Maja Roso Popovac: Trebamo biti ponosni na sve naše identitete

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kandidatkinja neovisne liste Pravo na grad, arhitektica i profesorica na Univerzitetu Džemal Bijedić, Maja Roso Popovac govori o Mostaru budućnosti, pametnom, zelenom gradu sretnih ljudi.

Kaže kako se u lokalnu razinu upliće visoka politika umjesto politike razvoja te navela kakov je Mostar iz njezine vizije.

Kako vidite ovih mjesec dana kampanje i koja su vaša očekivanja od novog saziva Gradskog vijeća?
Politika koja nas je dovela na dno, raselila, uništila vrijednosti, ekonomiju, moral – ne može se sakriti iza nove boje ili novog lica. Kampanje vladajućih su većinom prazne, osim obećanja i fraza – ne prepoznajemo ni jednu novu ideju, gotovo niko nema program i viziju grada. Jako mali broj kandidata zna šta je posao Vijeća pa se bave izmišljanjem tople vode. Ono što mi najviše smeta je što se na lokalni nivo upliće visoka i nacionalna politika – umjesto politika koje bave razvojem, duštvenim i socijalnim aspektom, dugoročnim planovima i projekcijama. Već od početka kampanje prepoznajemo iste narative upakovane malo dugačije, retoriku koja ponavlja floskule, plaši i obećava upravo ono što su nam uskraćivali sve ove godine. Ako uđemo u analizu kandidata, na svim listama su neke izuzetno sposobne žene i muškarci, kada ih zaokružujemo, moramo samo razmisliti hoće li imati odriješene ruke da nas dovedu do boljitka, ili će, bez obzira što su osobno kvalitetni – biti prisiljeni da glasaju po direktivi.

Što se tiće očekivanja od Vijeća, iskreno, kao i kod većine Mostarki i Mostaraca, u meni se isprepliću nada i strah. Nada jer konačno imamo priliku da pokrenemo ovaj grad, da ga prodrmamo iz hibernacije, da zaliječimo rane koje mu je napravila loša vlada, da ga vratimo na mjesto gdje pripada – na ljestvicu najljepših i za život najugodnijih gradova na svijetu. Strah jer se bojim da će izborom istih politika, naša putanja prema dole biti nezaustavljiva i da će za 4 godine biti nemoguće zaustaviti pad.

Po struci se arhitekta i urbanista. Kako vidite Mostar danas i kakav Mostar može biti?
Mostar je danas grad koji živi od stare slave. Zapušteni smo, zanemareni, bez jasne vizije gdje želimo biti za 5, 10, 50 godina... Bojim se da smo na dnu svih rezervi koje nekako vadimo iz rukava već godinama. Neki dan sam čula najveću istinu iz usta svoje osmogodišnje kćeri „...Mostar ima toliko divnih ruševina...“. Na prvu simpatično, ali kada malo bolje razmislite – užasno je da se dijeca rođena 20 i više godina od zadnjeg rata odgajaju i igraju na zgarištima jednog grada. Mislim da im tako od malena usađujemo pogrešne slike, čudne percepcije, utičemo na njihov zdrav razvoj, stavljamo ih u situaciju da razumiju nešto što djeca ne treba da procesuiraju u svojim glavicama.

Mostar iz moje vizije je nešto između Mostara sredine 20 stoljeća i futurističke slike grada iz budućnosti. Možda na prvu djeluje nespojivo, ali upravo tradicija koju smo u Mostaru gajili – materijali iz okruženja, zelenilo, voda, u kombinaciji sa tehnologijama pametnog grada može poboljšati kvalitet života, promjeniti klimu u gradu – kako zimi tako i ljeti. Mostar ima tradiciju gradskih vrtova i parkova – koju smo gotovo iskorijenili pretjeranom izgradnjom. Asfalt, beton i staklo apsorbiraju ili reflektiraju toplotu, zbog toga se temperatura u gradu drastično promjenila. Ozelenjavanje partera, krovova i fasada danas ne predstavljaja neki teško izvodiv zahvat, a time dobijamo puno– povećavamo izolaciju, duplo produžavamo trajnost materijala, poboljšavamo okolnu klimu, stvaramo jestive vrtove nadohvat ruke.

Grad isto tako mora pružiti maksimum najosjetljivijim slojevima društva – ljudima sa raznim invaliditetima i traumama, djeci, starijim, beskućnicima, ovisnicima, roditeljima male djece...

Sanjam da imamo jednu lijepu šetnicu kroz čitav grad, nastavak na Šetalište, koji ide Trim stazom, Partizanskim, oko Bijelog brijega, Ilića, Avenije, mosta u Sjevernom, Univerzitetskog Kampusa, Carine, Španskog... Zamislite da su obale Neretve čiste i dostupne, da ne moramo svuda ići automobilom već da na raspolaganju imamo dobar javni prevoz, elektricne bicikle i romobile...

