Kolumna
Zatvaranje očiju
.jpg)
Tekst članka se nastavlja ispod banera
"Sat vremena ovdje stojimo i nitko nije reagirao", kazala je razočarana profesorica uznemirenoj gospođi na mostarskoj šetnici nakon što je prije nekoliko dana proveden socijalni eksperiment u kojemu su dvije osobe verbalno i fizički zlostavljale osobu s invaliditetom. U samo nekoliko minuta videozapisa, sažet je odnos mostarskog, ali i bh. društva prema osobama s invaliditetom.
Pročitajte još
Reakcija je po tko zna koji put izostala. Većina građana prošla je pored zlostavljača, ali i nedužne osobe koja se nije mogla obraniti i okrenuli glavu. Lagala bih kada bih rekla da me je izostanak reakcije iznenadio. Okreće društvo već godinama glavu od osoba s invaliditetom. Da je to točno svjedoči besmisao činjenice da u 21. stoljeću gradimo ulice i zgrade koje im nisu prilagođene.
Nevidljivi
Što očekivati od društva čiji građani nemaju problem parkirati automobil na parking osoba s invaliditetom, zapriječiti ulaz, parkirati automobil na nogostup i tako im zatvoriti jedini pristup. Zamislite da ste osoba koja samo želi otići na kavu, u poštu ili trgovinu i ne možete. Realnost je to od koje osobe s invaliditetom i poteškoćama te članovi njihovih obitelji u Mostaru ne mogu pobjeći.
Znate li da osobe s invaliditetom u Gradu Mostaru ne mogu u više od pola škola i vrtića? Nisam ni ja znala. U istim tim školama osobe s poteškoćama čekaju asistenti u nastavi koji u velikoj većini nisu dovoljno educirani za posao koji obavljaju nego su zbog nedostatka posla u struci postavljeni na mjesto asistenta. Što tvori začarani krug nezadovoljnih učenika, roditelja i asistenata. Znate li da na Mapi pristupačnih muzeja, galerija i povijesnih lokaliteta Balkana nema Mostara? Tu su Stolac, Foča, Sarajevo, Zenica, Visoko, Jajce, Tešanj, Banja Luka..., ali ne i Mostar. I tako unedogled. Osobe s invaliditetom u Mostaru potpuno su nevidljive. Sjetite se samo kada ste posljednji put vidjeli osobu s invaliditetom na bilo kojoj funkciji u Mostaru ili Bosni i Hercegovini.
I dan danas u Mostaru se grade trotoari koji nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, problematične visine koji dodatno otežavaju život osobama u ortopedskim kolicima, ali i roditeljima s malom djecom i osobama s poteškoćama u kretanju. Također, djeca u ortopedskim kolicima nemaju priliku igrati se s ostalom djecom u parku Zrinjevac jer podloga nije prilagođena, a igrački jednostavno nema. Izostale su senzorno motoričke igračke koje bi park učinile inkluzivnim prostorom za svu djecu. I onda se pitamo zašto ta djeca kao odrasli ljudi ne čine više za osobe s invaliditetom. Ista djeca koju odvajamo od samog početka i najljepšeg doba igre i zabave. Tako djeca s poteškoćama ili invaliditetom mogu samo gledati drugu djecu koja uživaju u dječjim radostima jer parku ne mogu niti pristupiti.
Obećanja
Sjetimo se predizbornih obećanja političara i stranaka o semaforima prilagođenim osobama s invaliditetom te slijepim i slabovidnim osobama. Naime, u 2023. godini u Mostaru ne postoje semafori sa zvučnim senzorima, ali ni škole koje su prilagođene za djecu koja koriste Brailleovo pismo. Time je gotovo 300 slijepih i slabovidnih osoba ostalo uskraćeno za najosnovnije životne uvjete i nikoga jednostavno nije briga. I dok u svijetu slabovidne i slijepe osobe završavaju fakultete, imaju svoje obitelji i samostalno idu na posao kod nas ne mogu ni prijeći cestu.
Primjera je puno kao i nemara građana, ali i nadređenih. Nije poznato što se treba dogoditi da bi oni koji imaju moć odlučili prihvatiti da su osobe s invaliditetom ravnopravne osobe svakog društva te im napokon pružile jednake uvjete. No, nije moguće svu krivicu 'svaliti' na osobe iz fotelja. Činjenica je da nama, pokretnim i zdravim građanima, nedostaje osnovne kulture ponašanja pa tako pojedinci bacaju smeće s prozora, ne kupe izmet ljubimaca, namjerno ostavljaju automobile na nogostupima i tako odgajaju i svoju djecu.
