Nedostižna pravda: Blage kazne za greške sudaca i tužitelja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sarajlija Enver Backović dvaput je ostao bez istih stvari. Prvi put su njegov novac i skupocjeni nakit uzeli pljačkaši, a drugi put su nestali iz sudskog spisa gdje su čuvani kao dokazi. Iako je policija brzo pronašla pljačkaše, Backović je pravdu na Općinskom sudu u Sarajevu bezuspješno čekao skoro desetljeće. Kako optuženi nisu dolazili, ročišta su otkazivana i slučaj je završen bez presude.

Disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) su smatrale da je sudac Milorad Krkeljaš kriv za zastaru u ovom predmetu pa su ga zbog toga kaznile javnom opomenom.

Ipak, ta kazna nije pomogla Backoviću da dobije svoj novac i nakit natrag jer je nakon propalog suđenja morao istom sudu dokazivati da su njegovo vlasništvo. U tome nije uspio i do danas nije vratio svoje dragocjenosti.

Sucima, tužiteljima i stručnim suradnicima u Bosni i Hercegovini (BiH) je tijkom posljednjih devet godina izrečeno oko 200 disciplinskih kazni, najčešće za kašnjenje u radu. Zbog nerada su osumnjičeni za kaznena djela prolazili nekažnjeno, a građani predugo čekali na pravdu.

BAZA – Disciplinske kazne protiv sudaca i tužitelja

Oni su, uglavnom, samo opomenuti ili su im privremeno smanjene plaće, a tek je sedmero tužitelja i sudaca ostalo bez svog posla. Iako su ih kazne trebale natjerati da rade bolje, neki od njih su ponavljali prekršaje, a drugi napredovali do važnih pozicija u pravosuđu.

Tako je bilo i u slučaju suca Krkeljaša koji je nakon opomene unaprijeđen u suca Vrhovnog suda Federacije BiH. On ne smatra da je odgovoran što pljačkaši nisu osuđeni:

„Nekad naše društvo očekuje da smo mi supermani, ali nismo. Mi smo obični ljudi“, kaže on.

Dvaput oštećen

Iz doma obitelji Backović su u proljeće 2001. godine pljačkaši odnijeli više od 80.000 maraka, nakit i drago kamenje. Bilo je tu, naravno, jako vrijednog nakita, obiteljskog, starog, nekakvih almas-grana i tako. To je gotovo neprocjenjivo, prije svega emotivno neprocjenjivo, a što se tiče nominalne vrijednosti, to su sigurno desetine tisuća maraka“, opisuje Enver Backović.

Iste godine sarajevska policija i tužiteljstvo su otkrili pljačkaše i kod njih pronašli ukradene stvari. Sudski proces je počeo brzo pred Općinskim sudom u Sarajevu, ali pravda nije bila ni brza ni efikasna. Suđenje je trajalo skoro deset godina i na slučaju je radilo pet sudaca.

Sudac Milorad Krkeljaš je preuzeo slučaj 2008. godine. Tijekom dvije i po godine zakazao je pet ročišta, ali nijedno nije održano jer se optuženi nisu pojavljivali. Bez obzira na to, sudac nije tražio pritvor, a za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) tvrdi da mu tadašnji zakon nije dozvoljavao da za optuženim raspiše potjernicu.

Slučaj Backovića je zastario 2011. godine i presuda nikada nije donesena.

Prekršaje sudaca i tužitelja istražuje Ured disciplinskog tužitelja (UDT). Kada saznaju da je neki sudac ili tužitelj napravio prekršaj, dužni su da to provjere i podignu disciplinsku tužbu. O kazni odlučuju drugi suci i tužitelji koje VSTV odredi kao članove disciplinskih povjerenstava.

Tužitelji iz UDT-a su tražili da se sudac Krkeljaš kazni u vezi sa slučajem Backovića. Disciplinska povjerenstva su utvrdile da on nije uradio sve što je mogao kako bi pronašao optuženog i okončao predmet. Za nemar su ga kaznili blažom disciplinskom kaznom – javnom opomenom.