Naša klima i vrijedni ljudi mogu nam pružiti jako puno – ne moramo brinuti o uvozu zdrave hrane, lokalni proizvođaći sa malo potpore mogu biti održivi na način da se njihovo voće, povrće, meso, jaja, mliječni proizvodi mogu naći na našim stolovima, stolovima javnih i đačkih menzi koje bi trebale nuditi besplatne obroke. Pobornik sam cirkularne ekonomije – lokalne proizvodnje i potrošnje. Godinama je zastupam, a u ovim kriznim vremenima sa virusom se pokazala kao jedina opcija. Priroda nam je dala sve, treba  samo početi koristiti sve te resurse pažljivo, sa puno znanja i ljubavi.

Kulturno-istorijsko naslijeđe je vaša uža specijalnost, kako vidite današnje stanje spomenika u Mostaru? Koriste li ili štete nacionalnim identitetima? Koristimo i njihov potencijal?
Mostar je grad sa ogromnim fondom spomenika iz različitih perioda. Niti jedan od njih, pa čak ni Stari most, nema adekvatan tretman. Razlog tome je što u svim institucijama koje bi trebale o njima voditi računa rade mahom podobni a ne sposobni. Niti jedna institucija nema dovoljno arhitekata–konzervatora, arheologa, povjesničara umjetnosti, niti posjeduje opremljenu laboratoriju. Pristup obnovi pojedinačnih spomenika je neprofesionalan, paušalan i pokazuje jedno opšte neznanje. Obnove se sjetimo ukoliko treba pogodovati investitiorima, većinom pulenima vladajućih stranaka.

Pogledajte samo u šta se pretvorio Stari grad ili Blagaj – na neki jeftini plagijat, gomilu slučajno kopiranih detalja koje samo pokazuju da ne postoji ni kvalitetan projekat, ni izvođač ni nadzor, ali ni legislativa. I nije to samo krivica investitora – krive su opet institucije jer su nestručne, poslušne i korumpirane.

Žalosno je da i danas, u eri globalnih vrijednosti, mi još uvijek spomenike vidimo kao „naše“ i „njihove“, a spominjemo ih većinom u političkim i ideološkim prepucavanjima. Pitanje identiteta kod spomenika je korištena za spinove i proizvodnju mržnje. Godinama nam ponavljaju da je naš identitet da pripadamo nekom narodu, i to je ok – ali nemojte mi reći da je to jedini identitet koji imamo?! Možda jeste za one koji nikada ništa u životu nisu postigli. Trebamo biti ponosni na sve naše identitete – one koje smo dobili rođenjem i one koje smo kroz život stekli.

Kakav može biti identitet Partizanskog groblja o kojem se sada popularno prepucavati? Veoma jednostavan: čedo je jednog od najvećih arhitekata i intelektualaca zadnjih 100 godina, Bogdana Bogdanovića, gradonačelnika Beograda, čovjeka kojeg je Srbija protjerala i uzela mu pasoš pa  mu je BiH iz zahvalnost dala državljanstvo. Arhitektonski gledano – savršenstvo! Njegova estetska, simbolična i upotrebna vrijednost je nemjeriva. Osim toga, spomenik je antifašizmu, temeljnom načelu te Evrope kojoj težimo. Danas, Partizansko groblje može dovesti do drastično veće posjećenosti ovog dijela grada. Njegov prostor može ponovo biti novi kulturni centar na otvorenom, mjesto susreta i rekreacije.

Potencijal spomenika u Mostaru je neiskorišten. Turizam danas traži puno više od lijepih zidina. Čini nam se da je Stari grad posjećen – ali to su uglavnom turisti koji samo pređu preko Mosta, malo se provrte, pojedu sladoled ili kupe neki jeftini uvezeni suvenir – i odu. Ono što mi u Mostaru moramo potencirati je elitni turizam. On manje šteti spomenicima, donosi više novca velikom broju djelatnosti – ali zahtjeva jedan ozbiljan i stručan pristup. Muzeji moraju postati vidljiviji i interesantniji, ponuda suvenira isključivo autohtona, ponuda prezentacije običaja, hrane i načina života usklađena sa trendovima u svijetu. Osnova za sve je, naravno, stručno i održivo upravljanje spomenicima – od njihovog održavanja, plana upravljanja do trenutne reakcije na promjenu stanja.

Kako povećati kvalitetu života u Mostaru?
Mostar je grad sa savršenom klimom, bogatim kulturno-istorijskim naslieđem, pametnim ljudima. Današnje stanje je produkt truda vladajućih da se osjećamo što gore da bi oni mogli vladati što duže. Kvalteta života se mjeri sa nekoliko aspekata, a možemo ih podjeliti u dvije glavne grupe: mogućnosti da ostvarimo dug, zdrav i kvalitetan život i mogućnosti da ostvarimo dovoljna sredstva za taj život.

