Iz arhive: Kako se obnavljao Mostar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Općem arhitektonskom uništenju Mostara u posljednjih dvadeset godina su skoro jednako doprinijeli rat, poslijeratna obnova, pa i ono što je u žargon ušlo kao ''klasična rekonstrukcija''.

Upravo na današnji dan o tome je pisao Bljesak.info prije točno 8 godina.

Arhitektonski biseri koje su Mostaru poklonili mimar Hajrudin, Andrej Damjanov Zografski, František Blažek, Maximilian David, Miloš Komadina, Josip Vancaš, Drago Ibler, Bogdan Bogdanović ili Zlatko Ugljen su većinom uništeni u ratu, prepušteni propadanju, neadekvatno obnovljeni, a neki od njih i izgubljeni za sva vremena.

Toplu vodu ne treba izmišljati, pa primjer izvrsne restauracije povijesnog naslijeđa i njegovog prilagođavanja modernim potrebama ne trebamo tražiti po bijelome svijetu, već ga možemo pronaći ovdje, u Mostaru. Štoviše, primjer koji slijedi je 1986. osvojio nagradu za arhitekturu fondacije Aga Khan, a zapisan je u radu "Konzervacija Starog Grada u Mostaru" autora Džihada Pašića i Amira Pašića.

Nakon što je Mostar nakon II. svjetskog rata dobio novu urbanu mrežu sa pratećim infrastrukturnim sadržajima, jezgra grada je postala sporedna u svakodnevnom životu tadašnjih Mostaraca. To je dovelo do polaganog, ali sigurnog, propadanja Starog Grada u vremenu kad Mostar još uvijek nije bio turističko odredište.

Primarna proizvodno-trgovačka funkcija mostarskog Starog Grada je bila izgubljena, a izgradnjom brojnih mostova na Neretvi i Stari most gubi svoj prometni značaj, iako je još do kraja 19. stoljeća bio jedini način prelaska preko Neretve.

Kako bi se riješio ovaj problem grad Mostar krajem '70-ih godina osniva Radnu organizaciju Stari Grad čija je svrha bila revitalizacija zapuštenog centra grada – jezgru iz otomanskog i okolno područje iz austrougarskog razdoblja. Na čelo RO Stari Grad je postavljen dotadašnji inspektor republičkog zavoda za zaštitu spomenika Džihad Pašić, a za njegovog asistenta Amir Pašić.

Vizija koju je Džihad Pašić imao nije uključivala samo restauraciju objekata, već i njihovu adaptaciju suvremenim potrebama. Od zaboravljene „crne rupe“ Mostara iz '60-ih i '70-ih godina, Stari grad je do kraja '80-ih postao popularno mjesto za noćne izlaske, ali i turističko odredište, ne gubeći niti jednom dijelom svoju arhitektonsku vrijednost.

S početkom rada RO Stari Grad, započele su i prve aktivnosti na revitalizaciji. Mapirani su svi objekti koji se nalaze u staroj gradskoj jezgri, a u dokumentaciji su zabilježeni i njihovi najsitniji detalji kombinacijom terenskog rada i korištenjem starih fotografija i crteža. Osim toga, organizirano je nekoliko javnih rasprava i anketa kako bi građani mogli sudjelovati u revitalizaciji ovog dijela Mostara.

Nakon mapiranja i određivanja prioriteta u restauraciji ili potpunoj obnovi, angažirani su isključivo lokalni radnici iz poduzeća GP Građep i zanatske udruge UniZanat.

Pojedine radove, poput stabiliziranja Starog mosta, su mehanizacijom i opremom pomagale hidroelektrane na Neretvi.

Angažirani su kamenoklesari, kovači, krovopokrivači i tesari koji su imali iskustvo u radu na ovoj vrsti objekata. Cilj je bio restaurirati svaki objekt kako bi se vratio nekadašnji izgled i istovremeno ga prilagoditi novim namjenama. Svaki objekt je morao biti dodatno strukturalno ojačan zbog strogih zakona o građenju koji su uslijedili nakon katastrofalnih potresa u Banjaluci i Skoplju. RO Stari Grad je tom prilikom proizvela i vlastitu vrstu žbuke koja je istovremeno odgovarala nekadašnjem i suvremenom načinu građenja.

Radovi su djelomično financirani iz gradskog proračuna, a većim dijelom iz renti i naknada koje su se prikupljale na području Starog Grada. Troškovi se nisu odnosili samo na restauraciju, već i na privremeno preseljavanje stanara koji su živjeli u objektima za koje je predviđena obnova.

U samo desetak godina su obnovljene ili restaurirane Karađozbegova, Roznamedžijina, Koskimehmedpašina i Ćejvanćehajina džamija, Kajtazova i Bišćevića kuća, spomen-kuća Džemala Bijedića, Tabhana, hamam, mlinice na Radobolji, kule Tara i Halebija, Stari Most, Sahat-kula, te nekoliko zgrada iz austrougarskog razdoblja.

Nisu svi objekti zadržali izvornu namjenu. Tabhana je dobila kazalište na otvorenom, kula Tara je prenamijenjena u umjetnički atelje, a u Roznamedžijinoj džamiji je otvorena umjetnička galerija.

Nekoliko godina prije početka radova u Starom Gradu, izgrađen je hotel Ruža, remek-djelo bosanskohercegovačke arhitekture. Ne samo da ovaj hotel nije nagrđivao obližnji Stari Grad, već ga je nadopunjavao. Nagrađivani arhitekt i sveučilišni profesor Zlatko Ugljen je postigao da objekt tih gabarita i dalje sadrži skromnost i nenametljivost u odnosu na okolinu, a pored hotela su posađene masline, vinova loza i smokve.

Književnik Mile Stojić je u tekstu ''Ugljen i dijamanti'' zapisao:

''Ugljenove čiste forme naslanjale su se na sklad orijentalne morfologije starog grada i Starog mosta, a odisale su, koliko modernošću i duhom vremena, toliko i pečatom prirode - kroz hotelski dnevni boravak protjecao je jedan krak rijeke Radobolje, donoseći u atmosferu prozračnog restorana permanentan dašak svježine''.

Ondašnjeg hotela Ruža više nema, a na njegovom mjestu je izgrađen karakterističan primjerak mostarske poslijeratne arhitekture koju opisuju tri riječi: glomazno, betonsko i nezavršeno.