Istetovirajte Facebook, kao Tita

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je Josip Broz preselio na bolji svijet, protiv kog se zdušno borio veći dio svog života, njegovi su nasljednici donijeli zakon o zaštiti lika i djela ovog neprikosnovenog vladara socijalističke Jugoslavije, pokazujući tim činom koliko ustvari nisu vjerovali u ono u šta su se zaklinjali.

Jer zakoni se donose da bi obuzdali postojeću prijetnju, pa samo uslijed opće autocenzure zakonodavac nije morao odgovarati na pitanje zbog čega se donosi zakon o zaštiti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, kojeg odano i beskrajno ljube svi stanovnici Jugoslavije, a napada ga tek šačica okorjelih i nepopravljivih zlotvora koji se ionako mogu hapsit po osnovu bezbroj drugih regula? I kako se, dođavola, štiti lik čovjeka kojeg su crvi već izjeli? Da se može pokušati zaštititi djelo tog čovjeka, to već razumijem, no povijest je pokazala da su restriktivni zakoni posve nemoćni u obavljanju tog posla.

Rupa u zakonu i Tito na leđima

Sve u svemu, taj zakon nije zaštitio Brozovo djelo, ali jeste poslao pokojeg brzopletog nesrećnika pred sudiju i zadao brige cenzorskim komisijama koje su, kako je vrijeme odmicalo, pokazivale sve veću nesigurnost, pa i paranoju, u procjeni ugrožavanja mrtvog lika i nasmrt bolesnog djela Titovog. A da svaki zakon ima svoju rupu, pokazuje popularna legenda iz tog vakta, koja veli da je mnogi sitni kriminalac dao da mu na leđima istetoviraju maršalov lik, e da ga milicija ne bi pendrecima pretucala. Ako u toj legendi i ima istine, siguran sam da su organi reda u početku imali nedoumice da li je veća zloupotreba sadržana u tetoviranju vođinog lika na koži u vlasništvu kriminogenih likova ili sankcionisanje društveno neprihvatljivog ponašanja putem spuštanja vaspitne palice na narečenu tetovažu. Kao što sam siguran da bi milicioneri blagonaklono gledali na takve likove kao na dragocjen i neporeciv dokaz da, eto, ipak postoji neko gluplji od njih.

Zakon o javnom redu i miru, što ga je prošle sedmice izglasala Narodna skupština RS, samo se uz vratolomnu logičku akrobatiku može dovesti u vezu sa zakonom o zaštiti maršalovog lika i djela i sa njegovim sabratom, famoznim članom 133. KZ SFRJ. Moram priznati da sam sa zebnjom otvorio izglasani zakon, očekujući da ću u njemu pronaći notni zapis posmrtnog marša slobodi govora. No gle čuda, u njemu takvih odredbi nema, zakon se bavi upravo onim što mu i u naslovu stoji – javnim redom i mirom.

Nadzor nad skupinama

Zakonodavac je, istina, proširio domašaj javnog prostora i na virtualni svijet, ali time nije načinjen nikakav presedan kom se u civiliziranom svijetu ne može naći pandana – neke od članica EU, koju kritičari domaćeg zakona apriorno i neupitno uzimaju za prostor idealne slobode ljudskog duha, imaju čak i restriktivnije zakone koji reguliraju pravila ponašanja na webu ili se žurno pripremaju da ih uvedu.

Možda nekome u ovom času može izgledati skandalozno deklariranje virtualnog svijeta kao javnog prostora, no on to jeste, barem po svojoj sposobnosti da se najizravnije reflektira na javni prostor u fizičkom smislu. U tehnološki naprednijem svijetu to je već odavno shvaćeno, baš kao što su shvaćene i opasnosti koje bi porodila apsolutna sloboda i bezakonje u toj preslici stvarnog svijeta. Domaćem se zakonodavcu možda može uputiti prigovor da je bio nedorečen i neprecizan u pogledu definiranja virtualnog segmenta javnog prostora, no ja, ni nakon višekratnog iščitavanja zakona, nisam uspio pronaći inkvizitorsko obrušavanje na slobodu govora, koja je, uostalom, zagarantirana zakonima višeg stupnja, pa i ustavom, ali jesam uspio pronaći mehanizme koji će pospješiti borbu protiv pedofilije i omogućiti učinkovitiji nadzor nad skupinama koje realno predstavljaju prijetnju za zajednicu, kakve su, recimo, navijačke skupine.

Zakonodavcu se, na kraju krajeva, na dušu prije može staviti propuštanje da na vrijeme educira svoje podanike, pa i sebe sama, o tome da demokracija ne podrazumijeva samo slobodu mišljenja i udruživanja, već i vladavinu zakona i prihvatanje kompromisa. To što se ovdašnja društva, oslobođena stege nekadašnjih zakona koji su najizravnije propisivali šta se smije, a šta ne smije misliti i govoriti, virtualni svijet i slobodu u njemu doživjeli kao pravo na prijetnje, klevete, podmetanja i raspirivanje mržnje, nipošto ne znači da bi to stanje trebalo zauvijek ostati takvo. Jer bi se prije ili kasnije neograničena sloboda mišljenja i govora u virtualnom svijetu počela pretakati i u fizički prostor, a to nas ne bi odvelo u svijetlu budućnost koracima od sedam milja, već bi nas naposlijetku vratilo u prošlost koja je poznavala zakon jačeg kao jedini važeći kod.

Glogov kolac u srce slobode

Uostalom, zakon je tek stupio na snagu, ukoliko je odista toliko nakaradan koliko se tvrdi, već će se naći neko da ukaže na njegovu besmislenost tetoviranjem maršala na vlastitoj koži. A što se tiče revolucionara koji, ne bez paranoidnog egocentrizma, u ovom zakonu prepoznaju glogov kolac u srce slobode govora i koji bi da nas vode u svijetlu budućnost ili pak svijetlu prošlost, njima valja objasniti da u EU već postoje slični zakoni, a u Jugoslaviji da ih čeka član 133. i zakon o zaštiti lika i djela najvećeg sina naših naroda i narodnosti.

Inače, što sam stariji, ideje revolucija sve me više plaše, jer one ne rade ništa drugo do li neutemeljeno razbuktavaju očekivanja prostog puka i tako utiru put budućim revolucijama. Jedino što ne znam da li me više plaše posvećeni i samopožrtvovani revolucionari, koji se ne libe proljevati krv ili mi više na živce idu part-time salonski revolucionari koji komplekse vlastitog odrastanja liječe sluđujući prostodušnu čeljad. U svakom slučaju, i jedni i drugi su skloni da slobodu, za koju se tako zdušno bore, pripitome i izdresiraju po vlastitoj mjeri čim im se ukaže prilika. I zato je nepodnošljivo licemjerje što je sadržano u lamentiranju i žsuišarlijevaca i mismotitovititojenaševaca nad Zakonom o javnom redu i miru.

U međuvremenu, svoje ću lične primjedbe na taj zakon ograničiti na izrugivanje činjenici da je njime zaprijećena veća kazna za konzumiranje opijata nego za upotrebu oružja na javnom mjestu, jer mi ova pamet ne dopušta da shvatim zašto bi srk hašiša bio veća prijetnja po zajednicu od mlataranja nabijenom zbrojovkom. A vlast ću kritikovati na način koji ne poziva na ovdašnje arapsko proljeće niti na narandžastu revoluciju, jer mi se ishodi ta dva eksperimenta nešto i ne gledaju u vlastitom dvorištu.