Zašto nas nepogode svake godine iznenade?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U razgrađenim avlijama građanske kuće su zijale razvaljenim prozorima; na svakoj je pruga crvenog mulja pokazivala dokle je bila poplavljena. Mnoge pojate su otplavljene, koševi izvrnuti. U niskim dućanima je bio mulj do kolena, a u tom mulju sva roba koja nije mogla biti na vreme iznesena. Po sokacima zaglavljena čitava drveta, koja je voda odnekud doplavila, i naduveni leševi stoke koja se podavila…

Prethodni odlomak nije opis Bosanske Posavine nakon proljetnih poplava, niti Gunje, niti Obrenovca, već opis Višegrada u, Nobelovom nagradom nagrađenog, djelu "Na Drini ćuprija" Ive Andrića.

Poplave, ili povodnji u Ćupriji, su tako već stoljećima poznate i očekivane u porječjima Drine, Save ili Neretve i brojnih njihovih pritoka. A opet, unatoč tome, kad se dogode kao u ovo proljeće izazivaju nevjericu kao da to u ovo doba nije moguće, kao da su povodnji prepušteni nekim prošlim vremenima.

Ali, iščuđivanje i nevjerica ne pripadaju samo vremenskim nepogodama poput obilnih kiša koje natjeraju nabujale rijeke u gradove i sela, kao nekad u višegradsku kasabu. U posljednje tri godine, Bosnu i Hercegovinu su pogodile skoro biblijske nepogode koje kao da opominju čovječanstvo.

Snježno nevrijeme 2012., hercegovački požari 2013. i bosanske poplave i klizišta 2014. možda po nekome nude upozorenje čovječanstvu, ali zapravo više služe kao opomena već ustaljenoj neodgovornosti i nepripremljenosti bosanskohercegovačkih službi koje bi trebale ublažavati posljedice nepogoda ili učiniti sve da ih se u potpunosti izbjegne.

U teoriji bi sve trebalo biti po pravilima službe.

Civilna zaštita postoji na svim administrativnim razinama države: od Sektora za zaštitu i spašavanje pri Ministarstvu sigurnosti, do Republičke uprave civilne zaštite RS i Federalne uprave civilne zaštite, i naniže do razina mjesnih zajednica.

O praksi je dovoljno navesti kako šteta od proljetnih poplava iznosi preko četiri milijarde maraka, a prema izjavi ekonomskog analitičara Erola Mujanovića za Dnevni Avaz, ova šteta će se pokušati pokriti novim kreditima i poreznim nametima.

Mujanović u istom razgovoru potvrđuje kako se ne može očekivati saniranje posljedica poplave međunarodnom pomoći.

Mujanovićeva izjava je u skladu s onim što je zapravo i očekivano. Nakon procjene da je između 7 i 8 milijardi maraka poslijeratne pomoći ''nestalo'', teško je vjerovati da će međunarodne organizacije i strane vlade pohrliti u pomoć zemlji koja je dokazala da joj se ne treba vjerovati.

Pouka za ubuduće?

Čak i u biblijskoj priči o faraonovom snu u kojem mu se ukazaše sedam plodnih i sedam sušnih godina, navodi se važnost ljudskog djelovanja u sprječavanju katastrofe, umjesto prepuštanju neminovnosti nepogode.

Ovdje se ne može izbjeći, već štoviše – potrebno je naglasiti, ljudsku solidarnost koja je, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj i Srbiji, uvelike ublažila posljedice poplava slanjem hrane, odjeće, sanitarnih potrepština i pružanjem smještaja. Od Halida Bešlića i Novaka Đokovića, do običnih ljudi koji su odvojili od svojih plaća i mirovina kako bi unesrećenim pružili nadu u ljudsku narav.

Naravno da katastrofu ove veličine jedna manja država ne može sama pokriti, ali bi kroz prevenciju, usuglašene odgovornosti unutar hijerarhije nadležnosti i provođenje zakona, šteta bila mnogo manja.

Ako je moguće da građevinske inspekcije zakonski nisu mogle pristupiti ispitivanju tla u naseljima koja se nalaze na klizištima i plavnim zonama ili čak izdavanje dozvola za gradnju na istim, onda su ovakve posljedice u potpunosti očekivane.

U razgovoru za novinsku agenciju Patria, prof. dr. Muriz Spahić Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu je izjavio: “Kako općinari mogu dozvoliti ili izdati građevinsku suglasnost čovjeku koji hoće da pravi kuću u vodoplavnoj zoni. Imate primjere da ljudi dobiju dozvole da prave kuće u dijelovima koji su sastavni dio korita rijeka. Pa kako se onda možemo čuditi kada te kuće budu poplavljene”.

U izjavi profesora Spahića se može prepoznati kako za posljedice poplave nisu krivi samo izvanredni vremenski uvjeti, već je ljudski faktor uvelike za okriviti.

I direktor Hidrometeorološkog zavoda FBiH Almir Bijedić je, kako prenosi Agencija Anadolija, nedavno naglasio kako Bosna i Hercegovina nema alate u borbi protiv klimatskih promjena koje donose vremenske ekstreme kao što su proljetne obilne kiše: 'Država mora uložiti više u razvoj svih institucija, kapaciteta koji se bave obranom od prirodnih nepogoda. Moraju se jačati hidrometeorološke službe. Mi nemamo pristup Europskoj meteorološkoj mreži, europskim centrima za vremensku prognozu. Problem su kadrovi, oprema, problem je sve'.

Osvještenost stanovništva

Inertnost institucija se može razbiti jedino pritiskom javnosti, ali do toga ne može doći bez njene osviještenosti o važnosti prevencije.

Stanovnici Europske unije su, prema anketi Eurobarometra 383 iz 2012, visoko osviješteni o važnosti Civilne zaštite i profesionalizma unutar nje. Oko 84% ispitanih iz 27 (tadašnjih) zemalja Unije je naglasilo kako bi države članice trebale biti zakonom vezane za pripremu i objavljivanje planova za upravljanje nepogodom. Skoro isti broj ljudi smatra kako je važno da Europska unija ima zajedničku politiku civilne zaštite, jer posljedice katastrofa, kao što se moglo vidjeti na proljetnim balkanskim poplavama, imaju prekogranični utjecaj.

Europska unija zaista i posjeduje Mehanizam civilne zaštite koji sačinjava 28 država članica uz Makedoniju, Island, Lihtenštajn i Norvešku. Ove zemlje zajednički rade na polju civilne zaštite u slučajevima velikih prirodnih katastrofa unutar ili izvan Europske unije. Pomoć se koordinira iz Centra za nadgledanje i informiranje (MIC) Europske komisije koji je dostupan cijelo vrijeme.

Nažalost, Bosna i Hercegovina svojim beskonačno sporim korakom daleko kaska iza europskih tokova upravljanja posljedicama katastrofe, tako da će kiše, snijeg i požari vjerojatno i dalje nastavljati, iz godine u godinu, iznenađivati nadležne.

Ipak, kako u svemu lošem ima i ponešto dobrog, vrijedi opet istaknuti ljudsku solidarnost koja se pojavi prilikom ovakvih događaja. Za kraj, opet se podsjetimo kako ju je nobelovac Ivo Andrić opisao:

"O slavama i božićima ili u ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižnidomaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihovog života, na povodanj. Na odstojanju od petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, povodanj je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća“.