.jpg)
Izazovi
Društvo koje ne mari i okreće glavu. Okrećemo je svakodnevno i svaki put kada prođemo mostarskim ulicama i ne prijavimo osobe koje namjerno priječe nogostup. Svatko tko je ikada prošao mostarskim ulicama svjestan je kako je šetnja pokretne osobe igra preživljavanja i izbjegavanja automobila. Korak ovamo, skok tamo, zaobilaženje više rupa te šetnja zemljom do nogostupa jer je on zauzet i tu ste. Kratki je to opis šetnje koju građani Mostara svakodnevno prolaze. Sada zamislite sebe u ortopedskim kolicima i ista ruta staje odmah na početku kod prvog skoka.
Svih ovih poteškoća ne bih bila ni svjesna da se na početku svog studiranja i života u studentskom domu po prvi put nisam susrela sa slabovidnom osobom koja hoda uz pomoć bijelog štapa. Spojio nas je intervju, odnosno moj prvi studentski posao i pravi studentski angažman. Lagala bih kada bih rekla kako nisam imala određene predrasude, no nervoza je ono što je prevladavalo. Sjećam se kako sam uoči susreta googlala kako se ponaša u društvu slabovidne osobe. Sada to zvuči smiješno, no 20-godišnjoj meni koja se prvi put u životu trebala susresti s osobom s bilo kakvim invaliditetom bio je to itekakav izazov. Nakon samo nekoliko razmijenjenih rečenica shvatila sam kako sam bila potpuno u krivu i kako nas dvije imamo puno više sličnosti nego što sam očekivala. Bila je to zapravo potpuno obična djevojka poput mene koja je toplinu doma zamijenila studentskom sobom i životom u studentskom domu. No, jedna stvar je bila i više nego različita. Činjenica da sam ja mogla sama gdje hoću, a ona do studentskog kafića jer je sve izvan bilo neprilagođeno. Samo nekoliko stepenica niže bila je ulica koja nema nogostup niti nema pješački prijelaz. Da ne pričamo o tome kako je taj isti dom potpuno nedostupan osobama s ortopedskim kolicima. Ta činjenica otvorila mi je oči i proganjala me nekoliko tjedana. I onda sam, zaokupljena svakodnevicom, opet zaboravila.
Izbor
Sve dok me posao ponovno nije "natjerao" na intervju sa ženom koja od svoje 18-godine životom prolazi u ortopedskim kolicima. Nasmijana, uspješna, hrabra i puna života u samo nekoliko rečenica uspjela me 'resetirati' i sasjeći u korijenu sve moje predrasude. Aktivistica, uspješna sportašica, žena koja nije dopustila da ju životne okolnosti zarobe u četiri zida. A, život u malenoj bosanskohercegovačkoj općini za osobu s invaliditetom sve je samo ne jednostavan. "Šta će ona?", ona je najpopularnija koja prati svaku ženu, a kada tome dodate još i ortopedska kolica imate kombinaciju koja je gotovo trn u oku bosanskohercegovačkom društvu. Bio je to prvi put da sam se ikada vozila u automobilu kojim upravlja žena s invaliditetom i vožnja je imala terapeutski učinak na sve stereotipe koje mi je društvo usadilo. Potpuno je nemoguće zamisliti da osoba koja je u stanju odvesti se u Njemačku u Mostaru nije u mogućnosti prijeći pješački jer netko tamo koji je gradio nije mislio. Dokaz je to apsurda u kojemu živimo.
Voljela bih kada bi ovakvih priča bilo više, no istina je da nije tako. Osobe s invaliditetom najčešće su 'osuđene' na svoja četiri zida i mi smo ti koji su ih osudili. Mi koji gradimo zgrade bez liftova i prilaza, mi koji parkiramo automobil ispred ulaza u zgradu, mi koji parkiramo na nogostup, mi koji gradimo pješačke prijelaze, mi koji poprijeko pogledamo osobu s invaliditetom i poteškoćom, vidljivom ili nevidljivom. I dokle god društvo, a i Mostar, nastave ignorirati osobe s invaliditetom i okretati glavu od njih i problema stanje se neće promijeniti. Umjesto toga trebali bismo stati, pogledati, prići i ukloniti taj opipljivi strah od osoba s invaliditetom i poteškoćama. Možda se iznenadimo.