Kada govorimo o dugom i zdravom životu – imamo sve preduvjete: genetski smo dugovječni, lokalna kuhinja obiluje voćem, povrćem i zdravom hranom, imamo relativno čist zrak, blizinu mora, planina, tradicionalno smo sportisti... zašto smo onda bolesni, umiremo mladi i u depresiji smo? Upravo zato što trenutne politike na nas pucaju svim sredstvima: stres je neizdrživ, zagađenja se povećavaju, priroda se uništava.

Mogućnost da ostvarimo odgovarajuća sredstva za život kreću od obrazovanja. Već od osnovne škole kadar koji se bavi našom djecom, a koji je produkt stanja u društvu, je često neobrazovan i stranački. Ne shvatamo koliko je važno imati kvalitetno obrazovanje da bi naša djeca sutra mogla izrasti u obrazovane i pametne ljude. Danas, pogotovo u ovom vremenu korone, obrazovanja je većinom na roditeljima, koji su po pravilu umorni, pod stresom, premalo plaćeni. Mostar ima dva državna univerziteta, nekoliko privatnih. Naša obaveza je stvarati kvalitetan mladi kadar. Na drugu stranu, moramo konačno krenuti u razvoj kvaitetnih projekata i investicija, stvoriti dugoročna i dobro plačena radna mjesta, jer će nas u suprotnom i ovo malo mladih i sposobnih ljudi napustiti.

Koji su prvi koraci koje kao arhitekta mislite predložiti kad uđete u Gradsko vijeće?
Neovisna lista Pravo na grad ima detaljno razrađen četverogodišnji plan i program. Ideja je napretek, ostvarive su i ne zahtjevaju velike inicijalne finansije, a za kratko vrijeme mogu dati ogromne rezultate. Sa moje strane, naglasak će sigurno biti na oblastima koje poznajem i u kojima mogu dati svoj doprinos a počela bih sa inicijativom intervencija na objektima koji su u lošem stanju, te brze prenamjene objetata i prostora koji se ne koriste. Ne mora svaki slobodan plac biti pretvoren isključivo u parking – on može postati i društveni vrt, mjesto gdje ljudi i djeca osim što kvaltetno provode vrijeme i proizvode hranu – ostvarivaruju i zdravu društveno-socijalnu interakciju, potrebnu naročito u vrijeme krize.

Tu je svakako i prilagođavanje javnih prostora i institucija ljudima sa hendikepima i posebnim potrebama, penzionerima, djeci i mladim roditeljima – stvaranje grada bez barijera.

Infrastruktura je trenutno pod lupom i svi misle da znaju kako joj pristupiti. Ona se ne odnosi samo na krpljenje rupa na cestama, Uborak, kolektore, mini hidroelektrane...  Naravno, ta pitanja će svakako biti prva koja se trebaju riješiti – ali tu treba pokrenuti inicijativu i pustiti struku. Moram vas podsjetiti na to da je, kada je izgrađen, Uborak bio jedna od najsuvremenijih komunalnih deponija u okruženju. Loša politika Gradske uprave i institucija, napravila je od Uborka tempiranu bombu, a on se danas na žalost pokazao kao dobra tema za sve one koji žele pokupiti poene.  

Moramo se isto tako ozbiljno početi baviti regulacijom saobraćaja i javnim transportom, koji se moraju konačno urediti na modernim principima i potrebama grada.

Betonizacija mora prestati odmah, a uvođenje zelenih površina nije samo mjera koja će nam uljepšati okruženje, ona će riješiti problem poplava i regulacije temperature.

Briga o napuštenim životinjama je posebna stavka na kojoj ću svakodnevno insistirati i truditi se naći dugoročno rješenje.

Naravno, mogla bih vam iz glave ponuditi barem jos 50-ak različitih projekata koji bi jako brzo  „popravile“ Mostar. Mislim da je ključno napraviti reorganizaciju postojećih i uspostavljenje novih odjela u Gradskoj upravi  - naš naglasak je na dijaspori i projektima. Moje iskustvo na projektima EU koje radimo na Univerzitetu je pokazalo da nije teško doći do sredstava i know-how – morate se potruditi, poštovati normative i pravila, pošteno i transparentno odraditi sve obaveze. Samo na zadnjem projektu koji vodim i koji se bavi zdravim urbanim okolišem – dobili smo, osim inovativnih kurseva, i 60 000€ u računalnoj i opremi za mjerenje kvaliteta okoliša. 

Mostar može postati grad kvalitetnog života, sretnih i zdravih ljudi. Mi svi imamo pravo na takav grad.