Je li Sarajevo grad-slučaj?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Medijska se javnost već nekoliko dana zabavlja tragikomičnim vijestima iz Mostara: riječ je o sad već kontroverznoj emisiji "Perspektiva", koja govori o mladima iz Mostara. Voditelj i moderator je Marchelo, poznati beogradski glazbenik.

Ova priča je dokaz da nijedan događaj više ne stiže do nas, a da nije već prožet tumačenjima. Kako je lako od jednog običnog hercegovačkog grada stvoriti - grad-slučaj. I to sve zahvaljujući marginalnim likovima. Umjesto civilističkog chiaroscura, u Mostaru kao da je opet zavladao surovi crno-bijeli svijet. Žalostan sam što ispod površinskog sloja moderne civilizacije i dalje ključaju isti oni nagoni kao kod pećinskih ljudi.

Za Bljesak.info Dalibor Milas

Zasmetale su mi i začudile neke izjave mladih ljudi o različitoj boji kože (tekstura lica?), o prepoznatljivom ponašaju. Riječ je o skoro pa ratnoj retorici, kojim se služe oni koji su, hvala Bogu, mogli osjetili rat samo igrajući „Counter-Strike“ i gledajući holivudske spektakle. Neovisno o tome što su ovakve izjave uvijek takve bile i bit će ih još, ovakvi "negativni" stavovi, kojim se djeca odgajaju, uvijek će mi biti atipični i iznenađujući. Svjestan sam što je u pitanju, ali, jednostavno, ne želim i ne mogu se pomiriti s tim. Boli mene briga za podijeljeni New York, London ili Johannesburg.

Ispitana djeca se ne druže međusobno i "ne idu na drugu stranu", pa su ovakve izjave, koliko god ja to ponekad naivno promatrao, ipak očekivane. Zaboravljamo da je Ante jedno obično dijete koje tek formira svoje stavove i koje će s vremenom, nadam se, postati zrelije. No zašto se prešujuće činjenica da i na istočnoj strani grada postoji i jedan Amir, Omer ili sl. koji smatra da na zapadnoj strani grada žive samo fašisti. Slične, ako ne i gore, priče i teze dolaze i od tinejdžera koji se diče Veležovim grbom. Nije sve tako crno-bijelo kao što se ponekad čini.

Ovdje se radi o strahu od nepoznatog i drugačijeg. Treba djeci dati priliku i razlog za upoznavanje, pa će sami upoznati i pobijediti svoj "strah". Ovo je putokaz svima nama na čemu trebamo raditi. Strah od nepoznatog i drugačijeg je prisutan i na "jednoj" i na "drugoj" strani. Bez iznimke. Budući da je naš fokus redovito usmjeren svemu što je negativno (što mislite zašto su nam Crne kronike redovito najčitanije?), nitko nije upro prstom u mlade mostarske nade Ivu Čarapinu i Ninu Lončar, koji su se elokventno i nadasve korektno prezentirali javnosti i koji bi svojim potencijalom, otvorenošću i znanjem izdominirali 90% srednjoškolaca u dičnoj Bosni i Hercegovini? Nije sve crno kao što se pokušava prezentirati.

Istina, u Mostaru postoje grupice "glasne" manjine koje još uvijek ne mogu shvatiti da Mostar ne može biti geto, u kojem je zaustavljeno vrijeme. Mostar se širi i razvija. Postoje oni koji bi postavili veliki zid na Bulevaru i tako zaustavili "miješanje" stanovništva. Nebulozan stav. Ako im je zid u glavi, ne znači da mora biti i na Bulevaru.

S druge strane imamo još jednu "glasnu" manjinu koja u svemu što je hrvatsko vidi fašizam. Fašizam je apsolutno zagađen i kontekstualno promašen izraz te relikt neprožvakane prošlosti. Ako se ta riječ već mora koristiti, onda neka se primjenjuje na konkretne ljude, jer upravo oni koji se zaklinju u lažnu toleranciju, uporno guraju prave probleme pod tepih i prepušteni nekom imaginarnom nostalgičnom zanosu (koje se btw. nikad više neće vratiti) stvaraju perfidan hard-core nacionalizam koji se sastoji od toga da svi moraju biti ono što im se kaže da trebaju biti. Tzv. "antifašisti" bi trebali prihvatiti da mi danas živimo u 21. stoljeću i da se vrijeme stare Jugoslavije neće više vratiti. Ako ćemo primjenjivati određene kriterije, onda ćemo ih primjenjivati za sve, a ne samo za neke. Meni su, bez ikakve sumnje, ograničeni i oni koji, iz nekakvih svojih „principa“, odbijaju otići na Stari most i oni koji odbijaju otići na Rondo. Riječ je zapravo o ideološkim blizancima.