Krkeljaš kaže da je on bio „žrtveni jarac“ te da je u to vrijeme VSTV kažnjavao više sudaca kako bi opravdao rad disciplinskog organa: „Povrijeđen sam kao čovjek jer su oni zbog nekih drugih razloga mene kaznili da bi se zaštitili, da bi se predstavili kao neko ko vodi brigu“.

Backoviću, s druge strane, ova kazna ništa ne znači: „Pravda treba da bude brza i efikasna i racionalna. Svaka druga pravda je besmislena”.

On će na svoju još čekati jer mu je zastara slučaja donijela nove probleme. Proces je završen bez presude, odnosno nije utvrđeno da su pronađeni novac i nakit kod optuženih zaista ukradeni niti tko im je stvarni vlasnik pa je Sud odlučio dragocjenosti vratiti optuženim.

„Ja sam bio šokiran”, prisjeća se Backović trenutka kada je za to saznao.

Jedino što je mogao učiniti bilo je da tuži optužene i u novom suđenju dokaže da su ukradene stvari njegove. Tijekom tog suđenja uslijedilo je još jedno iznenađenje. Backović je saznao da su zlato, drago kamenje i novac nestali iz policijskog depoa i sefa Union banke u kojem je Općinski sud iz Sarajeva čuvao dokaze. U kovertama je ostala bižuterija i jeftiniji nakit.

„To je dio sudskog spisa, razumijete Vi?! Znači da su dijelovi sudskog spisa nestali”, kaže Backović.

Iako rukovodi Općinskim sudom u Sarajevu skoro šest i po godina, predsjednica Janja Jovanović tvrdi da ne zna da li su dokazi zaista nestali.

Zbog nestalih dokaza Backović je 2017. godine podnio kaznenu prijavu Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu, a ova institucija još provjerava navode iz njegove prijave.

Napredovanje poslije kazne

Disciplinske kazne ne otežavaju sucima i tužiteljima napredovanje u karijeri, a članovi VSTV-a mogu odlučiti hoće li te sankcije uzeti u obzir pri njihovom imenovanju na pravosudne funkcije. Potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kaže da do sada to nisu radili:

„Vijeće nije puno na to gledalo, jer vidite da ima slučajeva gdje su bile i zastare i sve pa je napredovao. Očito da Vijeće nije gledalo“.

Blaga disciplinska mjera nije loše utjecala ni na karijeru suca Krkeljaša. Nakon što je kažnjen za nemar u radu u Općinskom sudu u Sarajevu, imenovan je za suca Vrhovnog suda FBiH. U međuvremenu je bio i sudac Okružnog suda u Istočnom Sarajevu.

Novinari CIN-a su pronašli još pet slučajeva u kojima su kažnjeni suci i tužitelji unaprijeđeni i ponovo izabrani na rukovodeće pozicije. Neki od njih su imenovani i za predsjednike sudova, a među njima je i sutkinja Općinskog suda u Gradačcu Slobodanka Kojić. Ona je radila na tri predmeta krađe, prevare i nasilničkog ponašanja koje nije okončala i zbog čega su predmeti zastarjeli.

“Zbog toga je došlo jer sam ja kao sudac bila preopterećena predmetima”, kaže sutkinja Kojić za CIN.

Disciplinsko povjerenstvo ju je 2013. godine kaznila smanjenjem plaće za pet posto tijekom tri mjeseca. Bez obzira na to, članovi VSTV-a su je četiri godine kasnije po drugi put izabrali za predsjednicu Suda.

Ona kaže da je pritom nisu pitali za prekršaj.

Ni Jadranku Grčeviću kazna nije bila prepreka u karijeri. Godinu dana nakon disciplinske kazne članovi VSTV-a su ga po treći put izabrali za predsjednika Osnovnog suda u Brčko distriktu. Grčević je kažnjen javnom opomenom jer je u medijima komentirao slučajeve koje su vodili tužiteljstvo i policija.

Europska komisija preporučuje da bi kažnjenim sucima i tužiteljima trebalo na određeno vrijeme zabraniti imenovanje u drugu pravosudnu instituciju ili na mjesto glavnog tužitelja i predsjednika suda. I neki od članova VSTV-a imaju takvo mišljenje, ali pod jednim uvjetom.

