Vladimir Bakarić
Bio je četiri desetljeća gubernator Hrvatske i Titov bliski suradnik
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Vladimir Bakarić, komunistički lider koji je gotovo 40 godina vladao Hrvatskom i kreirao njenu političku sudbinu, jedan je od glavnih teoretičara jugoslavenskog puta u socijalizam i bliski suradnik Josipa Broza Tita.
Rođen je na današnji dan prije 110 godina, 8. ožujka 1912. u Velikoj Gorici u građanskoj intelektualnoj obitelji. Otac mu je bio sudac u Kraljevini Jugoslaviji, a majka učiteljica.
Završio je 1935. Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je 1937. postao doktor prava. Godine 1936–41. radio u Zagrebu kao sudski i odvjetnički pripravnik. Od 1933. bio član KPJ, od 1935. sekretar SKOJ-a na Zagrebačkom sveučilištu, od 1940. član CK KPH.
Jedan je od organizatora antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, politički komesar Glavnoga štaba NOV i PO Hrvatske (1941–43), suosnivač ZAVNOH-a, član Predsjedništva AVNOJ-a i zamjenik povjerenika za vanjske poslove NKOJ-a.
Nakon uklanjanja Andrije Hebranga, u listopadu 1944. postavljen za sekretara CK KPH, a u travnju 1945. postao je predsjednik prve vlade Hrvatske.
Potkraj rata vodio kampanju protiv Mačeka i vodstva HSS-a. Tijekom četiri poratna desetljeća Bakarić je bio vodeći hrvatski političar, bliski suradnik Josipa Broza i glavni provoditelj njegove politike u Hrvatskoj.
Obavljao je najviše dužnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji: sekretar CK KPH (SKH) (1944–66), odnosno predsjednik CK SKH (1966–69), predsjednik vlade NRH (1945–53), zatim predsjednik Sabora NRH (1953–63); član CK KPJ (od 1948), član Izvršnoga komiteta CK SKJ (od 1952), član Predsjedništva CK SKJ (od 1966) i Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ (od 1969) te član Predsjedništva SFRJ (potpredsjednik 1975–76. i od 1982. do smrti) i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (od 1975).
U 1960-ima bio je jedan od začetnika gospodarskih i političkih reformi, zagovornik reforme Federacije (lansirao krilaticu o'federiranju Federacije') i prenošenja ovlasti na republike.
Vrlo živo sudjelovao u oblikovanju reformske politike u Hrvatskoj potkraj 1960-ih i početkom 1970 (X. sjednica CK SKH). Zauzimajući se za politiku malih koraka i izbjegavanje 'zastranjivanja', udaljava se početkom 1971. od nacionalno-demokratske struje u SKH.
Na vrhuncu sukoba između liberalnih i konzervativnih snaga u ljeto 1971. priklonio se konzervativcima, organizirao vlastitu političku skupinu u hrvatskom vodstvu pa je bio Titov pouzdanik u slamanju nacionalnoga reformsko-demokratskog pokreta u Hrvatskoj.
Nakon sjednice u Karađorđevu 1971. postao je vrhovni autoritet u Hrvatskoj i jedan od ključnih jugoslavenskih političara. Sudjelovao je u stvaranju koncepcije Ustava SFRJ iz 1974., koja je na kraju omogućila izdvajanje pojedinih republika iz Jugoslavije.
Potkraj života usprotivio se političkoj kampanji protiv ustavnoga modela Federacije koju su nakon Titove smrti (1980) pokrenuli srbijanski komunisti.
Umro je u Zagrebu 16. siječnja 1983. godine. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
Titov prirodni nasljednik
Jedna depeša iz 2009. godine tadašnjeg američkog otpravnika poslova iz Beograda, je u mnoštvu hakiranih WikiLeaksovih dokumenata američke diplomatske službe iscurila u javnost.
U tom dopisu o razgovoru s "prvom udovicom SFRJ" Jovankom Broz, osramoćenom i odbačenom suprugom jugoslavenskog vođe Tita, navode se među raznim pikanterijama (ali i povijesnim ludostima) i njene riječi da je ostarjeli komunistički diktator navodno razmišljao o Bakariću kao svom nasljedniku.
Postoje čak dokumenti koji potvrđuju kako se neposredno nakon Titove smrti u jugoslavenskom vrhu razmišljalo da se izokrene republički redoslijed u Predsjedništvu SFRJ te da, umjesto Makedonije koja je tada bila prva na redu, vodstvo preuzme Hrvatska, odnosno Vladimir Bakarić kao neka vrsta prirodnog nasljednika i nastavljača Titova djela.
I američki Times u analizi situacije nakon Titove smrti napominje da je Bakarić najvažnija ličnost posttitovske Jugoslavije.
Američki povjesničar Denison Rusinow u knjizi "The Yugoslav Experiment 1948-1974" tvrdi da je nakon Tita upravo Bakarić najvažnija politička ličnost novije hrvatske povijesti.
Komunisti, poput praxisovaca, smatrali su ga desničarem jer se zalagao za tržišnu ekonomiju, deetatizaciju države i za njihov ukus previše "uvažavao nacionalno". Za liberale je bio dogmatski marksist, za Hrvate je bio Jugoslaven i za njih je on čovjek koji je ugušio 1971.
Za Srbe je hrvatski nacionalist koji je svojim djelovanjem pogodovao Hrvatskoj na šetu Srbije. Prema Dobrici Ćosiću i nekim drugim srpskim autorima, političar koji je s pozicija hrvatskog nacionalizma smanjivao utjecaj Srbije i Beograda u Jugoslaviji. (Izvor: Jutarnji.hr)