Već je previše tinte proliveno oko ovog slučaja i teško da će netko sad, nakon toliko vremena promijeniti svoje mišljenje na račun pročitanog još jednog teksta na tu temu. No uz prahistorijske izjave koje se, ruku na srce, svakodnevno čuju u svim dijelovima i svim društvenim skupinama Bosne i Hercegovine, društveno-političko Sarajevo me sve više počinje iritirati. Evo sve, ali odakle pravo Sarajevu i sarajevskim medijima od Mostara praviti grad-slučaj?

Smetaju mi također ta dvostruka mjerila: Vahid Halilhodžić je par puta rekao da nikad neće kročiti na stadion pod Bijelim brijegom i na Rondo. Nije mi poznato da je itko s istočne strane grada to osudio... Aplaudirali su mu čak! "To, Vaha, majstore. Neka si im rekao!" Kad jedan Hrvat isto kaže za Musalu i Stari most, onda ga se odmah nazove "fašistom i ustašom", ali kad takvo nešto kaže Vaha, onda je on "kozmopolita i gospodin ćo'ek". Zašto Mostar zbog Vahine izjave nije bio grad-slučaj? Zašto je Vahin stav kozmopolitizam, a stav jednog srednjoškolca fašizam?

Kad onaj sarajevski gringos ograničenog intelekta Mirza Hatić (kojeg btw, sudeći po komentarima i reakcija, podržava jaaako velik broj Sarajlija) govori o "muslimanskoj federaciji", o zabrani izgradnje "tuđih vjerskih objekata" ili o protjerivanju onih koji se ne smatraju Bosancima, onda svi šute i svi reagiraju s ha-ha. Kao on smiješan i raja... A lik hoda s pištoljem po Sarajevu i kaže javno u eter da mu nitko ništa ne može i ne smije! Zašto zbog Mirze Hatića i mnoštva njegovih simpatizera Sarajevo nije postaloo grad-slučaj? Zašto se Sarajevo nije zamislilo nad svojom sudbinom nakon što je više tisuća Bošnjaka u Sarajevu podržalo islamistički napad u Parizu? Neki su dan džihadistički monstrumi iz tzv. Islamske države smaknuli 21 egipatskog kopta i društveno-političkom Sarajevu je to kao "vozdra"? Zašto su svi ovi nabrojani nonsensi nešto što se podrazumijeva sarajevskom mainstreamu?

Poštovane Sarajlije, poštujem vas, ali dajte prvo malo pometite ispred svog praga. Pustite nas da mi metemo ispred svog. Ne brinite se. Ima nas dovoljno. I bez „međunarodne zajednice“.

Treba biti iskren pa reći kako sve ovo dio nakaradnog ideološkog obračuna. Zašto ne idemo naprijed? Zato što određene društvene skupine imaju egzistencijalni interes u dubokoj podjeli naroda na „nas“ i „njih“ i tu podjelu nastoje održavati svim sredstvima.

Uvjeren sam ipak da ovo moje razmišljanje dijeli većina Mostaraca i Mostarki i da ta većina ne želi ograničavati ili ugrožavati nečiju slobodu. Moja vlastita sloboda ne postoji bez slobode drugoga, ma koliko god on bio drugačiji ili, u ovom slučaju, koliko god bi neki htjeli da je on drugačiji. Ljepota slobode je u njezinom naličju koje se sastoji od voljne neslobode u činjenju ili suzdržavanju od činjenja svega onoga što je na štetu drugoga i drugačijeg.

Mostar je fantastičan grad. Uvijek je bio i ostat će. I da. Govorim to s većom dozom subjektivizma. Nemojte nam zbog par nekakvih budala svejedno koje političke orijentacije nametati nekakve ideološke okove. Pustite nas da budemo normalni. Fala. Ćao.