kako je državna služba trenutno jedini stabilni poslodavac u kojem se (kad se jednom u njega uđe), po još živućem socijalističkom mentalitetu birača i biranih, ostaje do mirovine.

Malo je onih koji svoju urođenu nadarenost nastoje i službeno verificirati fakultetskom diplomom iz sfere njihove radoznalosti i zanimanja. Najveću krivicu naravno za to snose prošle, sadašnje i naredne vlade koji su državni sektor pretvorili u mašineriju uhljebljivanja koja priznaje stranačku/partijsku knjižici skoro isto, ako ne i više, od diplome. Rad u privatnom sektoru je sveden na nužno zlo ili na prijelazno rješenje do državne službe.

Reforma, cilj ili sredstvo?

Reforma obrazovnog sustava u BiH se često shvaća kao cilj, dok je ona zapravo samo sredstvo kojim se dolazi do konkretnog cilja – stvaranja sposobnog pravnika, ekonomista, filozofa, inženjera ili orača polja, kao što reče B. T. Washington. Cilj je omogućavanje konkurentnosti maturanta i diplomanta na tržištu rada, njegovoj ili njenoj sposobnosti da usvojena znanja i vještine primjeni i izvan struke za koju su usko specijalizirani.

Ovakvo rješenje se ne može i ne smije prepustiti županijskim ministarstvima obrazovanja koja trenutno drže najviše konaca u svojim rukama. Ovakvo nešto zahtjeva krovno državno ministarstvo koje će imati sposobnost simultanog rješavanja navedenih i nenavedenih problema.

Pored toga, pitanje državnog ministarstva obrazovanja je i pitanje mehanizma koordinacije na kojem Europska unija bezuspješno inzistira već duže vrijeme. I opet, cilj nije reforma sama po sebi, niti državno ministarstvo kao beskorisni simbol. Ono treba poslužiti da onoga trenutka, ako kod njega ikad dođe, kad BiH pristupi Europskoj uniji naši ekonomisti, pravnici i inženjeri ne budu u rangu radnika tamošnjeg primarnog sektora.

Jednadžba rješavanja problema bh. školstva je postavljena, ali dok god se bude kao glavni problem nametalo hoće li se ona "riješiti" ili "kutarisati", generacije i generacije će postajati cigle grandioznog zavoda za zapošljavanje. Oni koji se unatoč svemu uspješno probiju, zauzimati će rubrike "zanimljivosti" kao osobe spomenute na početku ovoga teksta.