„Samo kad su baš teške povrede da određeno vremensko razdoblje ne mogu napredovati, neka ostanu na toj poziciji na kojoj se nalaze“, kaže član VSTV-a suca Selim Karamehić.

Osuđenik na slobodi, sudac u sudu

Zbog grešaka sudaca i tužitelja optuženi su izbjegavali zatvor, a presude i optužnice nisu pisane. Novinari CIN-a su otkrili više ovakvih slučajeva, a među njima su i predmeti osoba koje pravosudne institucije godinama istražuju.

Početkom 2011. godine Mersed Hadžić zvani Mirso Švicarac je već bio dobro poznat bh. građanima. U medijima je predstavljan kao opasni momak iz kriminalnih krugova, a povezivali su ga sa pucnjavama i reketiranjem tuzlanskih ugostitelja. Te godine je zbog pokušaja ubojstva osuđen na dvije i po godine zatvora. Međutim, u zatvor nije otišao zahvaljujući predsjedniku Općinskog suda u Kalesiji Ibrahimu Omeroviću. Hadžić je predsjednika Suda zamolio da mu odgodi odlazak u zatvor jer ima nezaposlenu suprugu i maloljetno dijete kojima bi bila ugrožena egzistencija. Tražio je vrijeme da na slobodi obitelji osigura ogrjev, a sudac je odgodio odlazak u zatvor, ne tražeći dokaze za Hadžićeve tvrdnje. On je slobodu iskoristio da pobjegne u Hrvatsku, ali je ubrzo uhićen i izručen u BiH.

Povjerenstva VSTV-a su kaznile Omerovića jer je nemarno postupio. On, međutim, i dalje tvrdi da je Hadžićeva molba bila dovoljna za odluku koju je donio i da nije bila praksa da se od osuđenih traže dokazi kad prvi put traže odgodu zatvora: „Praksa je da se prvi put to malo šire gleda. Hajde, nema veze, blaže. Evo ti tri mjeseca!”

Osim toga, dozvolio je namješteniku Suda da radi njegov posao, a daktilografkinji Jasmini Jahić potpisao potvrdu da je u Sudu radila poslove pravnika.

Zbog svega ovog Omerović je kažnjen smanjenjem plaće za 20 posto tijekom šest mjeseci, a smatra da kaznu VSTV-a nije zaslužio.

„Po mom mišljenju, to je mašina koja radi kako radi, koja melje koga želi. Za koga hoće da ima razumijevanja, nađe uvijek razloge i onda ga oslobode”, kaže Omerović koji je prije šest godina iz Suda prešao u privatnu odvjetničku praksu.

 Blage kazne

Tužitelji UDT-a godišnje dobiju oko tisuću prijava, a samo mali broj ih se pokaže osnovanim – otprilike svaka trideseta.

Iako kažnjeni suci i tužitelji s kojima su novinari CIN-a razgovarali misle da su ih kolege VSTV-a strogo procjenjivale, analiza disciplinskih kazni pokazuje da povjerenstva, ustvari, blago kažnjavaju. Više od polovine kazni su pisane i javne opomene koje se izriču za lakše prekršaje. Sedam sudaca i tužitelja je razriješeno dužnosti.

Blagim kaznama kažnjeni su oni koji su: kasnili s odlukama, arhiviralinezavršene predmete, propuštali da ispune godišnju normu, neprimjereno se ponašali ili radili na slučajevima zajedno s članovima obitelji.

Članovi VSTV-a nisu mogli dati generalnu ocjenu kaznene politike. Rekli su da se svaki slučaj posebno cijeni. Svrha disciplinskih postupaka je da kazni one koji su učinili prekršaj, ali i da drugim u pravosuđu bude opomena da takvo nešto ne učine.

“Mi smo, ipak, posebna, specifična kategorija profesije koja mora imati daleko jače i odgovornije principe, uzuse svog ponašanja”, kaže sudac Selim Karamehić, član VSTV-a.