27 godina od rušenja mostarskog Mosta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 9. studenog 1993. godine srušen je Stari most u Mostaru.

Simbol grada na Neretvi sagrađen je između 1557. i 1566. godine, po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je građenje povjerio Mimaru Hajrudinu, istambulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana.

Iako je malo službenih podataka o njegovoj gradnji, pouzdano se zna da je most bio najveća lučka konstrukcija na svijetu i jedan od najvećih graditeljskih poduhvata tog vremena.

Luk je napravljen od kamena tenelija. Visina svoda je 28,7 metara, odnosno 21 metar iznad nivoa rijeke Neretve. Za čuvare mosta izgrađene su dvije kule, Halebija i Tara, koje su tijekom turske vladavine služile kao skladište za oružje.

Obnova Starog mosta koju su financirali Turska, Hrvatska, Italija, Holandija, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i Grad Mostar počela je 2003. godine. Prvi kamen u novi luk Starog mosta ugradio je tadašnji zamjenik premijera Republike Turske Bulent Arinč. Obnova je završena u julu 2004., a ceremonija svečanog otvorenja upriličena je 23. srpnja 2004. godine.

Godine 2005. Stari most, zajedno sa starom gradskom jezgrom Mostara uvršten je na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Time je postao prvi spomenikom kulturne baštine na UNESCO-ovu popisu iz BiH.

Most je za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru bio jedina veza između istočne obale Neretve pod nadzorom Armije BiH i manjeg dijela grada na desnoj obali koji je također bio pod bošnjačkim nadzorom. Srušen je 9. studenog 1993. godine zbog čega se direktno teretilo zapovjednika HVO-a Slobodana Praljka pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu u predmetu Prlić i ostali.

Podsjetimo, žalbeno vijeće Haaškog suda (ICTY) je tijekom suđenja šestorci u Haagu zaključilo da nije dokazan element kaznenog djela te je ukinulo osuđujući dio prvostupanjske presude za zločin “bezobzirnog razaranja gradova i sela” koji se odnosi na Stari most u Mostaru. Zaključeno je i kako ''nijedan razuman procjenitelj ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bilo teroriziranje civila prilikom rušenja mosta''. Stoga je zaključeno da je Stari most ''bio vojni cilj, da se njegovim razaranjem ostavio siguran vojni dobitak i da se ne može smatrati da je to bezobzirno razaranje''.

Tužiteljstvo na kraju nije ni formalno utvrdilo identitet onoga tko je ispalio projektil koji je rezultirao rušenjem Starog mosta.

''U svakom slučaju, po mom mišljenju, Stari most bio je legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne neospornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni sav promet i opskrba namirnicama. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti'', stoji u izdvojenom mišljenju suca Antonettija.

I kao što su mnogi detalji o njegovoj gradnji danas misterij, tako su i o njegovu rušenju prije 24 godine od prvog dana kružile razne teorije. Bošnjačka je strana tvrdila da je za razaranje odgovoran HVO, točnije general Slobodan Praljak, on sam pak branio se da je most srušila Armija BiH aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenog na lijevoj obali Neretve. 

''Ono što je sigurno jest to da general Praljak s rušenjem tog mosta nije imao ništa. On je dan prije nego je most srušen otišao s funkcije zapovjednika HVO-a'', rekao je ranije povjesničar Ivo Lučić. Što se točno dogodilo, dodaje, vjerojatno se nikad neće ni doznati.

odsjeća i kako je postojala opcija i da je Stari most u Mostaru prije rušenja bio miniran, kao i na činjenicu da je upravo general Praljak tražio da se Stari most u Mostaru zaštiti. Slična je mišljenja ranije iznio i povjesničar Davor Marijan koji također ističe da će se za istinom još tragati. 

Nedžad Kasumović, koji je, svojom kamerom zabilježio je trenutak rušenja mosta, a njegova snimka bila je dokaz na suđenju u Haagu, kaže kako ''nema šanse da je Stari most bio vojni cilj''.

"Ja sam 8. studenog, upravo ono čemu je govorio i Praljak i o čemu je pisao knjigu i na čemu je temeljio svoju obranu, snimao granatiranje i nema teoretske šanse da je Stari most mogao biti vojni cilj. To se vidi jer su teško prelazili pješaci, a kamoli da je prošlo neko vojno vozilo", kaže Kasumović.